NJ 8.II.-DIE WELT-SAD I NATO

NJEMAČKA DIE WELT 8. II. 2002. Amerika precjenjuje svoj rat "SAD ima dobre razloge da ne napadne Irak. Najbolji je, kao uvijek, vojne prirode. Kad bi Sadama Huseina uhvatio za vrat, on bi udarao oko sebe svime što posjeduje. Stanje njegova oružja danas se slično precjenjuje kao i 1990./91. ali spektar oružja nepregledan je opasan. Diktator bi opet pokušao uvući u rat Izrael i u zadnjoj se borbi ne bi libio primijeniti kemijsko i biološko oružje. Budući da SAD vjeruje da zna njegove potencijale, za sada će ga pokušati zastrašiti. U tomu je opravdanje borbenih govora Goergea W. Busha. Drugi razlog postoji u protuterorističkoj koaliciji. Ona je kompleksna tvorevina od 'ratio i commotio' i ne bi nastala da SAD nije odmah sve države koje proizvode ABC oružje ili njegove komponente, šire ih i prijete da će ih upotrijebiti, uvukao u definiciju terorizma. Bush je stoga tek na svršetku afganistanskoga pohoda proširio svoj ratni cilj. Na početku je 'osovina zla' išla od bin Ladena i njegovih talibanskih pomagača preko 'spavača' u zapadnim državama (uključujući i uglavnom u SAD- u) do Ground Zero. Danas seže od Pjongjanga preko Teherana do Bagdada i pronalazi nove putove u istočnoj Africi. Je li to još osovina zakonite samoobrane? Većina arapskih vodstava želi kraj režimu u Bagdadu. Ali i Iran, ma koliko ga Bush gurao u blisko susjedstvo 'zla'. Nitko ne odobrava oružani pohod koji bi među islamskim masama probudio mučeničke nagone nakon što već bin Laden kruži kao nestali Mahdi duhova. Kairo, Rijad, Damask - sudionici koalicije iz 1990./91. - ovaj puta ne bi ga pratili. Aman bi bio na izgubljenom položaju a Ariel Sharon ne bi se kao Jitzak Shamir 1991. dao odgovoriti od potezanja toljage na Sadama. Amerikanci neće napasti Irak i zato što bi se pukotine u koaliciji produžile do NATO-a koji je za njih važniji nego što sada priznaju. NATO je institucionalno uporište SAD-a u Europi. Bez saveza američki bi unilateralizam postao politička izolacija. Za transatlantske smetnje ima više razloga. Vojna slabost Europljana i tehnološki jaz u odnosu na SAD ostavljaju duboke tragove. Pomnije promatrano, to su posljedice izgubljenog uvida u prirodu sukoba političkog života - zaključak iz one razorne filozofije zbog koje Europljani umišljaju da mogu birati stvarnost. Ta slika prati NATO od 1949. ali je zastrta najprije provokacijom Sovjetskog saveza, kasnije formalizacijom sukoba zajedno s nadzorom naoružanja. Poslije hladnoga rata u Europi je nastupila bolest u drugom obliku: kao očekivanje prekomjerne mirovne dividende, pojašnjeno Genscherovom rečenicom da ima izgleda za dokončanje ere ratova. Ironičan odgovor dao je Balkan. Tamo se poslije neuspješnih europskih samostalnih pokušaja suradnja NATO-a pokazala ugroženom propašću - bilo je svađa oko planiranja ciljeva, izdaja tajna, nezgoda. SAD je iskušavao nove oružane sustave, no u mislima je odavno bio drugdje: kod prijetnje nuklearne i raketne tehnologije bez gazde. U studenom 1993. Clintonov je ministar obrane Les Aspin na susretu u Travemuendeu kolegama iz NATO-a prvi put servirao zaključak: naoružavanje diktatorskih država treba nasilno zaustaviti. Pobrao je ironična oklijevanja, nepovjerenje, porugu. Propusnica europske filozofije ograničene u dvostrukom smislu bila je rečenica Volkera Ruehea kako je lijepo biti 'okružen prijateljima'. Nitko nije želio uvidjeti da se svijet s druge strane NATO-a puni neprijateljima. Prije proslave 50. obljetnice saveza u Washingtonu, SAD je poduzeo novi pokušaj da NATO usmjeri na obranu od širenja oružja za masovno uništavanje i od terorizma. 'Novi strategijski koncept' bio je protkan starim i novim zamislima ali se u biti ipak sastojao od prijelaza na globalnu intervenciju. Opet su Europljani ustrajali da se djelovanje saveza ograniči na središnje područje saveza (iako prošireno na Istok). Budući da je obljetnica pala u doba kosovskoga rata, u travnju 1999. nije došlo do svađe nego do bezobličnog kompromisa. 11. rujan doveo je do otvorene krize. SAD je doduše mobilizirao NATO, ali je svoje djelovanje utemeljio na koaliciji koju je sam odabrao. NATO zajedno s vojnom inteligencijom Military Committeeja beskorisno miruje. Američki unilateralizam trijumfira. Tragika se sastoji u pretjeranoj strategijskoj pretpostavci da se protiv terorizma može voditi svjetski rat, kako se nekoć uništavalo (stacionarne, znači dodirljive) totalitarne sustave u Europi. Za vremenski neograničeni protuteroristički lutajući rat od države do države, od gusarskog gnijezda do gusarskog gnijezda nema trajne interesne koalicije. Ranjenim Amerikancima trebat će neko vrijeme i neka iskustva dok to shvate. U tomu je šansa Atlantskog saveza. Ako su Europljani spremni priključiti se vojno i tehnološki i proširiti radijus operacija, SAD će naposljetku opet kročiti na njihovo čvrsto tlo", zaključuje komentator lista Herbert Kremp.