IT-27.I.LA STAMPA- SAD I EU-ANALIZA

ITALIJA LA STAMPA 27. I. 2002. Daniel Hamilton: "Duga lista tema koja nas dijele ostala je u ladici 4 mjeseca" "Amerika-Europa: prijatelji iz ljubavi ili iz nužde, ali prijatelji. Nakon 11. rujna dvije 'sile' živjele su neku vrstu medenog mjeseca, zahvaljujući i izvanrednom stanju radi terorizma koje bi, prema nekim stručnjacima, moglo ubrzo završiti. Kritike i prosvjedi ovih dana iz Europe, radi postupanja Sjedinjenih Država sa zarobljenicima iz Afganistana u Guantanamu, bili bi jasan znak u tom pravcu. 'Dug popis pitanja koja nas dijele ostao je u ladici 4 mjeseca. Vraćamo li se možda na stanje od prije 11. rujna?', pita se Daniel Hamilton, direktor novoosnovanog Centra za transatlantske odnose (Center for transatlantic relations), jedinog u Washingtonu, prave svjetske prijestolnice trustova mozgova, centara za studije i istraživanja, gdje se proučavaju odnosi između Amerike i nove Europe jedinstvene valute. Prije napada na Tornjeve blizance, Sjedinjene Države koje je vodio George W. Bush mnoge europske vlade optuživale su za 'unilateralizam'. Prvi mjeseci republikanske administracije zapravo su bili obilježeni često radikalno različitim pristupima, primjerice, glede pitanja okoliša, trgovinskih odnosa, strateške obrane. 135 dana nakon terorističkih napada koji su gurnuli u zaborav te razlike, ton verbalnih odnosa između nekih odgovornih u Europi i Bushove vlade, glede jednog sekundarnog pitanja, izgleda da daje za pravo Hamiltonu. London, Pariz i Berlin digli su glas tražeći humaniji postupak spram 158 zarobljenih talibana prebačenih u vojnu bazu Guantanamo Bay, na južnoj obali Kube. Crveni križ i neke skupine za obranu ljudskih prava prosvjedovali su radi uvjeta zatočenja zatvorenika za koje se pretpostavlja da su teroristi Al Qaede, prebačenih u bazu s lisicama na rukama, s povezima na očima i zatvorenih u kaveze na otvorenom. U srijedu je predsjednik europskog parlamenta Patrick Cox čak govorio o 'mučenjima', misleći na oštre sigurnosne mjere koje su poduzele američke vlasti, a koje su sa svoje strane zajamčile, na čelu s predsjednikom, da nema ničeg nehumanog u odnosu spram zatvorenika. Ministar obrane Rumsfeld bio je još izravniji, izjavivši da kritike dolaze od loše obaviještenih ljudi. 'Riječi poput 'mučenja' potpuno su apsurdne', odrješito je kazao čelnik ministarstva obrane. No europski povjerenik za vanjske poslove Chris Patten, stavio je prst u ranu koja izgleda da se ponovno otvara nakon stanke od napada 11. rujna. 'Ne vjerujem da se uznemirenosti iskazane mirno i razborito od Europljana glede ovog problema mogu tako otkloniti, ne uzimajući ih ni u razmatranje', isto tako odlučno izjavio je Patten. Prema profesoru Davidu Calleu, direktoru za europske studije na SAIS-u, School of Advanced International Studies na sveučilištu John Hopkins, američka razdražljivost objašnjava se teškoćama koje najveća svjetska sila ima u suočavanju s mišljenjima drugih. 'Postoji snažno proturječje u činjenici da Sjedinjene Države žele voditi svijet, bez da se uistinu njime žele baviti', izjavljuje. Calleo govori o 'unilateralnim impulsima', poglavito desnice američke administracije, plodu ne toliko izolacionizma koliko odbijanja da se mora ovisiti od odluka drugih zemalja. Toliko je snažno to odbijanje da je i prigodom vojne kampanje protiv Afganistana Amerika radije u osnovi djelovala sama, unatoč ponavljanim zahtjevima za većim uključivanjem od strane njenih francuskih, engleskih pa i talijanskih saveznika. 'Pentagon', objašnjava profesor Hamilton, 'nije želio u svojim odlukama biti sprječavan možebitnim drugačijim savjetima i gledanjima'. (...) 'Za Amerikance je multilateralizma samo sredstvo, a za Europljane je, međutim, načelo', smatra Hamilton, podsjećajući da Bushova administracija radije pravi ad hoc 'koalicije' za svaki posebni aspekt rata, nego 'koaliciju' univerzalnih ambicija i zadaća. U tom kontekstu, međutim, mora biti spreman čuti i slušati Europljane: 'Europa je važan element u sustavu nadzora i ravnoteži u ratu protiv terorizma', kaže profesor Calleo. (...) No Calleo dodaje i da će 'Europa morati biti dovoljno snažna kako bi igrala tu ulogu 'obuzdavanja' jedine supersile na svijetu. Americi to, sve u svemu, odgovara, jer to čini jedna sila koja spram nje nije neprijateljska'. Imperativ kojega Hamilton sažima u jednoj formuli: 'Nema previše Amerike na svijetu, prije nema dovoljno Europe'. A glede tog golemog 'gradilišta Europe' oba se stručnjaka izjašnjavaju uvjerenima da će to biti još dug put i ne sa sigurnim ishodom. 'To može biti reverzibilan proces', smatra Hamilton, 'nadajmo se da neće biti tako, no ako bi pobijedili Chirac u Francuskoj, i Stoiber u Njemačkoj, s Berlusconijem već na vlasti, i ako bi Blair izgubio u Velikoj Britaniji, sigurno će uvjeti pregovaranja o ujedinjenju postati mnogo teži'. Calleo se djelomice slaže. Boji se da bi širenje Europe na zemlje istoka, jačanje eura, izgradnja novih administrativnih i vladinih struktura mogli oslabiti proces ujedinjenja. 'Uspjeh će ovisiti o koheziji zemalja koje čine Uniju, a euroskepticizam Berlusconijeve Italije sigurno ne pomaže', tvrdi, mada je na kraju spreman kladiti se u 'euro-lojalnost' nove rimske vlade. (...) Prema profesoru Hamiltonu, Washington je već naviknut na talijansku 'fleksibilnost', kratko trajanje njenih vlada, česte rekonstrukcije, te stoga i 'otpuštanje' ministra vanjskih poslova Ruggiera, kojega vrlo cijene preko oceana, nije uzrokovalo velike potrese. 'To je Italija, Mi znamo da je treba uzeti 'cum grano salis'.'"