DNEVNI PREGLED BR.81 25. TRAVNJA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 24. IV. 2002. Europski pomak u desno. Pripremio Douglas Bakshian. Politički šok rezultata prvog kruga francuskih predsjedničkih izbora privukao je pOozornost na šire političko skretanje udesno u nekim dijelovima zapadne Europe. Jaka potpora koju je u Francuskoj dobio ekstremno desničarski političar Jean-Marie Le Pen pripisuje se čitavom nizu čimbenika, uključujući i strah od kriminala, slabo gospodarsko stanje, imigraciju, kao i apatiju glasača. Od Španjolske pa do Danske, u različitoj se mjeri vidi pomak politike udesno. Desničarske vlade došle su na vlast u najmanje pet zapadnoeuropskih zemalja u posljednjih par godina. Počelo je sa Španjolskom 2000. godine kada je Narodna stranka desnog centra osvojila ogromnu većinu glasova nakon dugog razdoblja vladavine socijalista. Slijedila je iste godine Austrija gdje je izrazito desničarska Stranka slobode Joerga Haidera ušla u vladajuću koaliciju s konzervativnom Narodnom strankom. Italija se pridružila desnom skretanju 2001. godine s usponom koalicije Sivija Berlusconija. U Danskoj je 2001. potpora koju je dobila jedna protuimigracijska stranka pomogla izguravanju s vlasti socijaldemokrata, po prvi puta od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ove godine red je bio na Portugalu gdje je u ožujku pobjedu odnio desni centar. Analitičari za takve izbore birača krive strahovanja oko pitanja kao što su useljeništvo, nezaposlenost, kriminal i sigurnost. Profesor političkih znanosti Pascal Delwitt s bruxelleskog Slobodnog sveučilišta kaže da se Europa promijenila i njezina je politička struktura pod teškim pritiskom: = Posljednjih dvadeset godina dogodilo se mnogo promjena - gospodarskih i društvenih promjena; teritorijalnih promjena, te vezanih za sigurnost, pitanje obrazovanja... Za neke dijelove stanovništva to su promjene koje donose strah pred budućnošću. Neki analitičari kažu da se ne radi toliko o snazi desnice, koliko o slabosti ili nesposobnosti ljevice da se nosi s promjenjivošću potreba građana. Europske zemlje s vrlo jakom socijalnom skrbi svojim su građanima već dugo vremena obećavale značajne boljitke. No usporena gospodarstva donijela su manjak dostupnih radnih mjesta, niži standard življenja, kao i, za mnoge, nedostatak prilika. Direktor Centra europskih studija u Bruxellesu Daniel Gross kaže da je ljevica u povlačenju, ali dodaje da se možda samo radi o ciklusu političke mijene: = Glavni problemi europskih građana trenutno su pitanja za koja ljevica nema odgovarajuće recepte, poput kriminala i nezaposlenosti. Ljudi, naime, još uvijek čekaju da politika ljevice donese obećano smanjenje neuposlenosti, što se još nije dogodilo. S obzirom da ljevica u oba ova pitanja počinje izgledati inferiorno, prirodno je da se građanstvo malo pomakne udesno. U međuvremenu se izgleda trend nastavlja. U Nizozemskoj je liberalna vlada u ovom mjesecu dala ostavku zbog masakra u Srebrenici 1995. godine, a ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da desničarski, protuuseljenički političar Pim Fortuyn dobiva značajnu potporu uoči općih izbora u svibnju. Politički analitičari drže na oku i Njemačku. Ovoga mjeseca su na izborima u saveznoj državi Gornja Saska socijaldemokrati kancelara Gerharda Schroedera dobili za 16 posto manje glasova nego na prošlim izborima, dok su oporbeni demokršćani desnog centra dobili gotovo isto toliko. Opći izbori u Njemačkoj zakazani su za rujan ove godine. Radi li se o privremenom nezadovoljstvu birača ili o rađanju dubljeg pomaka udesno - tek će se vidjeti. 23. IV. 2002. Globalni aspekt izraelsko-palestinskog sukoba. Pripremio Ed Warner. Što sukob na Srednjem istoku bude duže trajao, to će se jače odraziti i u drugim dijelovima svijeta - tvrde američki vanjskopolitički analitičari. Sinagoga El Džerba u Tunisu žarišna je točka za Židove u sjevernoj Africi. 11. travnja raznijela ju je eksplozija, u kojoj su poginula tri njemačka turista. Iako se o ovom incidentu još uvijek vodi istraga, kolumnistica Anne Geyer kaže da je ta eksplozija bila 'zloslutni znak erupcije muslimanskog gnjeva zbog izraelsko- palestinskog sukoba'. Gospođa Geyer napisala je da je Tunis 'umjerena i tolerantna arapska zemlja, u kojoj se poštuju druge vjere'. Kako ona kaže ovaj je događaj - vjerojatno bombaški napad - bio 'poziv administraciji predsjednika Busha da dovede nasilje na Srednjem istoku pod kontrolu'. Washington, kako se čini, ovaj sukob gleda izvan konteksta ? kaže John Voll iz Centra za muslimansko-kršćansko razumijevanje na washingtonskom Sveučilištu Georgetown. Prema njegovim riječima, ne uzima se u obzir jačanje bijesa među muslimanima. = Oni koji formuliraju američku vanjsku politiku uglavnom ignoriraju ove izraze nezadovoljstva, kada se ono ne izražava kroz velike prosvjede i nasilje. Mislim da se ovaj puta radi o provali nestrpljenja kod velikog dijela muslimana u svijetu. Profesor Voll drži da su protuamerički prosvjedi u obično mirnom Bahreinu posebno zabrinjavajući. Kako kaže, ovi prosvjedi pokazuju da se čak i mišljenje umjerenih Arapa okreće protiv Sjedinjenih Država što ponekad ima nepredviđene posljedice. = Možemo očekivati da će se pojačati maltretiranje Amerikanaca bilo gdje u muslimanskom svijetu. U Bahreinu vidite da prijetnje američkim vojnim objektima nisu tako važne kao stvarne prepreke koje se ovime postavljaju pred značajniji napredak u demokratizaiciji koju je bahreinski vladar nedavno pokrenuo. Ne treba pretjerivati ? upozorava Gary Schmitt, izvršni direktor washingtonske organizacije Projekt za novo stoljeće. Prema njegovim riječima, iz američkih veleposlanstava u arapskim zemljama u Washington stižu zabrinute poruke, no oni koji su najbliži prosvjedima nisu nužno najbolji politički savjetnici. = Mislim da smo precijenili problem s arapskim svijetom. Mislim da se Arapi kada stanje dođe na prijelomnu točku neće baciti na svoje sablje zbog Palestinaca. Ipak vjerojatno će, kratkoročno gledano, biti dosta gnjeva i nezadovoljstva američkim stavom prema Srednjem istoku - smatra Gary Schmitt. U svojem govoru u Vojnom institutu Virginije, predsjednik Bush je ponovno izrazio odlučnost da se sučeli s osovinom zla, u koju je uključio Iran, Irak i Sjevernu Koreju. Predsjednik je svojedobno ove zemlje optužio da imaju nezajažljive ambicije i da održavaju veze s terorističkim organizacijama. No arapsko ogorčenje moglo bi omesti američke planove za vojni napad na Irak ? upozorava Martin Indyk, bivši američki veleposlanik u Izraelu. = Ako na ovo pitanje pogledate iz perspektive druge faze rata protiv terora, nedavni summit Arapske lige bio je veliki korak unazad za predsjednika Busha. Zagrljaj koji su izmijenili saudijski princ- prijestolonasljednik Abdulah i irački dopredsjednik bio je vrlo loš znak koji je ukazao na probleme s kojima se administracija sučeljava u provođenju druge faze za koju nam je, za razliku od rata u Afganistanu, potrebna arapska potpora. Neki od onih koji formuliraju vanjsku politiku smatraju da Sjedinjene Države i drugu etapu mogu provesti bez potpore arapskih zemalja. General William Odom smatra da se erupcije nasilja na Srednjem istoku mogu spriječiti razvijanjem koherentne strategije. To će pak, prema njegovim riječima, ovisiti o tome što predsjednik želi. General Odom prisjeća se svojih iskustava iz Bijele kuće u doba predsjednika Jimmyja Cartera koji je izabrao za odlučnu politiku prema Srednjem istoku: = Predsjednik Carter preuzeo je mnoge rizike zalažući se za sporazum iz Camp Davida. Naišao je na osude mnogih skupina u Sjedinjenim Državama kako od židovskih, tako i nežidovskih zajednica koje su bile vrlo proizraelski orijentirane. Ipak, ustrajao je i postigao željeni sporazum. Dakle, vjerujem da bi i predsjednik Bush to mogao, ukoliko bi to želio, no za to bi vjerojatno platio određenu političku cijenu u Sjedinjenim Državama. General Odom ističe, međutim, da bi neprovođenje koherentne politike prema Srednjem istoku moglo koštati znatno više. (VOA) DEUTSCHE WELLE - DW 24. IV. 2002. Pregled tiska Nekoliko komentatora današnjih izdanja njemačkih novina osvrnulo se na činjenicu da je jugoslavenska vlada odjednom spremna izručiti optužene za ratne zločine u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Neue Osnabruecker Zeitung piše da se mnogo što u politici može postići novcem. Tek što su Sjedinjene Američke Države zamrznule financijsku pomoć Jugoslaviji u iznosu od 40 milijuna dolara zbog toga što je blokirala izručenje ratnih zločinaca, odmah je došlo do promjene. Donesen je zakon o izručenju kojim se regulira suradnja s haaškim sudom za ratne zločine, kao i ultimatum dvadeset trojici najokorjelijih srpskih koljača i ideologa balkanskih ratova. Između šest političara i vojnika koji su se dobrovoljno prijavili, nalaze se i dvije krupne ribe: bivši šef glavnog stožera JNA Dragoljub Ojdanić i Milan Martić, huškač Srba u Hrvatskoj. To potvrđuje stajalište Amerikanaca i pokazuje Europskoj uniji da nije bila u pravu kad je stalno odbijala povezivati pitanja ratnih zločinaca s pitanjem pružanja financijske pomoći. Ultimatum koji naravno da se odnosi i na optužene Srbe u Bosni i Hercegovini, pokazao je koliko je beogradsko vodstvo moćno ako to želi. Upravo sklopljeno prijateljstvo s Hrvatskom, kao i jugoslavenska nastojanja u pravcu Europske unije bit će tek onda uvjerljiva kada se sudu u Haagu izruče Karadžić i Mladić, ističe list. Za uhićenje Karadžića i Mladića zaduženo je i više tisuća SFOR-ovih vojnika stacioniranih u BiH. No odlučujuću ulogu za njihovo uhićenje ima prije svega srpska vlada. Die Tageszeitung iz Berlina navodi izjavu srpskog premijera Zorana Đinđića kako srpske vlasti nisu mogle ili nisu htjele uhititi Karadžića i Mladića jer je 'opasnost od unutarnjepolitičkih nemira prevelika'. List također navodi kako se u Beogradu pojavljuju plakati na kojima piše: Svaki Srbin je Radovan. Osim toga, Karadžićevi sljedbenici objavili su njegovu najnoviju knjigu Situacije, o čijem sadržaju list piše da je riječ o komediji koja se ruga predstavnicima međunarodne zajednice u Bosni i Srbima koji se uz pomoć stranaca žele dokopati vlasti. Karadžić u svojoj knjizi pokazuje ? navodi izdavač Atelje M - kako su žrtve, a to su Srbi, prisiljene da obožavaju svoje krvnike ? pri tome se misli na zemlje članice NATO saveza. Die Tageszeitung piše kako Karadžićev beogradski izdavač priprema nova izdanja zbirki pjesama, političkih spisa i književnosti za mladež koje bi trebale uskoro izići iz tiska. List dodaje kako je teško očekivati da će se netko u Beogradu negativno osvrnuti na izdavanje Karadžićevih knjiga. Srpska javnost očito nije spremna za ono najbitnije ? a to je sučeljavanje s vlastitom ulogom u nedavnoj krvavoj prošlosti. Ni vlada niti mediji ili neke druge državne organizacije ništa ne poduzimaju da sučele građane Srbije s jezivim zločinima koji su počinjeni u ime 'Velike Srbije i srpstva'. Političari se ne bave raščišćavanjem prošlosti zbog straha da ne izgube glasove birača. (DW) BRITANSKI RADIO- BBC 24. IV. 2002. Pregled tiska "Početak kampanje za drugi, odlučujući krug predsjedničkih izbora u Francuskoj i kriza na Bliskom istoku su vodeće međunarodne teme u jutrošnjim izdanjima britanskih listova. Većina njih kraćim izvještajima bilježi spremnost šestorice haaških optuženih da se predaju jugoslavenskim vlastima radi odlaska u Haag i posjet srpskog premijera Đinđića Londonu. Šok u kojem se našla Francuska nakon ulaska ekstremnog desničara Jean-Marie Le Pena u drugi krug predsjedničkih izbora i danas izaziva veliku pažnju britanskih listova. Svi dnevnici izvještavaju da je predsjednik Chirac odbacio mogućnost TV dvoboja sa svojim protivnikom riječima da nema rasprave kada ispred sebe imate netoleranciju i mržnju. 'The Times' napominje da su TV dvoboji još od 1974. godine bili vrhunac svake predizborne kampanje. List dalje piše da Jacques Chirac sada pokušava iskoristi ovu izbornu utrku i oko sebe okupiti sve predstavnike umjerene desnice u jedinstvenu frontu kako bi spriječio ljevicu da osvoji većinu na predstojećim parlamentarnim izborima. Chiracova noćna mora je da Le Penova Nacionalna fronta ne podijeli glasove desnice i onda ljevica ponovno dođe u stanje da sastavlja vladu, piše 'The Times'. Ovaj list, kao i nekoliko drugih, napominje kako istraživanja ukazuju da bi kandidati Nacionalne fronte mogli biti presuditi u trećini od ukupno 577 izbornih jedinica u zemlji. Europski tisak uglavnom se bavi reakcijama na uspjeh predsjedničkog kandidata francuske krajnje desnice Le Pena u prvom krugu predsjedničkih izbora. 'Le Figaro' piše da je predsjednik Chirac odbio javno televizijsko sučeljavanje s Le Penom uoči drugog kruga izbora. Chirac je, prenosi list, rekao da s Le Penom nisu mogući dogovori, kompromis, pa ni debata. Le Pen je u istom listu francuskom predsjedniku odgovorio da jadno bježi od debate sa čovjekom kojeg je narod izabrao da mu bude suparnik. Prema 'Nouvel Observateuru', 5.svibnja Francuska će se suočiti s tužnim izborom između dviju bolesti: diskreditiranim Chiracom, kojem je ponovni izbor jedini način da pobjegne pravosuđu, i nazadnim ksenofobom Le Penom, koji želi izolirati Francusku i razbiti Europsku Uniju. Bečki 'Standard' uspoređuje Le Pena s američkim predsjednikom Bushom, navodeći da postoji mnogo više sličnosti među njima nego što bi to američki predsjednik želio priznati. Bushova retorika, pogled na svijet, autoritativan način na koji rješava suprotna mišljenja, pokušaj da ograniči slobodu govora bliži su Le Penu nego Bushovom međunarodnom glasnogovorniku Tonyju Blairu, i zato bi se američki predsjednik trebao zabrinuti, zaključuje 'Standard'". (BBC) BiH MONITOR 24. IV. 2002. Sastanak s budućim visokim predstavnikom bez "Hrvata" Nova hrvatska inicijativa (NHI) oglasila se danas priopćenjem za javnost u kojem stoji da smatra neprihvatljivim održavanje sastanka dužnosnika BiH, Federacije BiH i Republike Srpske (RS) s budućim visokim predstavnikom za BiH Paddyem Ashdownom jer na njega nije pozvan niti jedan dužnosnik iz reda hrvatskog naroda. Ne može se kao argument navesti to što predstavnici hrvatskog naroda ne obnašaju dužnosti predsjednika entitetskih vlada ili ministra vanjskih poslova, pa se morao odrediti način da hrvatski dužnosnik sudjeluje na tom sastanku, stoji u priopćenju. Na ovakav način upućuje se negativna poruka hrvatskom narodu u BiH i nameće se pitanje stvarne jednakopravnosti Hrvata u odnosu na druga dva konstitutivna naroda, stoji na kraju priopćenja. Od BiH do Palestine Stalni pritisak SAD-a i zemalja zapadne Europe na administraciju Bosne i Hercegovine da se odrekne pomoći Irana i radikalnih islamskih organizacija doveo je do toga da su se međusobni odnosi Irana i Sarajeva sveli na relativno nisku razinu. Angažmanom AID-a i njegovog novog šefa Munira Alibabića veliki broj stranih boraca iz islamskih zemalja odlučio je napustiti BiH. Veliki broj njih je preko Albanije i Bugarske krenuo prema Bliskom istoku gdje se priključio Palestincima u borbi za sveti grad Jeruzalem, rekao je 'Nezavisnim' izvor blizak Koordinacijskog tima BiH. Isti izvor dodao je da zajedno sa stranim borcima na palestinsku frontu odlazi i jedan broj njihovih sljedbenika Bošnjaka koji su prošli logore za obuku koje su držali iranski instruktori. Najveći broj Bošnjaka su pripadnici Aktivne islamske mladeži. Izvor 'Nezavisnih' tvrdi da je bježanje islamskih terorista iz BiH počelo nakon sastanka Munira Alibabića s jednim od šefova izraelske obavještajne službe Mosad u Sarajevu, o čemu su mediji u Tel Avivu detaljno izvijestili. Iran je već poslije 1997. godine i velikog pritiska SAD-a na administraciju Alije Izetbegovića doradio i poboljšao svoju tajnu obavještajno-subverzivnu mrežu u Albaniji i Bugarskoj. U Albaniji su formirani kampovi u Bajram Čuriju, Tropoji i Kukšu za obuku terorista. Nakon što su učvrstili svoju infrastrukturu na području Albanije i otvorili kanale za dopremanje oružja do Drača, islamski teroristi se prebacuju na područje Kosova i Makedonije. Većina onih koji su se našli na Kosovu i u Makedoniji prije su već ratovali u BiH. Na Kosovu je prvi teroristički odred sastavljen od mudžahedina formirao Ekrem Avdija, poznat i kao Abusuheib sredinom lipnja 1998. godine. Ova postrojba čiji je stožer bio u Donjem Prekazu broji 120 mudžahedina iz Saudijske Arabije, Egipta, Albanije, Makedonije i Irana. Jedinica je bila podijeljena na sedam manjih, a jednu od njih je vodio bivši pripadnik odreda El Mudžahedin Abu Ismailj. Glavni instruktori terorističkog odreda Abu Bekir Sidik bili su Abu Abdurahman Enimani iz Sirije koji je tijekom rata u BiH bio zapovjednik mudžahedinskog logora u Bosinjaku i predstavnik humanitarne organizacije IgasaAlžirac Jamel Larmani koji je stigao iz kasarne u Konjicu gdje je obučavao teroriste. S njima je stigao i Abu Hamza, Palestinac koji je radio kao logističar na prebacivanju mudžahedina iz BiH na Kosovo i Metohiju. Abu Hamza je u BiH bio instruktor pokojnom Rizvanu Cazimiju Vaji poznatom po nadimku Kapetan Leši. Jedan od glavnih ljudi za prebacivanje terorista i oružja iz BiH u Makedoniju bio je Seljadin Džeza poznat po nadimku Hodža, koji je kao mudžahedin ratovao u BiH i Čečeniji. Kako tvrdi izvor 'Nezavisnih', glavni koordinator za prebacivanje dobrovoljaca u Palestinu je palestinski ambasador u BiH Gemal el Geridli. U ambasadi Izraela za BiH u Budimpešti 'Nezavisnim' nisu mogli da potvrde ovu informaciju, ističući da bi odgovor na pitanje o broju i putevima kojima idu dobrovoljci u Palestinu trebale dati vlasti u BiH. 'Nezavisne' jučer nisu uspjele doći u kontakt s predstavnicima Aktivne islamske mladeži jer se na njihov broj telefona nije nitko javljao. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 24. IV. 2002. Haider: "Useljavanje, Europa nema rješenja. Neka svaka zemlja slijedi svoj put, Italija se s time slaže" "'Prvi krug francuskih predsjedničkih izbora odlučila su pitanja sigurnosti i useljavanja. Što je ključna tema u cijeloj Europi. (...) Posvuda, u svakoj zemlji, ljudi žele znati kako obuzdati kriminalitet. A Europa u tom pitanju ne zna dati odgovore'. Tako govori Joerg Haider, guverner Koruške i de facto čelnik, mada ne i formalno, FPO-a, austrijsko liberalno-nacionalističke stranke koja je u vlasti u Beču nešto više od dvije godine zajedno s narodnjacima (OVP) kancelara Wolfganga Schuesela. - Jeste li doista uvjereni da je imigracija jedini ključ za razumijevanje nedjeljnog francuskog rezultata, i za suočavanje s pitanjima europske integracije? = Da, to je ključna tema. U Bruxellesu ima mnogo Europe, a malo pozornosti spram država pojedinačno, zahtjeva za sigurnošću koje iznose stanovništva. - Želite kazati da ste skloniji Europskoj Uniji gdje su ovlasti Komisije smanjene u korist vlada? = Ako Europa ne zna naći svoj put, ispravno je da svaka zemlja nađe svoj. Glede pitanja stranaca svaka zemlja ima svoje rješenje za probleme. Francuska kao bivša kolonijalna sila ima svoje odgovornosti glede oblika imigracije kojega je prihvatila na svojem teritoriju. (...) - Izgleda li Vam Le Penov rezultat opasan po demokraciju? = Demokracija nikada nije opasna, prolaz u drugi krug čelnika Nacionalnog fronta rezultat je demokratskih izbora, dakle legitimnih.(...) - Kada je u veljači 2000. osnovana koalicijska vlada između Vaše stranke i narodnjaka, Francuska predsjednika Chiraca bila je u prvom redu u vođenju europske reakcije protiv Beča. Vidite li neku sličnost između te situacije i ishoda nedjeljnog francuskog glasovanja? = Nikakva usporedba između nas i njih nije moguća. FPO je tipičan austrijski politički proizvod, razvijan pedeset godina, sposoban razbiti hegemoniju samo dvije stranke koje su si dijelile vlast. - Pa ipak su se Nacionalna fronta i Vaš FPO često približavali po temama i određenim uporabljenim tonovima. = Ta je usporedba netočna. Prvo stoga što imamo različitu tradiciju, mi smo stranka koja je oduvijek nazočna na pozornici austrijske politike, koja je i u prošlosti sudjelovala u koalicijskim vladama. Drugo zato što su naši programi različiti; mi ljude želimo osloboditi od utjecaja politike, nismo ni antisemiti, ni ksenofobni. Mi nismo protiv imigracije, već za ozbiljnu regulaciju: i Berlusconi se kreće u tom pravcu. - Vijeće Europe optužilo je Legu Nord Umberta Bossija da je ksenofobna i rasistička. = Nisam pročitao dokument ali mi se to čini glupo. Vijeće Europe nije vrhovni sud demokracije. Nisu ga izabrali građani, i on građanima nema ništa za kazati.(...)", razgovarao Marco Del Corona. LA REPUBBLICA 24. IV. 2002. "Kažem ne fašistu Le Penu. Bossi je drugo" "-Ministre Tremonti, Europa je u šoku radi francuskog glasovanja. Jeste li i Vi? = Ne, ja nisam pod šokom. Bio bih šokirana kada bih ga smatrao ekspanzivnim i opasnim. Osjećaj koji mi izaziva Le Pen nije strah već odbojnost. (...) - U Francuskoj je Le Pen, ali u Italiji je Bossi. Možete li mi objasniti razliku? = Jednostavno. Le Pen je fašist i nacionalist, Bossi je federalist i liberal. Le Pen je lumpenproletarijat, Bossi je malo poduzeće sa svojim radnicima i njihovim obiteljima. Le Pen je jug, Bossi je sjever. Le Pen je antieuropski, Bossi nije. To je radikalno različito. Ovi idu otvarati grobove, dok Lega nikada nije bila protagonist neke nasilne epizode. - Osim prolijevanja svinjske mokraće u džamijama. = Tamo još nije bilo džamije.(...) - Osim fenomena Le Pen, što još Vi vidite gledajući u francuski politički laboratorij? = Naravno, krizu ljevice. 1989. , još prije no što je pao berlinski zid, ja sam napisao da počinje raspad države-nacije. Ne čini mi se da je 1989. ta pretpostavka bila toliko raširena, ni u najsofisticiranijim kulturalnim krugovima. To je poglavito pogodilo ljevicu, jer socijal-demokracija kao prostor ima upravo državu-naciju, i funkcionira zahvaljujući mehanizmu deficita. Treći put je bila važna stvar u gospodarskoj politici ljevice, jedan trajan pokušaj prevladavanja te krize. To što treći putevi nose nesreću, druga je priča. - Gdje je dakle pogriješila ljevica? = Usvojila je ideologiju snažno intenacionalističkog obilježja koja se obraća vrsti čovjeka kojega nema, ili još nema: čovjeku jedinstvene mjere. - Što želite kazati? = Čovjeku objedinjenom samo potrošačkim kodeksom koji posvuda ima isti jeans, istu glazbu, isto jelo, istu valutu, možebitno dva različita spola, ali ne nužno... Zar ne vidite da je to model ljevice?(...) - Le Pen je mnogo ustrajavao na strahu od useljenika. I u Italiji je to bilo polje sukoba između lijevog i desnog centra. = Da, ali u drugim vidovima. Problem je što je prema ljevici trećeg puta multirasno i multikulturalno društvo najbolji model kojega treba odlučno slijediti. Barunica Ruthford kaže da mi moramo zaboraviti naše bijelo i kršćansko porijeklo koje je, vjerojatno povijesna sramota. To je službeni dokument Europskog parlamenta.(...)", razgovarao Sebastiano Messina. ANSA * 24. IV. 2002. Iz Splita prsten za "vjenčanje s morem" u Cerviji "Grad Split će na dar donijeti prsten koji će biti bačen u more prigodom 558. vjenčanja s morem. Cervia tako postavlja imaginarni most preko Jadrana i, prigodom jedne od svojih najstarijih manifestacija, ugošćuje jugoslavenski grad. Split će tako biti u središtu devet dana svečanosti (4.-12. svibnja), s predstavama, okruglim stolovima, koncertima i predstavljanjima. Dva mjesta pokazuju se 'bliskima' i po nekim zanimljivim analogijama. Osim što su oba na obali jadranskog mora, i turistički lokalitet jadranske rivijere i gradić dalmatinske obale nastali su na pravokutnom naselju ('četverokuti solana' u Cerviji i palača cara Dioklecijana u Splitu). U istom razdoblju, osim toga, početkom svibnja, oba imaju posebne svečanosti: Cervia 'Vjenčanje', Split svetkovinu Svetog Dujma, zaštitnika grada, 7. svibnja. Za 558. Vjenčanje, stari obred koji se ponavlja od 1445., splitska općina donijet će na dar upravo prsten kojega će 12. svibnja u 18 sati, na povijesni spomen, u more baciti biskup Cervije Giuseppe Verucchi, kako bi ga potom mještani Cervije izvadili kao znak dobre sreće. Devet dana u Cerviji ove će godine ponuditi jedinstvenu prigodu za upoznavanje običaja, nošnji i povijesti Dalmacije i njenih odnosa s regijom Romagnom.(...)" AUSTRIJA DER STANDARD 24. IV. 2002. Dobro i zlo "Američki predsjednik George Bush izražava zabrinutost zbog rezultata koje je radikalni desničar Jean-Marie Le Pen ostvario u prvom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj. Populizam kakav prakticira Front National uistinu je neobičan za američke prilike. Ako pak koji političar zaključi da se mora poslužiti rasističkim verbalnim radikalizmom ili ekstremizmom druge vrste, brzo nestaje s političke pozornice. Primjer je republikanac Newt Gingrich ili republikanski predsjednički kandidat Pat Buchanan, koji u najnovijem izdanju Moelzerova lista Zur Zeit najavljuje 'smrt Zapada'. Zahvaljujući fundamentalističkoj političkoj filozofiji i crno- bijeloj vizuri svijeta ni sam Bush nije daleko od desno orijentiranog populizma koji ne ostavlja puno prostora za nijanse ili različita mišljenja. Pri tome Bush uživa snažnu potporu široko rasprostranjenog medijskog populizma. Kada na američkim radijskim postajama čujete emisije propovjednika i zvijezda političkih talk-showa, zaključit ćete da upravo slušate Bossija ili Le Pena. Ponekad će nadmašiti i samog Joerga Haidera. S druge pak strane nijedna ekstremistička stranka nikada nije u Sjedinjenim Državama prešla razinu vladajuće odgovornosti u pojedinim američkim saveznim državama. Bushova pak stranka sama vodi računa o tome da takvi trendovi budu zaustavljeni. No, to je ujedno jedina stvar koja se može upisati među Bushove zasluge. Njegova retorika, njegov svjetonazor, njegov autoritaran odnos prema drugačijim mišljenjima, njegovi pokušaji da ograniči slobodu mišljenja bliži su Le Penu nego njegovu međunarodnom propagandistu Tonyju Blairu. Zato bi se o crno-bijelom načinu razmišljanja američkog predsjednika moglo češće i intenzivnije raspravljati no što bi on sam i njegovi antiteroristički obožavatelji željeli. Bush bi trebao biti zabrinut zbog sebe samog", zaključuje Gerfried Sperl. APA * 24. IV. 2002. Stručnjak za međunarodno pravo dokazuje: Beneševi dekreti za sud za ljudska prava "Sveučilišni profesor međunarodnog prava u Linzu Manfred Rotter daje argumente za svoj prijedlog da Austrija pitanje 'Beneševih dekreta' dovede pred Europski sud za ljudska prava. Savezni kancelar Wolfgang Schuessel prošloga je tjedna o tom prijedlogu izjavio da to nije moguće, jer strasbourški sud prema važećem pravosuđu ne može istraživati pravne odredbe koje su donijete prije stupanja na snagu Europske konvencije o ljudskim pravima. 'Takav prigovor saveznog kancelara nije točan', ustvrdio je Rotter u pravnoj analizi koju je predao APA-i. Rotter je nadalje utvrdio da je nevažno jesu li neke pravne odredbe ili upravne prakse 'donijete za Češku republiku prije ili poslije nastupanja obvezujućeg učinka Europske konvencije za ljudska prava i temeljne slobode. Važno je jedino i isključivo pitanje jesu li još sastavni dio važećeg češkog pravnog poretka.' U tom pogledu Schuessel je i sam rekao da postoji sumnja da Beneševi dekreti pripadaju važećem sastavu češkog pravnog poretka. A i ministar pravosuđa Dieter Boehmdorfer je pozivajući se na informacije iz austrijskog ministarstva vanjskih poslova zaključio da su Beneševi dekreti u najnovijoj povijesti primijenjeni u dva slučaja pa stoga nisu mrtvo pravo. Budući da je Češka republika od siječnja 1993. član Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, podliježe njezinim pravnim odredbama i mjerodavnosti revizije Europskog suda za ljudska prava, pojasnio je Rotter. Austrija bi stoga mogla krenuti putom 'državne žalbe' kod Europskoga suda za ljudska prava. A Rotter u svojoj analizi dolazi do zaključka: 'Sve u svemu, i dalje je najbolji put austrijsku tvrdnju da su Beneševi dekreti još uvijek važeće pravo, razjasniti pred Europskim sudom za ljudska prava u kontradiktornom postupku u kojemu obje strane iznose svoje argumente. Time se stvar s razine difuznih prigovora koji graniče s klevetanjem, podiže na razinu urednog pravnog postupka.' Rotter dalje kaže: 'Ma koji bili razlozi zašto savezna vlada želi izbjeći službeni postupak pred Europskim sudom za ljudska prava, za to nema pravnih argumenata. Niti njezinu ugledu ne pridonosi što Čekoj republici prigovara s pravom, ali želi izbjeći postupak koji bi to razjasnio." NJEMAČKA DIE WELT 24. IV. 2002. Hrleći naprijed, Europa je ostavila iza sebe svoje građane "Prvo dobra vijest: ako je to bio potres kao što je krupnim, masno otisnutim slovima objavio Le Figaro, tada su nagovještaji o njemu polako pristizali u vrlo dugom vremenskom periodu. Zapravo prilično neuobičajeno za takve tektonske procese. U prvom krugu predsjedničkih izbora 1988. g. Jean-Marie Le Pen osvojio je 14,4 posto glasova; g. 1995. taj se postotak popeo na 15,1 posto a sedam godina kasnije šef Front National teškom se mukom popeo do 17,4 posto glasova. Zar bi povećanje broja glasova od tri posto u razdoblju od 14 godina trebalo nekoga uplaštiti? Građanske stranke mogle su se komotno skloniti na sigurno od te 'erupcije' i njezina usporenog tempa. Trebale su učiniti samo jedno: više slušati svoje birače, taj toliko prizivani ansambl centra gdje se navodno krije sva politička sreća. A sada slijedi loša vijest: nisu ih slušale. Umjesto toga, ugnijezdile su se u konsenzualnom glibu 'kohabitacije' i na kraju vodile i odgovarajuću predizbornu kampanju: dosadnu, bez ideja, tehnokratsku, pragmatičnu, bez bitnih razlika u svojim partiturama, bez djelotvornih uvjerenja. Chirac i Jospin funkcionirali su kao francuska varijanta engleske dječje pjesmice (...) Slični do neprepoznatljivosti, isprani ali za razliku od slično obrađenih traperica ne baš moderni. Narod traži uvjerenja. Možda bi se to moglo formulirati i ovako: narod traži izvjesnost novih ideologija. I nalazi je kod novih europskih desnih stranaka - u rasponu od Nordkapa do Sicilije. U Norveškoj, Danskoj, Austriji, Portugalu i Italiji, u gradovima poput Rotterdama ili Antwerpena, ultradesne skupine igraju u posljednje vrijeme ulogu jezičca na vagi. Dvije godine pratimo stalan porast broja njihovih pristaša, od ulaska Haiderovih slobodnjaka u austrijsku vladu desnog centra. Ultradesnica postaje nova siva eminencija. Upravo u tom crescendu njezina djelovanja krije se i njezino značenje - a ne u pojedinačnom rezultatu gospodina Le Pena, koji u drugom krugu - zna se - neće imati nikakvih izgleda za uspjeh. Djelovanje europske ultradesnice počiva na tri programatske frustracije, redom rođene u dubinama smućene duše suvremenika. Njezin je kum nezadovoljstvo pa i bijes zbog izgubljenog sna o samokontroliranoj budućnosti. To su tri načela iz kojih nova krajnja desnica crpi svoju snagu i svoju privlačnost: etablirana politika nije dovoljno poduzela za očuvanje 'reda i mira', kriminal je posvuda u zastrašujućem porastu; nedostaju koncepti za politiku doseljavanja (čitaj: za suzbijanje doseljavanja); hrleći naprijed, 'Europa' je ostavila iza sebe građane, prepustivši ih tupom osjećaju nacionalnog otuđenja. Zločini, doseljavanje, identitet: tri obrazloženja desničarske pobune na neugodan su način međusobno povezana. Naziru se batinaši, ključne riječi, parole. Ksenofobija šalje srdačne pozdrave. Čovjek može kršiti ruke i proklinjati populizam koji je u aktualnom slučaju sklopio tako vidljivi pakt s đavlom odnosno s kavaskom politikom: skretanje pogleda, neobaziranje, ignoriranje više ne pomaže već povlači za sobom kaznu - bila je to velika greška vlada lijevog centra, koje su sredinom devedesetih godina dominirale Europom a sada jedna za drugom uzmiču pred prodorom desnog centra, popraćenim ultradesnim primjesama kao novim conditio sine qua non vladanja. U Danskoj je ekstremno desna narodna stranka nakon gotovo 80 godina političkog tavorenja u studenom prošle godine ušla u koaliciju građanske desnice u kojoj danas inzistira na drastičnom ograničenju prakse dodjele azila i doseljavanja te na smanjenju pomoći pri razvoju. Nakon izbora, održanih u ožujku ove godine, i Portugal danas ima koaliciju desnog centra, koju podupire Parti Popular Paula Portasa, ultradesnog križara, žestoko negativnog stava prema pitanju doseljavanja i sklonog konzervativnim vrijednostima slijedom stare, pokroviteljske tradicije. Norveška je nakon izbora održanih u listopadu prošle godine uspjela sastaviti vladu tek uz potporu ekstremno desničarske stranke napretka koja u međuvremenu želi načelno ograničiti doseljavanje na manje od 1000 osoba godišnje. U Italiji Silvio Berlusconi mora osigurati vladajuću poziciju uz koalicijsku pomoć Umberta Bossija, vođe ksenofobične Lige Nord, i Gianfranca Finija, šefa postfašističke Alleanze Nazionale. Čak je i Nizozemska, uzor-zemlja lijevo-liberalne tolerancije, poklekla pred šarmom Pima Fortuyna koji je u ožujku kao grom iz vedra neba osvojio gradsku skupštinu Rotterdama a na predstojećim općim izborima mogao bi sa svojom protuislamskom strankom osvojiti dobrih 20 posto glasova. Posrijedi je pravo zrcalo prilika u belgijskom Antwerpenu gdje je već u listopadu 2000. g. ultradesni Vlaams Blok postao dominantnom gradskom strankom, postavljajući zahtjeve koji sežu sve do repatrijacije svih stranaca drugačije boje kože, nastanjenih u Europi. Samo Jose Maria Aznar u Madridu može zasada još vladati na građansko-desnim pozicijama bez pomoći ekstremne desnice. Nadiranje populističkog vala u Europi najavljuje desnim trijumfom obilježen kraj dugogodišnjeg uspona stranaka lijevog centra i njihova blairovskog ideologema o Trećem putu. Taj apstraktni pojam više nikog ne zanima. Ta jeftina verbalizacija stare čežnje za pomirenjem tržišta i savjesti već je potrošena - ne čežnja sama po sebi već njezin pojmovni celofan. To je u međuvremenu inteligentno uočio ponajprije sam bivši predvodnik te struje Tony Blair. On danas jača konzervativne tendencije u svojoj politici, glumeći istodobno u socijalnim pitanjima - vezanim ponaprije za nacionalni zdravstveni sustav - pozornog, brižnog oca. Ministar unutrašnjih poslova Blunkett neprekidno priča o 'redu i miru', o 'netoleriranju' zločina, o građanskoj povelji u školskoj nastavi i temeljnim vrijednostima društva koje budući imigranti moraju prihvatiti. Engleska proživljava vlastitu konzervativnu revoluciju na čijem je čelu Tony 'Blatcher' - što je novi, ne uvijek pozitivno obilježeni nadimak britanskog premijera. Sastavni dio te slike jest i okolnost da Whitehall danas šuti i o euru. Blair (zainteresirano) prati euro-skeptične struje u Europi i (zabrinuto) sve netolerantniju retoriku u odnosu prema ideji multirasnog suživota u Europskoj uniji. Na tom se mjestu putovi razilaze: usprkos povremenim rasnim nemirima na sjeveru Engleske, Otok i dalje uporno radi na konceptu harmonične integracije svog multikulturnog tkiva. Ekstremna desnica, Britanska nacionalna stranka, nedvojbeno nadarena za ulogu agenta provokatora, ipak nema nikakvih izgleda za osvajanje broja glasova koje je uspio pridobiti Le Pen. Izborni zakon koji instalira izravno izborno načelo čini pak suvišnim razbijanje glave oko mogućih koalicija (...)", prenosi na kraju članka Thomas Kielinger. DPA * 24. IV. 2002. Njemački prognanici oštro osuđuju praški zaključak o Beneševim dekretima "Njemački savez prognanika u srijedu je oštro kritizirao zaključak češkog parlamenta o prijepornim Beneševim dekretima. Predsjednica saveza Erika Steinbach nazvala ga je 'neprijateljskim prema ljudskim pravima'. Steinbach je u Berlinu izjavila da je parlament u Pragu time 'odgovorio na mišljenje koje prevladava u češkom narodu'. No da je više nego dvojbeno je li time vlastitom narodu učinio uslugu. 'Ako je samouvjerenost nekog naroda moguća samo preko zakona koji krše ljudska prava, Europa mora biti oprezna', izjavila je Steinbach. Da je politika češkog parlamenta 'politika zastrašujućeg bunkerskog mentaliteta koji Europi ne čini dobro.' Da time i očito krši kriterije EU-a za širenje. Po mišljenju predsjednice saveza prognanika, sada mora 'i zadnjem dobronamjerniku biti jasno da predstavnici Češke republike ne žele ni za točku odstupiti od strašnih Beneševih dekreta.' Da ne postoji samilost za žrtve niti žaljenje zbog 'etničkih čišćenja'. 'Ta ledena hladnoća zastrašuje i jasno pokazuje: Beneš živi', izjavila je Steinbach." DPA * 24. IV. 2002. Le Pen izaziva pomutnju i zbunjenost u Francuskoj "Uspjeh radikalnog desničara Jeana-Marie Le Pena u prvom krugu predsjedničkih izbora izazvao je među etabliranim strankama duboku zbunjenost i pomutnju. Svi blokovi nastoje ovih dana ojačati postojeće saveze; grozničavo se radi na konceptima okupljanja demokrata u borbi protiv desnog ektremizma; samokritički se istražuju razlozi aktualnog opasnog pomaka udesno. Aktualni predsjednik iz građanskog bloka Jacques Chirac djeluje u takvoj situaciji kao sidro spasa. Predviđa se da će Chirac u drugom krugu izbora, zakazanom 5. svibnja, izboriti premoćnu pobjedu. U usporedbi s opasnošću koju predstavlja ekstremni desničarski demagog Chirac djeluje kao jamac demokracije, što - doduše nerado - priznaju i u lijevom bloku. 'Kada moramo birati između kuge i kolere, izabrat ćemo koleru', kazao je jedan razočarani socijalist u osvrtu na izbor između Le Pena i Chiraca. No, prije toga moglo bi doći do sukoba na ulicama. Naime, sindikati, stranke i građnski pokreti pozvali su 1. svibnja na manifestacije u cijeloj zemlji - ali i Le Pen je za taj dan u Parizu najavio marš sa svojim pristašama u čast nacionalne svetice Ivane Orleanske. Etabliranima polako ponestaje vremena: iako po najnovijim anketama 75 posto birača želi ponovo vidjeti Chiraca na predsjedničkoj dužnosti, opasnost prijeti i u vezi s parlamentarnim izborima, zakazanim za 9. i 16. lipnja. Pritom valja odgovoriti na pitanje s kakvim argumentima odvući birače od Le Pena i privući ih u demokratsko-građanski blok. Zasada je jasno sljedeće: jaz između birača i izabranih dodatno se produbio a akteri predizborne kampanje nisu uočili raspoloženje stanovništva: veliki broj građana osjeća se prepuštenima samima sebi u kontekstu povećanog nasilja i nesigurnosti, smatrajući da vlada ne zastupa njihove interese. Za radikalne desničare glasali su u prvom krugu izbora i obrtnici i službenici koji su desetljećima glasali za radikalne ljevičare i komuniste. 'Ponestalo im je daha, više nisu borbeni', kazala je jedna žena koja je glasala za Le Pena. Chiracove pristaše donijele su odluku o utemeljenju nove 'predsjednikove stranke' kao pokreta svih građanskih snaga ali važni kozervativni vođe poput Francoisa Bayroua, Alaina Madelina i Charlesa Pasque ne žele ni čuti za jedinstvenu desnu stranku. Na prošlim parlamentarnim izborima Le Penova je stranka često profitirala od takve kobne rascjepkanosti. Francuze su teško pogodili kritički intonirani komentari inozemstva. Image Francuske koja se smatra kolijevkom ljudskih prava ozbiljno je narušen. 'Stidimo se, to je prava sramota za našu zemlju', neprekidno su isticali učenici i studenti na masovnim demonstracijama, održanim proteklih dana. Mnogi mladi birači, koji u znak prosvjeda ili zbog nezainteresiranosti prošle nedjelje nisu izišli na birališta, pridonijevši rekordno niskom odazivu birača (na izborima nije sudjelovalo 28,4 birača) imaju danas nečistu savjest. '5. svibnja sigurno ću izaći na izbore. Moramo podići barikadu protiv Le Pena', kazala je jedna studentica na manifestaciji u Rouenu, popraćena bučnim odobravanjem svojih kolegica", prenosi dopisnik na kraju priloga. DIE TAGESZEITUNG 24. IV. 2002. Sukob oko kontrole kemijskog oružja "Glavni direktor organizacije za nadzor zabrane kemijskog oružja smijenjen - iza tog poteza kriju se u prvom redu Sjedinjene Države. Naime, on je nastojao ostvariti suradnju s Irakom što bi otežalo opravdavanje napada na tu zemlju. U ponedjeljak navečer glavni direktor organizacije za nadzor zabrane kemijskog oružja (OPCW) sa sjedištem u Den Haagu Brazilac Jose Bustani prijevremeno je pod pritiskom SAD uklonjen sa svoje dužnosti. Politička pozadina i formalno-pravna utemeljenost tog poteza bez presedana u povijesti multilateralnih institucija izazivaju žestoke kontroverze među sudionicima. Zadaća OPWC jest nadzor sporazuma o zabrani kemijskog oružja, koji je stupio na snagu 1997. g. - uključujući i uništenje svih još postojećih zaliha kemijskog oružja najkasnije do 2007. g. Nadzor se odvija kroz redovite rutinske inspekcije i nenajavljene kontrole u slučaju sumnje u svih 145 država-postpisnica sporazuma. 100 tih država čini izvršno vijeće OPCW. Na prvoj izvanrednoj sjednici u ponedjeljak navečer, čije su sazivanje zatražile Sjedinjene Države, vijeće je nakon dvodnevne rasprave iza zatvorenih vrata sa 48 glasova 'za' i sedam glasova 'protiv' poduprlo zahtjev Washingtona za Bustanijevom smjenom. Za Brazilčevu smjenu glasala je i Njemačka i još 10 članica EU. Bushov kabinet optužio je Bustanija za 'loše financijsko poslovanje', 'pristranost' i 'prekoračivanje ovlasti'. Između ostalog, Bustani je navodno iz 'nedopustivih političkih razloga' najavio inspekcije OPCW u pet država (koje Washington bar u javnosti nije poimence naveo). Po informacijama kojima raspolaže naš list SAD su jedna među spomenutih pet država. Washington je - već za mandata Clintonova kabineta - u više navrata prekršio odredbe Konvencije o zabrani kemijskog oružja: inspektori OPCW nisu smjeli pristupiti određenim objektima; inspektorima čija nacionalnost nije bila po volji SAD uskraćen je ulazak u zemlju; zakon, usvojen u međuvremenu u Kongresu, ovlašćuje kabinet da u potpunosti onemogući kontrole OPWC u slučajevima sumnje i da inspektorima zabrani izdvajanje sumnjivih kemijskih supstanci radi istrage. Optužba Washingtona o 'pristranosti' trebala bi biti usmjerena upravo protiv SAD, izjavio je Bustani pred izvršni vijećem OPCW. Naime, Bustani tvrdi da je striktno slijedio mandat koji mu nalaže da svojoj instituciji osigura obavljanje zadaće nadzora u svim članicama podjednako. Bushov kabinet kritizira kao 'prekoračenje ovlasti' i intenzivna nastojanja dosadašnjeg šefa OPCW da Irak potakne na ratifikaciju zabrane kemijskog oružja. Naime, Bustanijevi suradnici pretpostavljaju da bi nakon ratifikacije Bagdad mogao dopustiti inspektorima OPWC-a ulazak u zemlju i time Sjedinjenim Državama 'osjetno otežati obrazlaganje vojnih akcija protiv Iraka'. Pozornost privlači okolnost da je Bushov kabinet pokrenuo svoju kampanju usmjerenu na Bustanijevu smjenu tek početkom ove godine, paralelno s početkom svojih javnih razmatranja moguće vojne akcije protiv Iraka. Naime, još u jesen prošle godine, u pismu upućenom glavnom direktoru OPCW, američki ministar vanjskih poslova Colin Powell pohvalio je 'njegov vrlo dojmljiv rad'. Danas se pak iz pojedinih europskih vlada može čuti da već dulje od dvije godine imaju kritičkih primjedbi na Bustanijev rad. Prije smjene glavnog direktora u ponedjeljak navečer SAD su zaprijetile obustavom ugovorom određenih obveznih financijskih priloga OPCW-u. Po statutu Washington treba financirati 22 posto OPCW-ova proračuna koji trenutačno iznosi točno 60 milijuna dolara", prenosi na kraju izvješća Andreas Zumach. SLOVENIJA DELO 24. IV. 2002. Stranka opasnih namjera? "S nedjeljnim kongresom najjače oporbene stranke HDZ u Hrvatskoj je započeo proces razmještanja političkih snaga prije parlamentarnih izbora za godinu i pol. Unutar strukture stranke ipak će se nastaviti bitka dviju frakcija koje su na kongresu bile gotovo kirurški točno podijeljene na dvije polovice, no glavnu će bitku HDZ voditi na fronti s drugim strankama. Pobjeda Ive Sanadera, umjerenog nacionalista s akademskom i diplomatskom karijerom, hadezeovcima će nedvojbeno olakšati borbu za vlast. Da je bio uspješan njegov takmac Ivić Pašalić, predstavnik ekstremnih skupina stranke i akter brojnih razvikanih afera u zadnjem desetljeću, HDZ bi se teže zbližio s političkim partnerima. Kao stranka koja na izborima može dobiti trećinu glasova, sama se nikako ne može popeti na politički Olimp. Zato će u idućem razdoblju glavni pritisak usmjeriti na druge stranke koje su na političkom spektru između njih i SDP-a Ivice Račana, osobito na HSLS Dražena Budiše i Hrvatsku seljačku stranku, te pokušati sastaviti desno srednju, konzervativnu koaliciju. HDZ se poslije poraza na predsjedničkim i parlamentarnim izborima ipak nije raspao kako su predviđali gotovo svi analitičari. Učvrstio se i opet postao - zajedno s SDP-om - najjača stranka. Nastao je na kraju osamdesetih godina kao masovni nacionalni pokret s autoritarnim vođom Franjom Tuđmanom. Poslije njegove desetogodišnje vladavine Hrvatska je bila doduše samostalna i međunarodno priznata država, no gospodarski, socijalno i moralno nije bila daleko od dna. Stanovništvo je na prijelomnim izborima glasovalo protiv bahate vlasti HDZ-a i ustoličilo šestočlanu koaliciju pod vodstvom Ivice Račana i Dražena Budiše. Birači su glasovali za detuđmanizaciju, oštar obračun s hadezeovskim gospodarskim kriminalom i viši životni standard. Iluzije su se rasplinule. Račanovoj vladi unatoč velikom političkom kapitalu i neprijepornoj potpori Zapada, nije uspjelo prekinuti s prošlošću i obračunati s negativnim nasljeđem Tuđmanove vladavine. Država koja je devedesetih godina bila na rubu sankcija zbog kršenja ljudskih prava, nesuradnje s Haagom i posezanja u BiH, uspjela je popraviti svoj položaj na međunarodnoj pozornici, iako doma nije bilo puno uspjeha. Oklijevajući Račan odlagao je dublje posege u naslijeđenu strukturu i svoj je četverogodišnji mandat zamislio kao suživot s nasljednicima tuđmanizma, kako u pravosuđu tako i na drugim područjima. Vlada nije uspjela obračunati sa zloglasnim tajkunima koji su se obogatili privatizacijskom krađom niti popraviti gospodarsko- socijalni položaj. Što više, nezaposlenost još raste iz mjeseca u mjesec a Račanova ekipa ne nalazi pravi lijek. Neomiljene mjere kao što je smanjivanje tijekom hadezeovske vladavine nabujalih socijalnih prava, predlagali su do lanjske jeseni kad je zbog težih unutarnjopolitičkih odnosa već bilo prekasno za bilo kakav dublji rez. Osim toga se u praksi nisu znali jasno opredijeliti prema odnosima s haaškim sudom, pa su stoga Banski dvori imali problema i u domaćoj i u međunarodnoj politici. Nedosjetljivost Račanove vlade, neuspjesi na gospodarsko- socijalnom području i neprestani unutarnji koalicijski sporovi bili su voda na mlin hadezeovcima. Obnovili su se i iz stranke koja je bila gotovo pred potopom, pretvorili se u najozbiljniju alternativu vlasti. Populističnu demagogiju, nacionalizam i prijetnje 'crvenim drugovima' dakako još nisu napustili, jer bez njih ne mogu mobilizirati mase. Za sada ne nude nikakve programske novosti da bi Hrvatsku doveli na zelenu granu. O HDZ-u su Račanovi komunisti opraštajući se prije dvanaest godina govorili da je stranka opasnih namjera. Danas bi takva oznaka vjerojatno bila pretjerana i pojednostavljena. No povratak HDZ-a na vlast - pod vodstvom Sanadera, Pašalića ili nekog trećeg - ne bi donio samo novu dinamiku u Hrvatskoj. Briga bi mogao zadati i susjedstvu. Ne samo BiH. No od dvorane Lisinskoga, u kojoj je održan ovaj kongres, do Banskih dvora još je dug put", zaključuje komentator lista Peter Žerjavič. FRANCUSKA LIBERATION 24.IV.2002. Henryja Kissingera traži međunarodno pravosuđe "Henryju Kissingeru, 'Nixonovu Metternichu', čovjeku koji je zagovarao popuštanje napetosti prema SSSR-u i otvaranje prema Kini, dobitniku Nobelove nagrade za mir 1973., sve je teže putovati izvan Sjedinjenih Država. Ne zbog dobi (78 godina), već zbog svoje prošlosti. Sve ga više sudaca u svijetu želi ispitati, napose što se tiče njegove uloge u operaciji Condor kojom se 70-ih provodila represija nad protivnicima latinskoameričkih diktatura. Nekoliko militantnih organizacija sanjaju također da ga zgrabe zbog uloge u vijetnamskom ratu... Dok Kissingera danas očekuju u Londonu, gdje će sudjelovati na konferenciji, britanski građanin Peter Tatchell podnio je sudu zahtjev za uhićenje zbog 'ratnih zločina'. Zahtjev je u ponedjeljak odbijen. Prošlog je tjedna, računajući na isti londonski posjet, španjolski sudac Baltasar Garzon zatražio prijenos ovlasti britanskom sudu koji bi trebao ispitati američkog gosta. I taj je zahtjev britansko pravosuđe odbilo u ponedjeljak, na uporno traženje State Departmenta. Odbijena je i francuska sutkinja Anne- Sophie Chateau koja istražuje nestanak petoro Francuza u Čileu 70- ih i koja je poduzela isti korak. (...) Kissinger je prije nekoliko godina trpio progon samo krajnje ljevice koja ga je optuživala da je pripremao državni udar Pinocheta u Čileu, da je podupirao Videlinu diktaturu u Argentini i da je organizirao tajna bombardiranja u Kambodži za vijetnamskog rata. No otkako su javnosti dostupni arhivi u svezi s američkim djelovanjem 70-ih, njegove su brige puno veće. Pod pritiskom organizacije National Security Archives, starac je ljetos čak bio prisiljen da State Departmentu ustupi deset tisuća stranica prijepisa svojih telefonskih razgovora od 1973. do 1977. Pobuna se širi, napose na Internetu... Bivši diplomat ne može ući u američku knjižaru a da ne naiđe na pamflet 'The Trial of Henry Kissinger'. Christopher Hitchens, britanski novinar tu potanko opisuje sve 'zločinačke' odluke i postavlja pitanje o njegovu suđenju. No Kissinger zanima sudce kao običan svjedok. Izravno mu prijeti barem jedan sudbeni proces. (...) U knjizi koju je nedavno objavio, Kissinger osuđuje Međunarodni kazneni sud pod izlikom da će tužiteljima dati prevelike ovlasti. U mnogim je slučajevima, zaključuje, jako teško utvrditi odgovornost za učinjeno. Neke se parnice temelje na 'razumijevanju povijesnih i političkih prilika', a više godina nakon događaja 'ta nejasnoća znači opasnost od samovolje'. G. 1973., kaže, mnogi su mislili da je Allende 'marksistički ideolog koji samo što nije nametnuo diktaturu po Castrovu obrascu'. Kissinger upozorava na 'tiraniju sudaca': 'Povijesno gledano, diktatura čestitih ljudi često je dovodila do inkvizicije, pa i lova na vještice'...", piše Pascal Riche. Krajnja desnica prosvjeduje u Europi "Nacionalna fronta je žalosna francuska iznimka. Diljem Europske unije (EU), prosvjednim pokretima u populističkoj, gdjekada radikalnoj desnici protiv elite, okolnosti idu na ruku, ali je stranka Jean-Marie Le Pena jedina koja je dobila takve izborne rezultate, otvoreno se pozivajući na ksenofobnu i autoritarnu ideologiju fašističke krajnje desnice. 'Osobitost populizma FN-a je što se prepoznaje u vodstvu koje preuzima fašističko nasljeđe. On je toliko ukorijenjen u vrijednostima krajnje desnice da se ne može udružiti s klasičnom desnicom', ističe Yves Meny, direktor Europskog sveučilišnog instituta u Firenzi i stručnjak za populizam u Europi. 'To je zapravo mješovita stranka koja je istodobno ukorijenjena u tradiciji krajnje desnice, ali je osuvremenila svoj govor i ustroj', kaže Jean-Yves Camus. Drugi veliki primjer je flamanski Vlaams Blok. (...) U Njemačkoj, ni NPD ni DVU Gerharda Freija ne uspijevaju preskočiti izborni prag od pet posto na nacionalnoj razini, unatoč kratkotrajnim lokalnim uspjesima nekih pokrajina u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Joerg Haider, vođa FPO-a (Austrijska liberalna stranka) otvoreno hvali politiku zapošljavanja III. Reicha i očituje svoj antisemitizam. Njegova je stranka, danas stranka krajnje desnice, isprva bila stranka klasične desnice. Pod vodstvom zemaljskog poglavara Koruške i nekih pristaša pangermanizma, uspjela je pridobiti široke slojeve i postati glavna politička snaga u zemlji zahvaljujući populističkim i ksenofobnim naglascima svog karizmatičnog vođe. (...) Granica između populističke i krajnje desnice sve je nejasnija. Kako odrediti portugalski CDS-PP (8,7 posto glasova na izborima u ožujku, član nove koalicijske vlade), nastao cijepanjem tamošnje kršćanske demokracije, koji zagovara domoljubne vrijednosti i solidarnost sa siromašnima, ali odbacuje pružanje socijalne pomoći bez razlike? 'Retorika nove populističke krajnje desnice često je ultraliberalna, kritizira obilje države blagostanja miješajući ga sa socijalnim šovinizmom: što preostane kod preraspodjele koju provodi država, ponajprije je namijenjeno vlastitim državljanima', dodaje Camus. U Francuskoj je bilo kakav savez između FN-a i tradicionalne desnice politički nemoguć. Isto je s Belgijom. Drugdje u Europi, tradicionalna desnica u krizi rado preuzima dio tema populističke krajnje desnice, kada se prigodno ne udružuje s takvim strankama. 'Propadanje kršćanskih demokracija otvorilo je prostor za nove desne snage koje pobijaju prijašnji obrazac', dodaje Meny ističuću da je 'populistička desnica početak novih pokreta i novih elita na razvalinama političke klase na izdisaju i uništenog ugleda'. (...) Danska je doživjela preokret u studenom, zatim Portugal u ožujku. Tu vlada desnica uz potporu izvana ili uz izravnu potporu populističkih snaga krajnje desnice. Njemačka će glasovati u rujnu. Povijesno breme ne dopušta bilo kakav savez s krajnjom desnicom koja bi bila nedolična koliko i marginalna. Najveći miljenik istraživanja, kandidat CDU-CSU-a (kršćanski demokrat) Edmund Stoiber, nasljednik jako reakcionarnog Franza Josefa Sraussa na čelu dinamične pokrajine Bavarske, ipak utjelovljuje snažnu, suvremenu desnicu s populističkim naglaskom", piše Marc Semo. LE MONDE 24.IV.2002. Bruxelles zabrinut zbog odstupanja i konzervativnosti francuske raspre "'Izići' iz Europske unije. To je jedna od prvih odluka koju će donijeti Jean-Marie Le Pen bude li izabran za predsjednika Republike. U Bruxellesu, vođa krajnje desnice izaziva potres, a Francuska je sada na prvoj crti. 'Tko pod drugim jamu kopa sam u nju padne', kaže visoki dužnosnik, podsjećajući da je Francuska bila 'vrlo agresivna u osuđivanju austrijske krajnje desnice', kao što je hladno primila Talijana Silvija Berlusconija. 'Ne možemo se mrštiti čim se pojavi neka ekstremistička stranka u Latviji ili u Rumunjskoj', kaže dužnosnik koji se bavi proširenjem Unije. Umjesto za zlobne komentare, vrijeme je za zabrinutost zbog širenja krajnje i populističke desnice u zapadnoj Europi. (...) 'Francuski partneri ne razumiju ni rezultat krajnje ljevice koja odbacuje bilo kakav reformizam, jer se po tome Francuska razlikuje od ostatka svijeta', dodaje visoki dužnosnik u ljevici. Po njegovu mišljenju, birači koji su glasovali za Le Pena i za krajnju ljevicu su 'destrukturirani'. 'Sustavna protuglobalizacijska retorika pridonosi tom destrukturiranju', tvrdi. Čini se da Europa nije odgovorna za rezultat izbora, jer je bila izočna iz raspre, na veliku žalost europskog povjerenika Michela Barniera. 'Izbori se ne mogu protumačiti vanjskopolitičkim i europskopolitičkim razlozima', kaže. No siromaštvo predizborne utrke zadavalo je brige. 'Pomalo nas je začudio nedostatak ideja i ideala. Gledano iz ovog kuta, Europa je bila sasvim odsutna. Utrka nam se činila prilično ograničena, dok se svijet jako mijenja', misli britanski dužnosnik. Bruxelles misli da francuska retorika - ne praksa - nije u vezi sa stvarnosti. 'Raspra o globalizaciji nije bila poštena i iskrena', kaže njemački izaslanik u Povjerenstvu. 'Malo se ljudi odvažuje reći istinu. Zato se priprema taj isključivo francuski umak za globalizaciju', žali se. 'Kandidati bježe od Europe kao đavao od križa. Zato se govori o Le Penovoj najdražoj temi, o nesigurnosti'. Jedan generalni direktor, Francuz, je žalostan: 'Gledano iz Bruxellesa, Francuska će još više potonuti u konzervativizam'. Talijanski dužnosnik osobito je kritičan: 'Francuska je ljevica načinila veliku pogrješku. Nije vidjela što se događa u Portugalu i u Italiji. U čitavom europskom društvu prevladava osjećaj straha, ali ne zbog nesigurnosti, već zbog rušenja socijalne države. Na putu smo da u Europu uvezemo američki obrazac i, na koncu, čini se da odgovor daje desnica u Italiji, Portugalu i sada u Francuskoj', prigovara. 'Čini se da ljevica ne brani socijalnu državu, već položaj dužnosnika', kaže. Bruxelles je spreman da preispita svoju odgovornost za uspjeh protueropskih izbora. 'Našim građanima moramo rastumačiti koji su ulozi Europe, rekao je Jonatan Faull, službeni predstavnik predsjednika Povjerenstva Romana Prodija. (...) Napor treba uložiti na nacionalnoj i na europskoj razini. Rad Konventa Šo budućnosti EuropeĆ djelomice se temelji na činjenici da ne postoji, ili je prekinuta, veza između političke razine i naših sugrađana'. (...) 'Lako je optužiti Povjerenstvo', uzvraća drugi, optužujući vlade da ne provode odluke koje se donose u Bruxellesu. Kada je riječ o novoj kohabitaciji, nitko ne želi ni čuti za nju, ističući često kako Pariz kasni na europske vlakove otkako je završilo Mitterrandovo razdoblje. 'Bruxelles se jako protivi kohabitaciji, jer nema nikoga na kraju pruge', zaključuje visoki dužnosnik", iz Bruxellesa izvješćuje Arnaud Leparmentier. RUSIJA SMI 24. IV. 2002. Na petero se ne dijeli "Vođe Rusije, Azerbajdžana, Kazahstana, Turkmenistana i Irana u Ašhabadu nisu postigle sporazum o statusu Kaspijskog mora. Predsjednik Turkmenistana Saparmurat Nijazov izjavio je na press- konferenciji da u tome nema nikakve tragedije budući da je to "prvi takav summit". Turkmenski predsjednik je također izjavio da je iz pripremljenoga dokumenta 'ispalo sve o čemu su se dogovarali' predsjednici pet zemalja, a ostale su 'samo želje'. Tisak je tako nešto i očekivao - sve su novine izrazile skepsu prema mogućnostima sporazuma. Kamenom spoticanja ostala su stajališta Irana i Turkmenistana, dok su se ostale zemlje usuglasile o podjeli po modificiranoj srednjoj liniji, a da se voda ostane zajedničkom. Dotle se Iran drži načela "svima jednako", premda je u posljednje vrijeme davao naslutiti kako računa na polovinu Kaspija, pozivajući se na sovjetsko-iranske dogovore. Iran je i došao s izjavom koja se može svesti na: mi smo svojih 20 posto već zauzeli, ne dirajte to, a među sobom radite što vas volja. Zato je i odbacio druga stajališta, dok je predsjednik Hatami triput ponovio da 'neće priznati nikakve dogovore bez njegove nazočnosti'. Tako se, kako pišu 'Izvestija' summit pretvorio u 'razjašnjenje odnosa'. Kad je Mohammad Hatami kazao kako nitko nema pravo poduzimati jednostrane korake, aludirao je na Azerbajdžan, na što mu je Gejdar Alijev uzvratio da su u odnosima kaspijskih zemlja 'nedopustive metode pritiska i prijetnja', imajući u vidu prošlogodišnji izgred kad je Iran otjerao azerbajdžanski brod. A turkmenistanski predsjednik je izjavio kako neriješenost kaspijskog problema 'miriše na krv' i predložio svima (tj. Azerbajdžanu) da prestanu zadirati u sporna područja. Usto je Saparmurat Nijazov začudio novinare izjavom da 'Rusija nema jasna stajališta', iako se Rusija stalno zauzimala za formulu: podjela dna po srednjoj linija, a voda zajednička', dok naprotiv Turkmenija nije ništa predlagala, osim pozivanja stranih organizacija, poput UN-a, premda su to sve strane unaprijed odbacivale. Diplomati su, pak, ocijenili samu činjenicu susreta kao korak naprijed. To bi, narravno, imalo smisla da su sudionici mogli postići bilo kakav dogovor. Međutim, summit je pomogao samo osvijetliti glavne proturječnosti među kaspijskim zemljama, čija rješenja se zadugo neće nazrijeti. IZVESTIJA 23. IV. 2002. Ruski se zastupnici posvađali u Strasbourgu "'Rusije je pogriješila što je ušla u Vijeće Europe', izjavio je u utorak u Strasbourgu predsjednik Dumina odbora za međunarodne poslove Dmitrij Rogozin. Doduše, trebalo je mirnije, bez žurbe, saslušati traženja te organizacije, a ne trpjeti primjedbe u Strasbourgu poput dječaraca za izrugivanje predstavnicima Nizozemske ili Litve. U utorak je Vijeće Europe razmatralo praktično samo ruska pitanja: poštivanje obveza prema Vijeću Europe te zakon o religiji. Obje su teme izazvale burne rasprave i isisale dosta krvi našim predstavnicima. A vođa ruskog izaslanstva je čak posumnjao u smisao ruskog sudjelovanja u Vijeću Europe. 'Ja se uopće ne slažem s Rogozinovim stajalištem', izjavio je predsjednik odbora za međunarodne poslove Vijeća Federacije Mihail Margelov. 'Držim da je Rusija dalekovidno i ispravno postupila ulazeći u Vijeće Europe. Druga je stvar što se to članstvo od Jeljcina naovamo nedovoljno ostvarivalo. Sada, za Putina, naša je vanjska politika jasna, pragmatična i artikulirana te upućena na suradnju sa svijetom. Naučili smo se rabiti instrumente Vijeća Europe, surađivati s europskim ustanovama. To je bila dobra škola za naše pravnike i diplomate, te političare. Druga je stvar što moramo s Vijećem Europe raditi na iskorjenjivanju dvostrukih mjerila prema našoj zemlji'. Margelov je uputio i kritiku zastupniku 'Jabloka' Aleksandru Šišlovu. 'Ako se zastupniku Šišlov ne sviđa unutrašnja politika Rusije, onda neka vrati mandat i auto te putovnicu, također. Kod nas nije običaj kritizirati politiku svoje vlade. A što je strašno izjavio Šišlov u Strasbourgu? Kad se raspravljalo o referatu odbora koji je pratio rusko ispunjavanje obveza pred Vijećem Europe, Šišlov je izjavio da se ruska unutrašnja politika ne može drukčije nazvati nego 'imitacijska demokracija'. Funkcioniranje mnogih demokratskih ustanova u Rusiji nije ništa drugo nego profanacija. Radi se o kršenju zakona u vrijeme regionalnih izbora, pritiscima vlasti na novinare, zloporabi sudstva. Komentirajući za 'Izvestija' Margelovljevu repliku, Šišlov je izjavio: 'Ja ovdje ne predstavljam Margelova i vladu, nego svoje birače koji glasuju za liberalne vrijednosti, za buduću demokratsku Rusiju. I mišljenje Margelova mene se uopće ne tiče,', piše Elmar Gusejnov, dopisnik lista 'Izvestija' iz Strasbourga. SJEDINJENE DRŽAVE THE ASSOCIATED PRESS * 24. IV. 2002. Francuski izbori naglašavaju stalno preusmjeravanje Europe na desno "Austrija Austrijancima, Francuska Francuzima. Nizozemska i Danska bez muslimana i džamija. Iznenadni uspon ekstremnog nacionalista Jean- Marie Le Pena u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora tek je najnoviji primjer toga kako ekstremna desnica dobiva sve veću podršku u Europi. Od Austrije, zemlje ekstremnog desničara Joerga Haidera i Slobodarske stranke koja se protivi imigraciji, do Nizozemske- gdje desničar Pim Fortuyn ima podršku Nizozemaca koji su poznati po svojoj toleranciji- ekstremistički političari osvajaju glasove iskorištavajući strahove radničke klase da imigranti kradu poslove. 'Osjećam se kao zatočenik', kazao je Wolfgang Seidler, 53-godišnjak, bečki poslovni čovjek i pristalica umjerene politike, preneražen političkim preusmjerenjem Europe. 'U novom smo tisućljeću ali se ipak vraćamo 19. stoljeću.' Neki tvrde kako su Europljani prijemčivi na oštru retoriku usmjerenu protiv stranaca jer je brza globalizacija u njima potaknula osjećaj da su izgubili kontrolu nad svojim životima. Drugi smatraju kako je tradicionalno umjereni politički establishment uveo ekstremnu desnicu u igru jer je izgubio dodir sa svakodnevnim problemima građana. To je, tvrde, stvorilo plodno tlo za ultrakonzervativce kao što su Le Pen i njegov moćni nacionalizam pod parolom 'Francuska Francuzima' ili Mogens Glistrup, osnivač danske ekstremističke Stranke napretka, koja želi istjerati sve muslimane. 'Postoji duboka, raširena i iskrena zabrinutost zbog pitanja koja se tiču osobnog i nacionalnog identiteta', kazao je Simon Saferaty iz washingtonskog Centra za strateška i međunarodna istraživanja. 'Postoje različite sile koje predstavljaju izazov za te zemlje i njihove građane: previše imigranata, Europska Unija, nametanje američke kulture', kazao je. 'Ljudi to vide kao vrstu nevidljive invazije. Ne vide izlaza a desnica ga naizgled pruža.' U prenapučenoj Nizozemskoj u kojoj 2 od 16 milijuna stanovnika nisu rođeni Nizozemci, raspravljanje o osjetljivim pitanjima, kao što su imigracija i porast uličnog zločina kojeg mnogi pripisuju imigrantima iz Maroka i Surinama, postalo je skoro tabu. Međutim, upravo ta pitanja dijelomice koriste stranka Fortuyn i Leefbaar Nederland, koji imaju 19 posto glasova. Iako se mnogi Nizozemci mršte kada Fortuyn Islam naziva 'nazadnom kulturom', oštre riječi imaju i za vladu koju doživljavaju kao paraliziranu političkom korektnosti. 'Ako netko želi raspravljati o tim pitanjima, nazivaju ga rasistom', kazao je Joost Schuttern, nizozemski inženjer umjerenog političkog opredjeljenja. 'Jer vlada ne poduzima nikakve akcije, ljudi se ljute. Ignorirajući ta pitanja, vlada ljude gura prema političkoj desnici.' Ovo nije novost. Le Penova Nacionalna fronta u Francuskoj postoji trideset godina a Haiderova Slobodarska stranka postojala je dugi niz godina prije no što je postala dio austrijske koalicijske vlade 2000. godine. Iako Haider više ne vodi stranku, a podrška stranci je pala s 27 na 16 posto, i dalje je guverner pokrajine Koruške i nastavlja se zalagati za paneuropsku mrežu desničarskih političara. 'Ne radi se o organizaciji nego o ljudima koji žele promjenu smjera, a to želi mnogo ljudi', Haider je izjavio za austrijski dnevnik 'Der Standard' u intervjuu koji je objavljen u utorak. Ovaj fenomen ima i svoju mračnu stranu: čelnici Svjetskog židovskog kongresa sazvali su hitni sastanak koji će se održati ovog tjedna u Bruxellesu, u Belgiji, kako bi procijenili zabrinjavajući porast antisemitskih napada diljem Europe. Posljednjih su tjedana na meti bile sinagoge, židovske škole i groblja. Iako su mnogi osumnjičenici arapski mladići sjevernoafričkog podrijetla koji tako, izgleda, protestiraju protiv izraelskog napada na palestinski teritorij, ekstremni desničari okrivljuju se za druge. Neki tvrde kako nije slučajno da se većina tih incidenata dogodila u Francuskoj, gdje je Le Pen nacističke plinske komore nazvao povijesnim detaljem, i u Belgiji, zemlji stranke ekstremne desnice neprijateljski raspoložene prema imigrantima, Vlaams Blok. Bečki Europski centar za praćenje rasizma i ksenofobije u utorak je pozvao čelnike da 'budu aktivniji u borbi protiv rasističkih prijetnji' stranaka ekstremne desnice. Europska ekstremna desnica, međutim, ne pokazuje znakove slabljenja. U Italiji, Silvio Berlusconi je predsjednik konzervativne koalicije koja uključuje esktremno desničarsku Sjevernu Ligu, koja želi da imigranti bez posla budu deportirani. U Njemačkoj, kancelar Gerhard Schroeder nastoji zakonom zabraniti Nacionalnu demokratsku stranku koja je optužena za poticanje nasilja skinheadsa i neonacističke ideologije. Dok se Europska Unija širi uključivanjem bivših komunističkih zemalja Istočne Europe, gdje cvjeta ekstremizam, do izražaja bi mogla doći nastranija strana desnice. Madžarska, glavna kandidatkinja za članstvo u EU-u, ima malu ali glasnu stranku ekstremne desnice. Isto je i u Rumunjskoj, gdje ultranacionalistički čelnik Corneliu Vadim Tudor žestoko kritizira Židove i Cigane. Ipak, Europljani ne bi trebali 'odmah paničariti', kazao je Serfaty. 'U Europi nećemo još jednom proživjeti '30-te godine prošlog stoljeća', rekao je. 'Europa nikada nije bila demokratičnija, nikada naprednija, nikada sigurnija nego što je to danas'", prenosi William J. Kole. THE LOS ANGELES TIMES * 24. IV. 2002. Diplomatski propust SAD-a u Venezueli "O desničarskim političkim službenicima koje je predsjednik Bush ostavio da nadgledaju američku politiku za Južnu Ameriku dok su se predsjednik i ostali čelni vladini dužnosnici usredotočili na Bliski Istok može se kazati jedna dobra stvar. Kada se prošlog vikenda u Venezueli dogodio državni puč, nisu uprskali stvar onoliko koliko su mogli. To i nije neki kompliment, ali jest u suprotnosti s raširenim mišljenjem o washingtonskoj reakciji na kratki, tragikomični cirkus u Caracasu u kojem je poginulo barem 15 ljudi. Bushovu vladu uvelike osuđuju zbog toga što nije reagirala dovoljno brzo ili dovoljno čvrsto kako je trebala u obranu demokracije kada je kontroverznog - ali legitimno izabranog - predsjednika Huga Chaveza nakratko svrgnula frakcija vojske. Chaveza, populista koji se hvali svojim štovanjem Fidela Castra, su kao predsjednika uklonili na manje od 48 sati a zamijenio ga je Pedro Cemona. Cermonu su, pak, uklonili nakon što je pokušao raspustiti Kongres i Vrhovni sud. Kada je vraćen na vlast, Chavez je obećao kako će se nastojati pomiriti sa svojim protivnicima a ne osvetiti im se. Kritika usmjerena protiv Bushove ekipe za južnoameričku politiku počinje s činjenicom da su bili u kontaktu s Carmonom i drugima koji su kovali urotu protiv Chaveza prije nego što je došlo do puča, iako nema dokaza da su ih ohrabrivali. Kada je puč počeo a druge ga južnoameričke zemlje odmah osudile, Washington je oklijevao. Diplomatska šteta koju je uzrokovalo to zakašnjenje još je pogoršana kada su vladini dužnosnici kazali kako je Chavez sam zaslužan za puč usmjeren protiv njega. Činjenica da ova opaska stoji, čini se, nije pretjerano bitna. Osim toga, rezultira time da se čini kako imenovani službenici, kao što su Otto J. Reich, zamjenik državnog tajnika za Južnu Ameriku, i Roger Pardo- Maurer IV, čelni birokrat Pentagona za Južnu Ameriku, imaju više utjecaja nego što ga stvarno imaju. U nekoliko sati od početka puča, politički aktivisti koji prate južnoameričke afere na stranicama Interneta su počeli širiti napise o teorijama urote. Svi su naglašavali veze Reicha i Pardo- Maurera s Contrasom iz Nikaragve kada je Contrasa podupirala Reaganova vlada. Dodajte tome činjenicu da je Reich bivši lobist za 'Mobil Oil', koji posluje u Venezueli, i da je Kubanac neprijateljski raspoložen prema Castru i imate sve sastojke za sočnu teoriju urote. Nažalost, realnost je mnogo prozaičnija - iako još uvijek zabrinjavajuća. Mlaka reakcija SAD-a na puč otkriva da je - uz izuzetak Meksika - južnoamerička politika ostavljena ideolozima ili nesposobnjakovićima koji su bespomoćni kada su suočeni s krizom u kojoj činjenice nisu crno - bijele. Čelni južnoamerički diplomat koji je bio uključen u praćenje venezuelskog puča kazao mi je kako su problemi koje je njegova vlada imala s Washingtonom okončani kada su 'pravi ljudi'- savjetnica za nacionalnu sigurnost, Condoleezza Rice i državni tajnik Colin Powell, 'posvetili pažnju problemu'. 'Pažnja im je bila usmjerena na Bliski Istok. No kada su se napokon uključili, sve su učinili kako treba', kazao je diplomat. Opisuje i situaciju koja se dogodila za vrijeme puča koja bi trebala ohrabriti čak i one koji smatraju kako se južno od granice SAD-a ne događa ništa važno bez miga gorostasa sa sjevera. Diplomat je bio u Costa Rici na sastanku s 19 - članom Skupinom iz Ria, skupinom južnoameričkih zemalja, kada su stigle vijesti o puču u Venezueli. U roku od nekoliko sati, sudionici sastanka su odobrili rezoluciju koja je prijetila prekidom diplomatskih veza s Venezuelom osim ako demokratski izabrani predsjednik zemlje ne bude vraćen na vlast. 'Znam da nitko od nas ne voli previše Chaveza', kazao je meksički ministar vanjskih poslova, Jorge Castaneda, na sastanku skupine. 'No državni puč je državni puč i mi ga moramo osuditi.' Meksički diplomat, zloglasan zbog svoje arogancije, nastavio je u sličnom tonu sve dok rezolucija nije bila dovršena. Stoga, ako su loše vijesti o neuspjelom venezuelskom puču da je američka vlada oklijevala dok je demokracija bila ugrožena, dobre su vijesti da južnoameričke države sada imaju vodstvo sposobno da se odupre vojnim pučevima", piše Frank Del Olmo. THE LOS ANGELES TIMES * 23. IV. 2002. Uspon desnice u Europi "Drugo mjesto radikalnog desničara Jean- Marie Le Pena, ispred socijalističkog čelnika Lionela Jospina u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora potaklo je zabrinutost u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Danskoj, Italiji i Belgiji. Uspon radikalne desnice u Francuskoj, jednoj od glavnih zemalja koje podupiru Europsku Uniju, ide u prilog ksenofobnim pokretima koji se javljaju diljem Europe. Le Pen, koji ima 73 godine, nacističke je plinske komore nazvao povijesnim 'detaljem'. Padobranac u brutalnom ratu koji se vodio u Alžiru, sada predstavlja najgore tradicije Europe iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata. Nema velikih šansi pobijediti predsjednika Jacquesa Chiraca u drugom krugu predsjedničkih izbora koji će se održati 5. svibnja, ali njegov uspjeh pokazuje kako Europa ne može ignorirati niz antisemitskih napada i sve raširenije neprijateljstvo prema strancima. Kao i većina demagoga, Le Pen tvrdi da predstavlja 'male ljude' koje tlači establishment. Nema mnogo onog za što se zalaže a protivi se nizu stvari. Dugo je kritizirao imigrante (uglavnom više od 4 milijuna Muslimana koji žive u Francuskoj), Europsku Uniju i globalizaciju. No 11. rujan i glupavi, nemoćni odgovor francuske intelektualne ljevice na rat protiv terorizma - koji se sveo na to da se krivi Amerika - stvorio je priliku za netolerantnu i silovitu reakciju. Europski čelnici moraju odmah čvrsto zalupiti vrata koje Le Pen i njegovi pomoćnici sada otvaraju. Trebaju odlučno kazati kako rat protiv terorizma ne daje legitimnost napadima na imigrante; da ljutnja zbog izraelske vojne kampanje koja se sada provodi nije izgovor za antižidovstvo; da za fašizam nema mjesta u 21. stoljeću", stoji u uvodniku lista. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk