SAD 19. II. IHT: EUROPA SE PROTIVI AMERIČKOJ INTERVENCIJI

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 19. II. 2002. Europa ne želi rat u Iraku "U lipnju 1981. Menachem Begin naredio je potjeri sačinjenoj od mlažnjaka tipa F-16 da neutraliziraju dva Huseinova nuklearna reaktora. Budući da je raspolagao velikim rezervama nafte, Iraku uopće nije trebala nuklearna energija - osim za izradu bombi. I Sadam je otvoreno izjavio da namjerava napasti Izrael. U javnosti premijer Begin bio je žestoko osuđen zbog nečuvenog kršenja međunarodnog prava. No, u privatnim razgovorima mnogi su se političari složili: zašto ne uništiti potencijalno smrtonosne iračke nuklearne igračke? Sadam je zatim uistinu započeo dva rata ali je oba izgubio. Da je bio naoružan nuklearnim bombama, povijest svijeta mogla je krenuti jako ružnim tokom. Taj je čovjek zaista opasan i lud ali ne znamo raspolaže li oružjem za masovno uništenje. Čini se da nema gotovo nikakve veze sa zbivanjima od 11. rujna prošle godine. Njegova je vojska uništena. Zato bi dva desetljeća nakon Beginova napada najveći američki saveznici u Europi osudili reprizu rata u Perzijskom zaljevu. Njihove su dvojbe ponikle iz ukorijenjenog osjećaja za realpolitiku. Europa je naučila lekciju u prvom svjetskom ratu. Nehotično klizanje u sukob preraslo je u najdublji strah. Veliki izvor straha u Europi bila je mogućnost pada žrtvom nekontrolirane eskalacije vojnih sukoba. Trauma drugog svjetskog rata i iskustvo besmislenih i genocidnih kolonijalnih ratova koji su mu prethodili ili su izbili nakon njega udruženim su snagama urezali taj strah u našu današnju kolektivnu memoriju. Dok američki patriotizam ponosno slavi moć i pobjede svojih oružanih snaga, različito usmjerena odanost i različiti identiteti u Europi oblikovani su pesimizmom umornim od rata i temeljito ukorijenjenim u našoj povijesti. Ratovi mogu biti pravedni - to zasigurno vrijedi za one obrambene - ali mogu biti i prokleto beskorisni. Taj pesimizam može prerasti u politiku stišavanja napetosti ali njegovi su korijeni realni. Oni objašnjavaju nesklonost Europe brzoj intervenciji u Bosni - gledano iz današnje perspektive nesklonost u tom slučaju zaslužuje žaljenje - te aktualno odbijanje zajedničkog vojnog nastupa sa SAD protiv Iraka. No, ovaj puta bačva baruta nije Balkan već do zuba naoružan, eksplozivan Srednji Istok. Previše je oružja pripremljeno za otvaranje vatre, previše je prstiju na obaračima a neki od njih mogli bi biti na dugmadima koja aktiviraju nuklearne bombe. Vrijeme je za snažnu diplomaciju koja ne bi trebala biti pogrešno protumačena kao politika stišavanja napetosti. Razlika između europskih čelnika i Bushova kabineta i dalje se produbljuje. Nema sumnje da se pojavila nova prijetnja - globalni terorizam. No, iz europske perspektive unilateralizam Washingtona izgleda jednostavno kao oblik dugotrajnog američkog izolacionizma, što znači da spomenutu razliku stvara Amerika a ne Europa. Možda članice NATO-a ne bi trebale toliko cmizdriti što su isključene iz planerskih sjednica i Pentagonu. No, Sjedinjene bi Države mogle izvući korist iz prisjećanja na pokojnog senatora J. Williama Fulbrighta i njegove žučne kritike na račun 'arogancije moći'. Veliki napredak u tehnologiji možda su rezultirali novom vojnom paradigmom u Pentagonu. Danas je moguće voditi hi-tech ratove iz daljine što je manje opasno za američke snage. No, stara zagonetka vojne povijesti - što učiniti s gubitnicima - ostaje neriješena. Tko će upravljati Irakom nakon Sadama? I hoće li uzdrmane mule u Teheranu provesti svoju 'antiameričku' osvetu nad domaćim, reformističkim protivnicima (i zauzeti jug Iraka)? Hoće li Vladimir Putin moći izolirati svoje nemirne protivnike u slabo plaćenoj i korumpiranoj ruskoj vojsci? U razdoblju transatlantskog neslaganja Putin bi zasigurno obnovio refleksno nastojanje Moskve da zabije klin u zapadni savez - ovaj puta zahvaljujući snazi ruskih naftnih rezervi. U međuvremenu Francusku i Njemačku očekuju opći izbori (u svibnju odnosno rujnu ove godine) a time i moguće novo postrojavanje koje bi moglo udaljiti Europu od Sjedinjenih Država. Rat u Iraku ojačao bi njemačku pacifističku Stranku demokratskog socijalizma (izvorno PDS, nasljednica istočnonjemačkih socijalista - op. prev.) na račun Zelenih i njihovog proameričkog čelnika, ministra vanjskih poslova Joschke Fischera. Kancelar Gerhard Schroeder uspio je tek uz nekoliko glasova dobiti potporu za angažman njemačkih postrojbi u pružanju pomoći pri održavanju mira u Kabulu. Sukob u Iraku prisilio bi ga na najtežu političku obvezu u životu - da slijedi Ameriku kako bilo da bilo. Takva bi ga politika mogla stajati poraza na izborima u rujnu ove godine. Ni Jacques Chirac ni Lionel Jospin ne bi poduprli rat u Iraku. A Tony Blair? Za njega se može reći puno toga ali zasigurno ne i da je Margaret Thatcher. Prije no što je itko to od njega tražio, Blair je naznačio da bi Irak za njega bio prevelika pustolovina. Na kraju Washington bi se trebao vratiti u okrilje nekada snažnog atlantskog partnerstva - čak i ako to znači slabljenje vojnog zamaha. Daleko je teže zakrpati podijeljeni savez u Europi nego popraviti prekinuti naftovod. Ozbiljna provedba politike sankcija protiv Iraka - i uspješno uvjeravanje Turske da je više ne krši - bila bi korisnija. Zatražiti od engleskih, ruskih i njemačkih tvrtki da obustave unosne poslove s korumpiranim Sadamovim sljedbenicima; potaknuti vlade da zamrznu njihove bankovne račune; ponovno pokrenuti pregovore između Izraela i Palestinaca - svi bi ti potezi bili manje spektakularni od krstarećih projektila i elitnih mornaričkih postrojbi, prikazanih na televiziji pod zelenim noćnim svjetlom ali bi mogli otjerati neprijatelja ne nanoseći istodobno štetu vrijednim prijateljstvima. U međuvremenu, zajedno pronađimo Osamu bin Ladena. Ako je živ, zasigurno nije u Bagdadu", zaključuje Michael Nauman, nekadašnji njemački ministar kulture i urednik i izdavač tjednika "Die Zeit".