IT-6.IV.-IL MANIFESTO- AMERIČKI IMPERIJ

ITALIJA IL MANIFESTO 6. IV. 2002. Nove granice američkog carstva "Prošlog je petka ministar obrane Sjedinjenih Država Donald Rumsfeld izjavio da će neki zarobljenici ostati zatočeni 'na neograničeno vrijeme' u Guantanamu čak i ako ih oslobode vojni sudovi. Odnosno, ostat će u zatvoru i nakon što će službeno biti proglašeni nevinima. (...) To što jedan predstavnik vlade može kazati da ga uopće nije briga za najosnovnije pravne norme, pokazuje koliko su Sjedinjene Države razotkrile svoje imperijalno lice, u jednoj deklaraciji 'svjetskog suvereniteta', kako ju je nazvao Alain Joxe. Danas je ovo američko jedno 'neslužbeno carstvo', ali ne u smislu Chalmersa Johnsona (odnosno carstvo koje službeno ne anektira pobijeđene narode, nego njima neformalno vlada), već kao 'carstvo bez pravila', neka vrsta 'deregulation-a' vlasti, a ne samo gospodarstva. Ako se postavi pitanje koliko su i kako, zapravo, događaji 11. rujna promijenili prirodu američkog carstva, i njegovog odnosa sa saveznicima/podložnicima, uviđa se da je krvavo rušenje Twin Towersa u stvarnosti samo naglasilo pravce vanjske politike koje je Bush junior najavio još prije predizborne kampanje, na republikanskoj konvenciji u Filadelfiji 2000., kroz usta njegove buduće savjetnice za nacionalnu sigurnost, Condoleeze Rice. Napadi Osame bin Ladena došli su pravom trenutku, 'poput trešnje na tortu', kao što kaže Joxe. Imperijalni program nove administracije mogao se definirati u četiri točke. 1) ponovno naoružavanja do krajnosti; 2) isključivanje američkih vojnih snaga iz mirovnih zadaća; 3) unilateralizam; 4) konačno obaranje Rusije. 1)'Rat protiv terorizma' zapravo je omogućio da se proračun za Pentagon napuhne na stratosferske razine, s 48 milijardi dolara više nakon već divovskih povećanja 2001., povećavajući već strašnu brojku od 379 milijardi dolara godišnje.(...) 2)'Nerazumno je slati elitne jurišne postrojbe da pomažu djeci prelaziti cestu', kazala je Condoleeza Rice u Filadelfiji, tražeći povlačenje američkih postrojbi s Kosova i iz Bosne, i povjeravanje Europljanima mirovnih zadaća. I upravo se to dogodilo, ne na Kosovu već u Afganistanu, gdje su Sjedinjene Države pošiljatelju vratile sve europske ponude za sudjelovanje u ratnim operacijama i gdje su Europljani, međutim, pozvani voditi mirovne snage, u toj podjeli zadaća o kojoj govori Goodhart, po kojoj SAD za sebe prisvajaju hard power, ratnu i vojnu silu u najužem smislu, dok Europi povjeravaju soft power, vođenje pacifikacije, uspostave reda i obnove nakon pobjede, i financiranje pomoći za razvoj (no postoji i drugi smisao riječi soft power na koji ćemo se vratiti kasnije). (...) 3) Od prvih dana predsjednikovanja Bush mlađi je iz unilateralizma napravio svoj moto. (...) Taj unilateralizam označio je raskid u odnosu na imperijalni stil osam clintonovskih godina. Na tragu onoga što je Bush stariji napravio u Zaljevskom ratu (u koji je uključio svjetski savez), clintonizam je koristio artikuliranu viziju imperija, sa SAD-om koji je djelovao preko posrednika: vojno kroz NATO, gospodarski kroz MMF i Svjetsku banku, i politički, kada je bilo moguće, kroz UN. (...) Bushova administracija međutim ima izravnu koncepciju imperijalne vlasti, bez posrednika, prema kojima, između ostaloga, nema povjerenja. Ministar financija Paul O'Neil jedva je odobrio MMF-u zajmove Argentini i Turskoj (a za ovu posljednju popustio je uze burzi samo zato što je nužan saveznik za operacije u Afganistanu). Od unilateralizma ovisi i pretvorba koju je pretrpio NATO. Na njega se više ne gleda kao na organizacijsku polugu putem koje Sjedinjene Države očituju svoju vojnu moć u svijetu, nego kao na organizaciju u kojoj SAD stavlja u okvir svoje podložnike, sadašnje i buduće. (...) 4) Nova stvarna funkcija NATO-a je da obuhvati i bivše podložnike Sovjetskog Saveza, i na kraju, samu Rusiju. Na skupu na vrhu koji će se održati u Pragu u studenom, na priključenje bit će pozvano sedam istočnoeuropskih država: Litva, Letonija, Estonija, Slovenija, Slovačka, Bugarska, i Rumunjska. U slijedećem valu trebale bi ući Hrvatska, Makedonija i Albanija, dok se približavaju Ukrajina i Gruzija. Uključivanje tih zemalja u NATO podrazumijeva njihovu integraciju vojni sustav SAD-a i otvaranje njihovih baza postrojbama, zrakoplovima i brodovima Sjedinjenih Država. (...) Razumije se zašto je Andrei Piontovsky, iz moskovskog Centra za strateška istraživanja, mogao kazati: 'Živimo u doba novog Rima'. No za razliku od Rima, SAD-u u Bushovoj verziji izgleda da nedostaje ono što su politolog Joseph Nye i admiral William Owens, savjetnici Bijele kuće, nazvali soft power, odnosno sposobnost da se kod drugog izazove želja za onim što se želi da on želi, sposobnost da ga se navede da prihvati norme i institucije koje proizvode željeno ponašanje: 'soft power se temelji na zavođenju izvršenom putem ideja ili na tendenciji da se program određuje na način da odražava tuđe sklonosti': najbolji primjer tog nedostatka jest taj da SAD ne uspijeva stvoriti dogovor oko napada na Irak, da i ne spominjemo sljepoću spram palestinskog pitanja (treba podsjetiti i da su 2000. u Italiji neki političari predviđali da će republikanski predsjednik biti manje sklon Izraelu od nekog demokrata). Nesposobnost Bushove administracije (uz iznimku možda Colina Powella) da izvrši, pa čak i koncipira, soft power, je ono što Joxe naziva 'crnom rupom u američkom razmišljanju'. No Dick Cheney i Donald Rumsfeld trebali bi se sjetiti da je Hard power dvosmjeran, pošto je tvrd, onaj tko ga trpi, trpi ga sve teže. I glede latinstva, zanimljivo je kako nitko nije primijetio ideološki jaz koji dijeli film poput 'Gladijatora' (1999.) od spektakularnih filmova pedesetih godina. Odmah nakon Drugog svjetskog rata u tim je filmovima Rimsko carstvo bilo prisličeno silama osovine, a Rimljani su uvijek bili raskalašeni, okrutni i despotski, dok je američki gledatelj bio potican da se identificira s barbarima i kršćanima, uvijek plemenitima, velikodušnima i potlačenima. U 'Gladijatoru' međutim, američki se gledatelj potiče na identifikaciju sa Carstvom koje je humano i nosi zakon i napredak neciviliziranim barbarima, toliko da se krivotvori povijest i carstvo vraća u republikanski režim. Skoro se pojavljuje želja da se zatraži novi Karakalin ukaz u američkoj verziji, odnosno američko državljanstvo za sve podložnike carstva, a s njime i pravo glasovanja na predsjedničkim izborima", piše Marco D'Eramo.