IT-2.IV.-LA REPUBBLICA- BUSH-IZRAEL-PALESTINA

ITALIJA LA REPUBBLICA 2. IV. 2002. Bushove greške i šutnje "Tko vodi svjetsku supersilu, naciju koja po svojoj vojnoj sili uzdiže nad svima ostalima, kao što je to bilo samo u doba Rimskog carstva? Koji ljudi i s kakvim sposobnostima, svakog dana nameću svoje odluke saveznicima i protivnicima? S 11. rujnom takva su pitanja postala neumjesna. Dvojbe koje su se pojavile prvih mjeseci Bushovog predsjedništva (radi svojih ultimativnih tonova, unilateralizma pogleda) stavljene su na stranu. Civilizirani svijet se osjetio 'Amerikancima', moralno i političkim obveznim na potpunu solidarnost s Amerikom, odlučan ne raspravljati o ponašanju svog vodstva. (...) No unatrag nekoliko tjedana teže je osjećati se 'Amerikancima'. Katastrofa u Palestini na vidjelo je iznijela pitanja o oštroumnosti Bushove administracije, omogućivši da se sada glasno pita, bez zavlačenja: tko vodi svjetsku supersilu, koji ljudi i koliko sposobni? Jer ono što svakim danom postaje sve očitije jest da je američko nedjelovanje posljednjih mjeseci, odluka da se ne miješa s potrebnom energijom među strane u sporu, otvorila je ponor u koji je upala Palestina. (...) Ocjene koje dolaze iz Sjedinjenih država glede Bushovih grešaka na Bliskom istoku su jasne. 'Nerazborito se distancirajući od izraelsko-palestinskog sukoba', govorio je neki dan uvodnik 'Washington Posta', 'Bijela kuća je konkretno pridonijela da stanje dođe do točke bez povratka'. A između prosinca i polovice ožujka inercija je bila impresivna. U Palestini je nesrazmjerno rastao broj mrtvih, no George Bush se ograničavao više-manje ponavljati iste Sharonove riječi: neka Arafat okonča atentat a onda ćemo vidjeti. Stanje se pogoršavalo, Europljani i Arapi su tražili intervenciju Sjedinjenih Država, no Bush nije vidio nikakvu potrebu poslati nekog posrednika na to područje: ni blijedog i zbunjenog generala Zinnija, koji je u prosincu napravio brzo izviđanje katastrofe i potom, nakon prvih teškoća, se vratio kući.(...) No Bush se nije pokretao. I nije se pokrenuo sve do polovice ožujka, kada je već postalo nemoguće otkloniti pogled od krvi koja je tekla Palestinom. Još i sada ima toliko podvojenosti i promjenjivosti. 13. ožujka Sjedinjene Države su u Vijeću sigurnosti glasovale za stvaranje palestinske države, a Bush izjavljuje da Sharonova politika 'ne pomaže' nalaženju rješenja. No slijedećih dana naglasak se ponovno premjestio na Arafatove krivnje. Prošle subote donesena je druga rezolucija Vijeća sigurnosti, za koju je isto Amerika glasovala, kojom se traži zaustavljanje palestinskih atentata i istovremeno povlačenje izraelske vojske. To izgleda poput odlučnog koraka, zaokreta u politici Washingtona. No malo kasnije eto koraka natrag: predsjednik govori, i govori opravdavajući Sharonovu vojnu ofenzivu kao 'pravo na samoobranu'. Rezultat te mješavine nepokretnosti i proturječnih istupa jest da danas svaka mogućnost zaustavljanja rata u Palestini izgleda čisto teorijska. (...) Tako pitanja o kojima se govorilo na početku postaju sve više uznemirujuća: tko vodi svjetsku supersilu, koji ljudi i koliko sposobni? Neke stvari, naravno, smo već znali: oholost i zanemarivanje spram saveznika, razmetanje vojnom silom bez premca, odsutnost bilo kakvog pokušaja da se 'drugima', prijateljima ili potencijalnim protivnicima, prihvatljivom učini vlastita nadmoć. No sada znamo da su njihove greške pogoršale katastrofu u Palestini, greške koje uzbunjuju jer snažno navode na dvojbu glede političke razboritosti onih koji su ih počinili. Kako se onda može, što god da se dogodi, osjećati se 'Amerikancima'?", piše Sandro Viola.