DW 14. II. JE LI NA POMOLU RASPAD NATO-A

DEUTSCHE WELLE - DW 14. II. 200 Sve je glasnija kritika partnera saveza: prvo je krenulo s prosvjedom zbog postupka prema zatvorenicima na Guantanamu, zatim s američkim predsjednikom Bushom - Iranom, Irakom i Sjevernom Korejom koje je on nazvao 'osovinom zla'. U utorak je ministar vanjskih poslova Colin Powell zahtijevao od NATO-ovih partnera da poštuju, kako je rekao, 'principijelno čelništvo SAD-a'. Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer jučer je uzvratio SAD-u da zloporabljuje protuterorističku koaliciju u svrhu vlastite vojne akcije. SAD se prema saveznicima ne smije ponašati kao prema državama satelitima. Je li to kraj bezgranične solidarnosti? Komentar Klausa Dahmanna. Krajnje je vrijeme da se jasno razjasni: neograničena solidarnost koju su NATO-vi partneri ponudili Sjedinjenim Američkim Državama nakon terorističkih napada 11. rujna mjesecima je utišavala svaku moguću kritiku u transatlantskom savezu. NATO-ovi partneri složili su se da iako je SAD pristojno zahvalio na izrazima solidarnosti, odmah zatim je bilateralno rješavao čitav vojni angažman u Afganistanu i drugdje. Obrambeni savez osjeća se u tom čistom savezu solidarnosti degradirano jer bi trebao solidarno šutjeti. I kada je američka vojska bacala bombe po Afganistanu, od kojih se i danas naokolo nalazi na tisuće dijelova, odnosno mina koje za stanovništvo predstavljaju smrtnu opasnost - saveznici su šutjeli. Podržavao se američki rat protiv međunarodnog terorizma - a kritika je mogla donijeti samo nemir. Ipak, vrijeme nijeme solidarnosti je prošlost: tome su pridonijele prije svega zastrašujuće slike zarobljenih talibana i pripadnika Al Kaide u bazi Guantanamo. I zatim još otvorene prijetnje na adresu tzv. 'osovine zla', kako je rekao američki predsjednik Bush. Sigurno da Irak i Sjeverna Koreja predstavljaju prijetnju. No to je malo povezano s međunarodnim terorizmom, a više s vojnim aspektom: Irak se optužuje za proizvodnju oružja za potpuno uništenje, a Sjeverna Koreja navodno raspolaže nuklearnim bojnim glavama. Jedini Iran stoji pod sumnjom da štiti iz Afganistana odbjegle talibane i pripadnike Al Kaide, te da potiče terorističke skupine na Bliskom Istoku. Trima državama zajedničko je jedino da u njima vladaju omraženi režimi. Oni nipošto nisu međusobno povezani ili u prijateljskim odnosima. O 'osovini zla' ne može se govoriti. No Bush se ne uznemirava finesama: on je najomiljeniji američki predsjednik svih vremena što će i ostati. I on zna da dojmljive riječi koje nastavljaju tradicionalno razmišljanje njegovih prethodnika o dobrima i lošima, odlično prolaze kod Amerikanaca. I baš zato što se Bush ne mora bojati kritike vanjske politike u vlastitoj zemlji, kritika saveznika je prijeko potrebna. Pa i ako se do sada samo radi o zveckanju oružjem SAD-a: vojna akcija protiv drugih zemalja nije isključena a bila bi kobna. Jer ni režim u Iraku, ni režim u Iranu ili u Sjevernoj Koreji ne mogu se uspoređivati s talibanskim. Sličan munjeviti pohod koji bi tamošnje političko vodstvo trebao ukloniti u par tjedana je iluzija. A mogućnost da se nešto postigne mirnim putem još nije iscrpljena. Ne traže se bombe već umješni diplomati. Ako SAD doista ne želi daljnje vojne akcije usuglasiti s NATO-om te bi zabranile svaku kritiku na svoj račun - onda bi to mogao biti kraj vojnog saveza. Jer čemu bi onda uopće postojao NATO? (DW)