DNEVNI PREGLED BR. 16 23. SIJEČNJA 2002.

DEUTSCHE WELLE - DW 22. I. 2002. Pregled tiska I pozornost komentatora njemačkog dnevnog tiska kao i čitave svjetske javnosti privukle su fotografije boraca Al Kaide i talibana zatočenih u američkoj bazi Guantanamo. Potsdamski Maerkische Allgemeine Zeitung opisuje da su im zavezane ruke i noge, preko usta nose masku kako ne bi mogli govoriti, začepljene su im uši da ništa ne čuju, preko očiju nose povez kako se ne bi mogli na neki drugi način sporazumijevati. Takvi kleče ograđeni bodljikavom žicom dok ih čuvaju teško naoružani vojnici. Tretman zatvorenika u američkoj vojnoj bazi na Kubi, Guantanamu s pravom se kritizira. Najčišći, i jedne demokratske supersile dostojan put po haaškom uzoru Sjedinjene Države svjesno su zaobišle, konstatira list. Sličnog je mišljenja i Ostsee-Zeitung iz Rostocka. Slike koje su obišle svijet daju misliti. To sve sliči na psihičko i fizičko mučenje, na poniženje i povredu kulturnog i vjerskog integriteta. Talibane američki predsjednik George W. Bush ne gleda kao ratne zarobljenike iako je napadima na Afganistan objavio prvi rat u 21. stoljeću. Taj rat se vodi modernim oružjem. No sa zarobljenicima se očito postupa srednjovjekovnim metodama. Ljudsko dostojanstvo. Svakoga čovjeka! Unatoč svoj solidarnosti. Na tome moraju saveznički partneri inzistirati, a ne se samo raspitivati, tvrdi Ostsee-Zeitung. Afganistan i Afganistanci kao tema mogu se naći i u komentarima o donatorskoj konferenciji održanoj u Japanu. Frankfurter Rundschau kritizira neodlučnost međunarodne zajednice u pružanju financijske pomoći Afganistanu. Prijelaznoj vladi treba 100 milijuna dolara kako bi mogla funkcionirati u prvih 6 mjeseci. Da se 70 dana nakon pada talibana ova svota još ne nalazi na nekom od računa Ujedinjenih naroda, zapravo je skandal. A ovaj skandal ima sustav. Jer koliko se s jedne strane donatori trude oko insceniranja konferencije, toliko su s druge strane zapadne zemlje proteklih godina uložile malo truda u mehanizme brze pomoći. Bilo to u Srbiji ili Afganistanu, uvijek nakon apstraktnog obećanja, uslijedi zakazivanje u konkretnim provedbama, kritičan je Frankfurter Rundschau. Fuldaer Zeitung hvali dobre osobine šefa prijelazne vlade u Kabulu Hamida Karsaia. Sve se jasnije pokazuje koliko je dobra bila odluka o postavljanju ovog paštuna za privremenog premijera. Karsai isijava mirom i autoritetom, on se zna pred Amerikancima predstaviti kao partner na kojeg se mogu osloniti, a da pritom pretjeranom uslužnošću ne iritira sunarodnjake. Karsai je čovjek koji može integrirati i privući simpatije svih - pa čak i modnih stručnjaka, smatra Fuldaer Zeitung. Od unutarnjopolitičkih tema komentatore njemačkih novina ponajviše zaokuplja pitanje kandidata na predstojećim izborima na koje se njemačke stranke već dobrano pripremaju. Jučer je tako stranka Zelenih izabrala Joscku Fischera za svog čelnog kandidata. Joschka Fischer - nego tko? Zeleni bi bili ludi kada ne bi nominirali najpopularnijeg političara u Njemačkoj za svog čelnog kandidata. No ovaj izbor znači više nego odluku za jednu osobu. Njime ova stranka krši jedan tabu jer se odriče doasadašnje gotovo svete prakse dvojca na vrhu čiji je najmanje jedan dio žena. A osim toga, kao i unija, podvrgava se demoskopskim prohtjevima, zaključuje dnevnik. Lex Americana protiv međunarodnog prava. Komentar Heinricha Bergstressera. "Hrpa ruševina u New Yorku svakodnevno se smanjuje, a afganistanska prijelazna vlada dobit će velikodušno od međunarodne zajednice financijsku pomoć. Nekako istodobno s tim vijestima svijet je obišla fotografija na kojoj se vide crveno odjeveni borci talibana i Al Kaide u klečećem položaju, svezanih ruku, s tamnim naočalama i slušalicama na ušima koje onemogućavaju svaku međusobnu komunikaciju. Nalaze na ograđenom području nalik kavezu, pod strogim nadzorom do zuba naoružanih čuvara i pasa. Ta je fotografija izazvala oštre kritike širom svijeta koje američka Vlada, a što bi drugo, drži neopravdanima. Za Sjedinjene su Države zarobljenici najopasniji teroristi koji i dalje ugrožavaju sigurnost SAD-a i civilizirani svijet. Već zbog toga prema tim bićima treba postupati prema drukčijim mjerilima nego što se to čini s 'normalnim' zatvorenicima koji se nalaze pod zaštitom Ženevske konvencije, a time i međunarodnoga prava. Predsjedniku Bushu i njegovim sokolovima u Pentagonu i Ministarstvu pravosuđa pljesak i val odobravanja zajamčeni su kada govore o ilegalnim borcima koje su nedjela izopćila iz svjetske zajednice i sada se ne mogu pozivati na načela međunarodnoga prava. Visoka povjerenica Ujedinjenih naroda za ljudska prava Mary Robertson, Amnesty International, Međunarodni crveni križ, pa čak i Europska unija na sve to gledaju malo drukčije. Pogled u paragrafe Ženevske konvencije koji se odnose na tu problematiku daje im i za pravo, što govori puno, ako ne i sve o temeljnom stajalištu američke vlade, njezinom poimanju prava i njezinom odnosu prema ostalim članicama svjetske zajednice: Lex Americana protiv međunarodnoga prava, politički filozofski sukob oko pravnih predodžbi između jedne zemlje s posebnim vojnim i političkim statusom i ostatka civiliziranog svijeta. Ljutnja i bijes Sjedinjenih Država zbog onog što se posljednjih mjeseci dogodilo sasvim su razumljivi. Ali oni su i najgori savjetnici u politici. Stvarna snaga društva prije se pokazuje u dosljednoj primjeni državnopravnih i demokratskih načela, koja se u Sjedinjenim Američkim Državama kroz domišljat sustav uzajamne kontrole organa vlasti do sada dobro održala. Ali terorističkim se napadima upravo taj sustav urušio. Osim nekoliko iznimaka, zastupnici naroda u Kongresu prihvaćanjem zakona U.S.A.P.A.T.R.I.O.T. su sami sebi, zemlji i pravu učinili medvjeđu uslugu. Taj zakon nije samo - na do sada neviđen način - na nekoliko godina proširio moć izvršnoj vlasti u mirnodopskom razdoblju, već je uspostavio i preduvjet za izvanredne sudove, koji su kao dio paralelnog pravosuđa izmaknuli svakoj državno-pravnoj kontroli. S takvim predznacima pravnoj državi prijeti da ostane zakinuta, što doduše trajno ograničava prava američkih građana na slobodu, ali što je potpuno proturječno političkoj tradiciji Sjedinjenih Država. Izbori za Kongres koji će se ove godine održati mogli bi promijeniti taj trend. No u ovome trenutku ništa ne ukazuje na korekciju smjera. Tako je sada red da se Europa i liberalna manjina u Sjedinjenim Državama umiješaju u ono što se zbiva s talibanima i pripadnicima Al Kaide na Guantanamu kako bi se pravna država i ljudska prava u svijest javnosti usadili kao dvije strane medalje. Jer posljednje što bi svijetu sada bilo potrebno bile bi autoritarno-diktatorske Sjedinjene Američke Države." (DW) GLAS AMERIKE - VOA 22. I. 2002. Iz tiska Znanstvenici su možda pronašli genetski otisak koji bi mogao pomoći u utvrđivanju izvora bedrenice, rabljene u prošlogodišnjim napadima, javlja New York Times. Znanstvenici Instituta za istraživanja genoma iz Marylanda otkrili su, u okviru istraživanja genoma bedrenice, da između tipa bedrenice korištene u kontaminiranim pismima i standardnog tipa postoje manje genetske razlike. Te bi razlike ? kažu upućeni ? mogle pomoći u otkrivanju laboratorija iz kojeg je potekao antraks korišten u napadima. 'Tjelesni odgoj vraća se u američke škole' ? javlja Christian Science Monitor. Prema pisanju ovog bostonskog dnevnika, nakon desetljeća na kojem se tjelesni odgoj uglavnom zanemarivao u korist drugih, 'ozbiljnih' predmeta, američke škole sučeljene su s poraznim podacima ? čak 25 posto američkih školaraca uopće nema tjelesni kao obavezni predmet, a samo 44 posto ih vježba svaki dan. 77 posto adolescenata ne može se pohvaliti niti osnovnom kondicijom, a 11 posto ih je predebelo, navodi Christian Science Monitor. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 22. I. 2002. Pregled tiska "Donatorska konferencija za Afganistan kao i ophođenje prema zatvorenicima talibanima i članovima Al-Qa'ide koji se nalaze u američkoj vojnoj bazi na Kubi u središtu su pozornosti britanskog tiska. 'The Daily Telegraph' upozorava da su očekivane milijarde dolara pomoći za Afganistan navele sve moguće nevladine organizacije i agencije Ujedinjenih naroda da preplave prijedlozima i planovima donatorsku konferenciju u Tokiju, iz jednostavnog razloga što to jamči posao zaposlenima u tim organizacijama. Problem je, međutim, u tome, piše list, što većina tih organizacija nije prethodno konzultirala Afganistance o tome što njima treba. Karakteristika dosadašnjeg rada Ujedinjenih naroda na takvim projektima je da, kao na Kosovu, stvori centraliziranu vlast, što, kako piše list, nije po volji Afganistancima, koji su već izrazili želju za jačanjem lokalnih vlasti. Uz to, centralizirana vlast, a samim tim i centralizirano upravljanje donacijama, znači da će pomoć biti usmjerena u popularne projekte tipa prava žena, dok će važnija područja kao što je poljoprivreda biti zanemarena. Obnova Afganistan zahtijeva drukčiji pristup donatora i veće uključenje Afganistanaca, upozorava 'The Daily Telegraph'. 'The Financial Times' piše da dužnosnici britanske obavještajne službe MI5, koji će ispitivati tri Britanca koji se nalaze među zatvorenicima u zaljevu Guantanamo, ni u kom slučaju neće koristiti ekstremne metode. Po riječima jednog od veterana britanske vojne obavještajne službe, iako je blokiranje svih ćutila zatvorenika pred ispitivanje nekada bilo uobičajeno, takva praksa je obustavljena otkada su je Amnesty International i Europski sud za ljudska prava osudili. Britanska vlada bila je, navodi list, prisiljena odgovoriti na prosvjede javnoga mnijenja u povodu nedavno objavljene fotografije afganistanskih zatvorenika na Kubi, iako britanske obavještajne i sigurnosne službe očigledno imaju razumijevanje za oštro stajalište američke vlade. 'The Independent' oštro kritizira tretman zatočenika u američkoj vojnoj bazi na Kubi. Ocjenjujući da Guantanamo podsjeća na koncentracijski logor, list dodaje da su postupci prema zatočenicima sramni, a da je sramna i spremnost Blairove vlade da ponizno prihvata takvu degradaciju ljudi. Kršenje ljudskih prava koje graniči s mučenjem nije nešto u čemu bi Britanija s Amerikom trebala biti rame uz rame, zaključuje 'The Independent'. 'The Guardian' se u uvodniku osvrće na posljedice stajališta predsjednika Busha da je u Afganistanu lovište pripadnika Al- Qa'ide. Odbijanje američke vlade da sudjeluje u mirovnim snagama u Afganistanu, kao i huškanje lokalnih vođa da hvataju članove Al- Qa'ide, ne pridonosi sigurnosti u toj zemlji. Privremeni premijer Karzai može lako izgubiti potporu, pa i izbore, ukoliko Afganistanci ne dobiju pomoć koja im je neophodna za preživljavanje, a to će značiti da je rat u Afganistanu izgubljen, iako možda predsjednik Bush neće shvatiti zašto, piše 'The Guardian'. U drugom od tri nastavka posvećena krijumčarenju ljudi, droge i oružja iz istočne Evrope u Britaniju, 'The Independent' se osvrće na stanje u Češkoj, koja je, kako se navodi, prepuna kriminalnim organizacijama iz Kine, Rusije, Albanije i Ukrajine. List također piše da zbog sve većeg prisustva organiziranog kriminala iz Turske i s Kosova, britanska vlada uspostavlja mrežu svojih imigracijskih i obavještajnih službenika širom Balkana. Taj plan Britanija provodi i u ostalim dijelovima istočne Evrope odakle se također krijumčare droga i ljudi, izvještava 'The Independent'". (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE THE ASSOCIATED PRESS 22. I 2002. Humanitarne agencije u Bosni - paravan za terorizam "Uhićenje i izručenje šest alžirskih osumnjičenika za terorizam, od kojih je pet radilo za islamske humanitarne organizacije, bosansku je vladu i zapadne dojavne agencije prisililo da još jednom ispitaju 120 agencija za pomoć koje djeluju u ovoj balkanskoj zemlji. Dužnosnici žele znati da li su agencije, koje su stigle u zemlju kako bi pomogle ovoj muslimanskoj zemlji da se oporavi od razornih posljedica rata koji je harao od 1992. do 1995., legitimne organizacije za pomoć ili fronte za teroriste koji planiraju nove napade na američke ciljeve. Ovo je pitanje osjetljivo za Bosnu, koja se još uvijek nastoji oporaviti od rata i uvelike ovisi o humanitarnoj pomoći iz vana. Dužnosnici su rastrgani jer žele biti sigurni u to da agencije ne pružaju utočište teroristima, dok istodobno ne žele vrijeđati legitimna dobrotvorna društva. 'Definitivno zavrjeđuju našu pažnju', kazao je Ivica Mišić, zamjenik bosanskog ministra vanjskih poslova i čelnik antiterorističke ekipe zemlje. 'U Bosni ih ima jako mnogo. Vjerujem da imamo valjani razlog zbog kojeg ponovno trebamo ispitati ovaj problem, njihovu nazočnost, a ispitati i neke od njihovih službenika, naravno bez predrasuda', kazao je Mišić. Humanitarne organizacije ponovno su pod povećalom nakon uhićenja šest Alžiraca u listopadu, za koje SAD tvrdi kako predstavljaju bitnu i vjerodostojnu prijetnju američkim i drugim zapadnim interesima u Bosni. Unatoč bučnim prosvjedima i tvrdnjama organizacija za ljudska prava da vlada nema čvrstih dokaza protiv njih, Bosna je prošlog petka izručila osumnjičenike SAD-u. Poslani su, preko Afganistana, u američki zatvor u zaljev Guantanamo, na Kubi. Jedan od njih, Bensayah Belkacem, bio je uhićen na temelju izvješća stranih dojavnih službi da je navodno telefonirao pomoćniku čelnika al- Qaide, Osame bin Ladena. Drugi, Mustafa Adir, Sabir Lamar, Muhamed Nehle, Lakdar Bumedien i Budelah Hadz, uhićeni su nakon što su britanski i američki dužnosnici u Bosni nakratko zatvorili njihova veleposlanstva u Sarajevu, navodeći kao razlog vjerodostojne prijetnje sigurnosti. Nakon njihovog uhićenja, američko veleposlanstvo u Sarajevu izrazilo je zabrinutost zbog 'aktivnosti osumnjičenika' unutar humanitarnih organizacija. Lamar je radio kao administrator za visokog saudijskog povjerenika za pomoć Bosni, organizaciju koju je financirao saudijski princ Selman bin Abdul- Aziz koji tvrdi kako je u pomoć bosanskim Muslimanima nakon rata uložio više od 600 milijuna dolara. Stožer organizacije u Sarajevu kompleks je vrijedan 9 milijuna dolara koji se sastoji od džamije u koju može stati 5000 ljudi, modernih učionica za arapske studije i kompjutersku znanost, knjižnice, restauracije i sportske dvorane. Agencija tvrdi kako obrazuje i brine se za 500 muslimanske ratne siročadi. Tvrdi i kako plaća režije za mnoge muslimanske obitelji u Bosni, uključujući izbjeglice i ljude koji su jednostavno osiromašili zbog rata. 'Ovdje nitko ne podupire terorizam,' kazao je Fahd Al- Zakari, čelnik ureda. Snage NATO-a izvršile su raciju ureda agencije u listopadu, zaplijenivši dokumente i hard diskove s kompjutera. U jednom izvješću zapadne dojavne agencije(...) izražava se zabrinutost zbog mogućnosti 'da su se islamske ekstremističke organizacije mogle infiltrirati i da možda zlorabe' organizacije za pomoć u Bosni. Takve agencije općenito su inače 'korisne', stoji u izvješću. U Bosni živi više od milijun Muslimana, uključujući i nekoliko stotina islamskih boraca, mudžahedina, koji su stigli uglavnom sa Srednjeg Istoka kako bi se borili na muslimanskoj strani tijekom rata protiv Srba i Hrvata. Neki brinu da se teroristi možda kriju među prijateljski raspoloženim bosanskim Muslimanima i čekaju naredbe za aktiviranje od strane al- Qaide ili drugih terorističkih organizacija," piše Aida Čerkez- Robinson. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 22. I. 2002. Europa ujedinjena svojim novim novcem "Rođenje eura pozdravljano je kao važan događaj. Za 300 milijuna ljudi, od Dublina do Atene, odbacivanje nacionalne valute zbog jedinstvene nove valute najveće je ujedinjenje Europljana još od vremena Rimskog imperija. Sve je proteklo glatko. Ljudi su bili puni entuzijazma za novu valutu. No hoće li se sve pokazati tako velikim i važnim i u konačnici, pitaju mnogi u SAD-u? Mogu se čuti tri vrste tvrdnji koje osporavaju euro. - Tvrdnje da će euro zbaciti dolar s pijedestala na kojem se nalazi i označiti rođenje supersile koja će konkurirati SAD-u preambiciozne su. Od njegovog uvođenja kao virtualne valute, euro je izgubio petinu svoje vrijednosti u odnosu na dolar, a bez radikalne gospodarske reforme, njegova će vrijednost još više pasti. - Euro je osuđen na kratki vijek zbog toga što će pritisci u veoma različitim zemljama članicama unije previše udaljiti te zemlje da bi jedinstvena valuta mogla biti dugoročno održiva. - Europa nikada neće imati dovoljno raketa, vojnika i logistike koji bi ju činili istinskom supersilom. Bolje da što prije shvati kako je ona područje slobodne trgovine i da je sposobna tek naklapati o vanjskoj politici. Na ove tvrdnje se može odgovoriti na slijedeći način: Ustoličena supersila ne pozdravlja mogućnost pojave suparnika. Sumnje koje izražavaju neki Amerikanci identične su stavovima u Londonu na uspon SAD-a. Kada je Abraham Lincoln preuzeo predsjednički ured 4. ožujka 1861. godine, sedam država odcijepilo se od unije a osam ih je bilo na rubu da to učini. Britanci su uživali u činjenici da su bezobrazni Jenkiji, koji su prezirno odbili britansku vlast i namjeravali izgraditi veliku novu zemlju koja bi se natjecala s Britanijom, dobili svoje. Nisu živjeli dovoljno dugo da vide konačni rezultat. Što se mračnih predviđanja u svezi eura tiče, njih ne podupiru činjenice. (...) Fiskalni deficit zone iznosio je oko 1 posto BDP-a svake godine od 1999. godine. Nezaposlenost, iako previsoka, pala je za 20 posto od prve polovice 1990-tih do prošle godine. Osim toga, od 1997. do 2001. godine, stvoreno je 9 milijuna novih radnih mjesta, milijun više nego u SAD-u u istom razdoblju. Treba obaviti još jako mnogo posla. Na gospodarskom području, EU mora ispuniti ambicije koje su njeni čelnici iznijeli prije dvije godine u Lisabonu. Tržišta energije trebaju biti liberalizirana, financijska tržišta moraju biti reformirana, treba utvrditi zajednička pravila za patente. A struktura zamišljena za šest zemalja članica treba se transformirati u strukturu koja će biti pogodna za njih 25. Razlog zbog kojeg će ovi programi biti izvršeni jednostavno je euro. U eurozoni, građani danas svakog dana sa sobom nose dio Europe. Njihov napredak ovisi o vrijednosti te valute. Ako EU ne nastavi biti konkurentan i dinamičan, ako širenje ne dovede do potpuno integrirane političke unije, u kojoj jedna zemlja članica više ne može blokirati napredak, tada će Europa i euro oslabjeti. Njeni će građani uvidjeti da je u njihovom interesu da se Europi ne smije dozvoliti da oslabi. Tako je Europa na putu do jedinstvenije unije, ne smo gospodarski nego i politički. Euro koji se pojavio na svjetskoj sceni i više nije samo virtualna valuta, znači da će, da bi zaštitio svoje interese, EU morati djelovati politički jedinstveno. Ovo će s vremenom značiti europske oružane snage, u prijateljskoj suradnji s onima SAD-a, ali sposobne, ako to bude potrebno, djelovati i samostalno. A ovo će značiti da će europski čelnici morati uložiti u ono o čemu već dugo govore i sakupiti novac za rakete i sofisticiranu obranu. Predsjednik konvencije koju su organizirali čelnici EU-a prošlog mjeseca kako bi se pripremili za međuvladinu konferenciju 2004. godine, Valery Giscard d'Estaing, još je prije dvije godine pozvao (IHT, izdanje 11. travnja 2000.) zemlje članice EU-a da osnuju federaciju, dok bi se drugi pridružili kada budu mogli. Sada će imati priliku usmjeriti Europu u tom smjeru. Dolazak eura značit će da će sve veći broj europskih građana stajati iza njega. Europa je sada prošla točku bez povratka", piše Roy Denman, bivši predstavnik Europskog povjerenstva u Washingtonu. THE WASHINGTON TIMES 22. I. 2002. Koja je zadaća NATO-a? "Kako se nakon 11. rujna slegnula prašina po New Yorku i Washingtonu, NATO se vratio svojem uobičajenom poslu. Sazivaju se konferencije koje podupiru značaj širenja saveza. Summiti raspravljaju koliko se NATO treba približiti Rusiji. Promotori NATO-a ukazuju na pozivanje na članak 5, u kojemu je savez proglasio da je napad na neku od članica napad protiv svih, kao na pokazatelj važnosti NATO-a u ratu protiv terorizma,. No ta simbolična gesta treba tek biti pretvorena u jedinstvenu akciju. Ako NATO nastavi kao da se svijet nije promijenio to će osigurati nevažnost saveza. Neprijatelj radi koga je NATO postojao, Sovjetski Savez, više ne postoji, a Rusija postaje pseudo-članica NATO-a. NATO je u opasnosti da se nađe po strani dok se svijet suočava s najtežom prijetnjom sigurnosti ove generacije. Neki, međutim, imaju viziju za savez i izvan političke uloge u Europi i Sjevernoj Americi, uloge koja bi se bavila najžurnijim prijetnjama s kojima se danas suočava savez, prijetnjama koje nisu ograničene na jednu državu. Senator Dick Lugar, republikanac iz Indiane, govorio je o toj zadaći u petak u inovativnom govoru veleposlanicima u NATO-u u Bruxellesu: 'Koliko god bili važni, ni širenje NATO-a, ni suradnja NATO-a i Rusije, nisu najvažnija pitanja pred kojima se danas nalaze naše nacije. To pitanje je rat protiv terorizma. NATO treba odlučiti želi li biti od značenja u rješavanju najvažnijeg izazova sigurnosti naših dana'. Nazvavši ulogu NATO-a od 11. rujna 'ograničenom, uglavnom političkom i simboličnom' nabrojao je tri škole razmišljanja o NATO-u koje postoje u Washingtonu. Prva vjeruje da je NATO prvenstveno politička organizacija koja naprosto treba ostati u Europi. Ona drži da glavni prioritet NATO-a treba biti integriranje Rusije. Druga vjeruje da je NATO obrambena sila Europe i Sjeverne Amerike i, kao takva, treba odgovarati na sigurnosne prijetnje s kojima se suočava transatlantstka zajednica bez obzira gdje se ove pojavljuju. A ovo je, konačno, gledanje koje se odnosi na stvarnost svijeta nakon 11. rujna. 'U svijetu u kojem terorističke prijetnje mogu biti planirane u Njemačkoj, financirane u Aziji, i provedene u Sjedinjenim Državama, stare podjele na 'unutar' i 'izvan područja' postale su potpuno besmislene', kazao je Lugar. Kao i podjele između neprijatelja i prijatelja. 'Neprijatelj' sada ima mnogo lica, i isto toliko taktika napada. Cilj NATO-a treba uključiti držanje nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja van dohvata terorista, a protuterorističko djelovanje i sprječavanje širenja naoružanja trebaju biti glavni ciljevi saveza. Neki misle da je ta nova misija previše radikalna. No 11. rujan je redefinirao prijetnje s kojima se suočava Zapad. Dok savez ne shvati da se mora okrenuti sadašnjim prijetnjama sigurnosti u transatlantskoj zajednici, može se smatrati ostatkom hladnog rata." NJEMAČKA DIE WELT 23. I. 2002. Reformirajte balkanski pakt! "Stabilizacijski je pakt rođen 1999. kao njemačka, tada kao EU-ova inicijativa u reakciji na osobito tragičnu iako možda predvidljivu eskalaciju sukoba na Kosovu. Pri tomu je trebao prikriti kažnjivi propust europske politike u jugoistočnoj Europi: potpuni nedostatak obuhvatne regionalne akcije. Poslije žurnih pregovora Stabilizacijski je pakt od početka imao konkurenciju u Stabilizacijskom i pridružbenom sporazumu za jugoistočnu Europu EU-ovog Povjerenstva kao i u drugim regionalnim inicijativama. Nove instrumente EU-a poput Stabilizacijskog i pridružbenog sporazuma Stabilizacijski pakt nije sukladno dopunio, nego se djelomično neuredno poklapaju. Zbog toga je potpora od strane EU-a bila bez oduševljenja. Tvrdoglavim boksanjem Bode Hombacha kao koordinatora, savezna je vlada nepotrebno dodatno pogoršala izglede inicijative na uspjeh: kao očito svježe isključenog ministra i nestručnjaka za Balkan, njegovo je imenovanje dalo dvojben znak zemljama regije kao i partnerima u EU. Još uvijek Stabilizacijski pakt boluje od teških konstrukcijskih pogrešaka u svojem mandatu: koordinator samo treba igrati ulogu maklera i nema nikakva vlastita operativna sredstva. Metoda raznih 'stolova' vrlo je nepregledna. Veliki broj nad- i podkoordinatora međusobno se spotiče. Pakt obuhvaća agendu proglašenu tematskom, od 'medija' preko 'izbjeglica', 'privatnog gospodarstva' do 'malog oružja' i tradicionalnih tema sigurnosne arhitekture. Koordinator mora izvoditi akrobacije, uvjeriti 'donatore' (Povjerenstvo EU-a, međunarodne novčarske organizacije, SAD, države članice EU-a itd.) da potpomažu prekogranične, regionalne projekte i uvjeriti 'korisnike' da traže baš takve projekte - i to bez pismene potvrde o pristupu sredstvima, kriterijima dodjele i modalitetima donatora. Tako je posve ovisan o dobronamjernosti donatora i o povjerenju korisnika. Tijekom proteklih godina ubrzo je postalo jasno da je oboje ograničeno: donatori, ponajprije Povjerenstvo EU-a, nisu bili spremni dati na raspolaganje sredstva za unaprjeđenje u željenoj mjeri. Naprotiv, njihov je angažman sve slabiji. Korisnici se sa svoje strane usredotočuju daleko manje na stvarnu supstanciju i važnost projekata nego na unutarnjepolitički iskoristive svote. To je neminovno dovelo do sve većih frustracija. Protivno nekim očekivanjima, Stabilizacijski pakt nije sredio kontraproduktivni kaos 'europske' nazočnosti u jugoistočnoj Europi, nego ga je još pojačao: međusobno se naganjaju - bez potpunog popisa - među ostalim Visoki predstavnik zajedničke politike EU-a, EU-ovi povjerenici mjerodavni za vanjsku i razvojnu suradnju i humanitarnu pomoć, ministri vanjskih poslova zemlje koja predsjedava Vijećem EU-a, voditelj EU-ove agencije za obnovu Saloniki sa svojim antenama u Prištini, Skopju itd., voditelj civilnog dijela misije Ujedinjenih naroda kao i voditelji misija UN-a i OESS-a u Bosni i Hercegovini, posrednici EU-a i OESS-a u Makedoniji i drugim zemljama regije kao i EU-ov posebni koordinator za Stabilizacijski pakt i više njegovih predstavnika odnosno dužnosnika za razna tematska područja. Opće vijeće EU-a početkom je prosinca za nasljednika Bode Hombacha imenovalo bivšeg austrijskog zamjenika kancelara Erharda Buseka. To je dobar izbor, jer Busek je već godinama stručnjak za Balkan. Kadrovska promjena prava je prigoda za razmišljanje o mandatu. Potreba njegove reforme je očita. Savezna vlada morala bi se izričito založiti da se ta prigoda ne propusti. Najvažnije je ispravljanje agende: Stabilizacijski pakt ne mora raditi sve, osobito ne istodobno. To zahtijeva jasno postavljanje prioriteta: što Stabilizacijski pakt može bolje i djelotvornije od drugih foruma? Žurno su osim toga potrebni jasan radni nalog za izbjegavanje preklapanja ovlasti, jasno povezane strukture prema kriteriju djelotvornosti kao i transparentne bilance. Prerada mandata mogla bi se obaviti u okviru nove 'cijeloeuropske' konferencije. Pri tomu bi trebalo razjasniti da Stabilizacijski pakt ubrzava put sadašnjih i budućih kandidata u EU a ne usporava. Dosadašnje je iskustvo pokazalo da Stabilizacijski pakt treba veću političku težinu i jače političko značenje. Samo EU može to pružiti. Stoga Stabilizacijski pakt treba postati europski, čak europeiziran, budući da je i spremnost SAD-a za intenzivniji angažman na Balkanu iz razumljivih razloga opala. Stabilizacijski pakt ima smisla samo ako državama i stanovništvu regije pokaže jasne perspektive. Trebalo bi ga ili velikim dijelom predati u nadležnost EU-a ili ga reformirati u samonosivu političku strukturu reda uz priključenje europskim strukturama EU-a", zaključuje Karl Lamers, vanjskopolitički glasnogovornik CDU-a u Bundestagu. Amerika i njezini zarobljenici "Postoji povod za podsjetiti da je SAD zatražio da NATO proglasi slučaj saveza. I da su ljudska prava bila ta koja su savez povukla u rat. Oboje je važno, jer oboje ima posljedica na osudu onoga što se sada događa sa zarobljenicima u Guantanamo Bayu. Ako je to rat kojega vodi savez i ako će o sudbini talibanskih boraca odlučivati vojni sudovi, zašto im se uskraćuje status ratnih zarobljenika? Ako je savez poseguno za oružjem zbog ljudskih prava, zašto nemaju pravnu zaštitu koja se povezuje s pojmom ljudskih prava? Kritička pitanja te vrste ponajprije iznose Europljani, Amerikanci naprotiv drže da oni koji ih postavljaju nisu dovoljno informirani. Što izaziva sljedeće pitanje: zašto se ne mogu dobiti bolje i opširnije informacije? Jasno je da Amerikanci oklijevaju obznaniti sve pojedinosti o stanju u logoru i o svojim daljnjim nakanama. Također je poznato da je načelo javnosti jedino djelotvorno sredstvo za sprječavanje ekscesa i samovolje. Moć, rekla je jedanput Hannah Arendt, počinje biti opasna upravo tamo gdje prestaje javnost. O besprimjernom značaju napada na World Trade Center i teško shvatljivom statusu božjih ratnika kojega prisvajaju članovi Al Kaide, dovoljno je rečeno pa je svako ponavljanje suvišno. Ako iz toga proizlazi da se s teroristima može napraviti kratak, dakle neredovit proces, bilo bi izgubljeno sve čega su se tijekom više stotina godina dosjetili međunarodni pravnici u svrhu sprječavanja rata. Bili bismo u građanskom ratu, u svjetskom građanskom ratu koji se upravo stoga vodi tako neumoljivo, jer se akcija moralno, teološki i inače preuveličava. Tamo gdje su u igri 'viša' načela - prava vjera, nadmoćna rasa, pobjednička klasa ili što još - , postupa se okrutnije i oštrije nego inače u ratu. Oni koji moraliziraju, zaoštravaju obračun: to je znao još i njemački car koji je svoje postrojbe slao u borbu s geslom da nema pardona. Suvremeno pojašnjenje takvog postupka zove se prevencija. Da bi se slično isključilo za sva vremena, trebalo bi razjasniti i ispitivati i to svim sredstvima. Za sada glasovi koje bi trebalo ozbiljno shvatiti, istupaju s tvrdnjom da je u tu svrhu sve dopušteno: sve, čak i mučenje. Tomu je razlog nešto poput obrnute računice o sreći: kao da se radi o tomu da se najveći broj očuva od najveće nesreće. Po toj računici ne bi više bilo kataloga ljudskih prava nego sigurnost bila ono zadnje mjerilo po kojemu bi se presuda morala ravnati prema dopuštenom ili nedopuštenom. No nije vjerojatno da će do toga doći. Na posljetku su i Amerikanci prikupili dovoljno iskustva da bi znali da se računica koja sigurnost pretpostavlja pravu, nikada ne ispuni. Makartizam, sigurnosna histerija nazvana po američkom senatoru koja je svojedobno obuzela zemlju, pokazao je da velikodušna mjerila u borbi protiv vanjskog neprijatelja uništavaju unutarnja mjerila. McCarthy je ugrozio upravo ono što je, ako mu je vjerovati, želio očuvati. 'Right or wrong, my country', parola je koju rado izgovaraju u teškim vremenima da bi pomeli neodlučnost. Njemački Amerikanac Carl Schurz protumačio ju je na svoj način kad je dodao: ako zemlja ispravno postupa, slijedit ćemo je. Ako ne, napravit ćemo sve da ju vratimo na pravi put. Samo tako, tumačenjem prvog dijela drugim dijelom, rečenica postaje maksima koju se može slijediti u svim okolnostima. Amerikanci su prvi koji su to tako shvatili i izgovorili", piše Konrad Adam u uvodniku lista. FRANKFURTER RUNDSCHAU 22. I. 2002. Udarac mladoj pravnoj državi "Američke vlasti gaze nogama mladu pravnu državu Bosnu: protupravna deportacija šestorice Alžiraca izravno s bosanskog područja izaziva prosvjede organizacija za ljudska prava. Četiri dana poslije nezakonite deportacije šestorice Alžiraca u Bosni se i dalje nagađa gdje se nalaze ti ljudi. Madeleine Rees, predstavnica UN-ove povjerenice za ljudska prava u Sarajevu, govori o drugom kršenju prava: niti rodbina niti odvjetnici Alžiraca nisu do sada obaviješteni o njihovu boravištu. Pretpostavlja se da su u međuspostaji, jednom američkom uporištu u Njemačkoj. Američke vlasti obznanile su nakanu da ljude otpreme u prijeporni zarobljenički centar Guantanamo na Kubi. Glasnogovornica ministarstva vanjskih poslova u Washingtonu hvalila je bosansku vladu zbog dobre suradnje i predaju osumnjičenih nazvala 'značajnim doprinosom u borbi protiv terorizma.' Među organizacijama za ljudska prava istinska otmica Alžiraca od strane vojnika američkog kontingenta bosanske mirovne postrojbe (SFOR) ipak izaziva prosvjede. Bosansko pravosuđe još je prošlog listopada uhitilo šestoricu na temelju naputaka SAD-a. SAD optužuje ljude da su u kontaktu s militantnim islamističkim skupinama. Petorica od šestorice navodno su poslije svršetka bosanskoga rata kao bivši borci na strani vladinih postrojba, dobili putovnice zemlje domaćina. Svi su se u međuvremenu oženili Bosankama i imaju djecu. No državljanstvo im je opet oduzeto poslije uhićenja u listopadu, jer da je dodijeljeno na temelju krivih podataka. Ali oduzimanje državljanstva još nije bilo pravomoćno. Američke vlasti odbijale su izručiti bosanskim vlastima informacije tajne službe o uhićenima. Bosanski Vrhovni sud stoga je prošlog četvrtka odredio njihovo oslobađanje zbog nedostatka dokaza. Istoga je dana djelomično međunarodna komora za ljudska prava u Sarajevu zatražila od bosanskih vlasti da spriječe izručenje četvorice od šestorice uhićenih. Rees se buni zbog 'licemjerja' međunarodne zajednice: 'Najprije propovijedamo pravnu državu, no kad nam to ne odgovara, postavljamo se iznad svih zakona i konvencija.' Bosanska vlada pod pritiskom iz Washingtona nije imala izbora doli postaviti se iznad vlastitog pravosuđa. Međunarodna zajednica u proteklih je šest godina u zemlju uložila milijarde, među ostalim i za izgradnju pravne države i demokracije u ratom opustošenoj zemlji. Svojom demonstracijom sile američke vlasti potkopavaju napore izgradnje, kaže Rees. I Bosanac Srđan Dizdarević, direktor Helsinškog odbora, govori o 'jednom od najtežih kršenja ljudskih prava' koja je doživio u svojem životu. Aktivisti za ljudska prava sa svojim su prosvjedima ipak uglavnom sami. Većina predstavnika brojnih nazočnih međunarodnih organizacija u Sarajevu za sada su suzdržani", piše Stephan Israel. FRANCUSKA LE MONDE 22.I.2002. Američko doba "Doba koje je počelo s napadajima 11.IX. doba je Sjedinjenih Država. Ništa nova, čini se, budući da se vladavina 'američke hipersile' (kako kaže francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine) dobro učvrstila nakon raspada SSSR-a i strahovite političko-vojne mobilizacije koja je pod zapovjedništvom Washingtona započela u Zaljevskom ratu 1991. Navikli smo se, nakon 'Pustinjske oluje', da američko vojno posredovanje daje ritam međunarodnom političkom životu. Navikli smo se da, prosvjedujući, podnosimo teret odluka koje se donose u Bijeloj kući i, uz rijetke iznimke, nameću svim državama, napose na polju zaštite okoliša, trgovine, međunarodnog pravosuđa i sigurnosti. Redovito opažamo da su Sjedinjene Države nakon svršetka hladnog rata jedini stalni član Vijeća sigurnosti koji može primijeniti pravo veta. Uništenje Svjetskog trgovačkog centra nipošto nije utjecalo na takvo činjenično stanje, kao što možemo zaključiti iz američke politike na Bliskom istoku i iz jednostranog poništenja proturaketnog sporazuma iz 1972. i protokola iz Kyota o stakleničkim plinovima. Ako se nešto promijenilo na međunarodnoj pozornici nakon 11.IX.2001., onda to nisu toliko politički postupci ovih ili onih, koliko prilike čiji su sastavni dio i njihovo shvaćanje u javnosti. (...) Zgražanje koje su izazvali ti napadaji crpi svoju snagu kako iz strašnog prizora koji se mogao vidjeti toga dana, tako i iz činjenice da je došlo do 'deregulacije tržišta nasilja' (kako kaže politolog za međunarodna pitanja Bertrand Badie). Upravo je SAD priveo kraju građanski rat u Bosni i na Kosovu, potvrdivši se kao jedini vjerodostojan jamac stabilnosti u srednjoj Europi. Isti je također odlučio da se ništa neće poduzeti kako bi se zaustavio genocid u Ruandi 1994. Jedina zemlja koja je kadra nametnuti se kao regulator nasilja, izložena je njezinim udarima koje joj k tome zadaje neslužbena mreža u čije je stvaranje upleteno nekoliko njezinih saveznika. Ta zbrka u poigravanju moći i granicama nasilja danas je glavna oznaka 'razdoblja nakon 11.IX.' (...) Nasilnički talibanski režim je uništen i vojno upletanje u Afganistanu, uz prostorno ograničenu pobjedu, donosi jasnu poruku: takva sudbina očekuje sve zemlje koje pružaju utočište teroristima. Pouka je, nesumnjivo, urodila plodom. U ovom se času, uostalom kao i u Zaljevskom ratu, ne opaža, protivno većini predviđanja, mobilizacija 'arapske ulice', osim manjih pojedinačnih prosvjeda. Isto tako, izjave i postupci koji najavljuju moguće protuterorističke vojne operacije u drugim zemljama-Somaliji, Iraku i Filipinima-nailaze tek na sramežljivu i pristojnu suzdržanost, kao da se svijet unaprijed pomirio sa samovlasnim slanjem američkog ekspedicijskog korpusa. (...) Ne odbacuje se Amerika, već američka politika i zato se može živjeti tu i ujedno je žestoko napadati. Američka politika diže takvu buru jer ima neobičnu težinu 'hipersile'. Svatko, primjerice, znade da je ključ za prihvatljivo rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, tj. priznanje suverene i životno sposobne palestinske države, u rukama američkog predsjednika koji je jedini kadar da prisili Izrael na povlačenje s okupiranog područja. Istodobno svi, ili gotovo svi, primjećuju da Bijela kuća daje svoj pristanak za kolonizaciju i izraelsko nasilje na tom području, a onda i za uništenje palestinske samuprave, pod izlikom borbe protiv terorizma. (...) Za sve one koji su bili žrtve nasilja počinjenog pod okriljem američke moći, ti su užasni atentati bili ponajprije odmazda, uspostava ravnoteže u nejednakoj raspodjeli ubijanja nedužnih. Pokušati shvatiti te reakcije ne znači opravdavati ih. To poglavito znači imati na umu, u svjetlu povijesti i svakodnevice, da svijet nije podijeljen popola, na polovicu za koju je život svetinja i onu drugu za koju je život stvoren da bi se žrtvovao. Stvarnost se ne može ograničiti na takva ideološka pojednostavnjenja, a upravo nas u to želi uvjeriti 'rat protiv terora' koji najavljuje 'američko doba'", piše Rony Brauman, bivši predsjednik Liječnika bez granica (1982.-1994.) i predavač na pariškom Institutu za politička istraživanja. AGENCE FRANCE PRESSE 21.I.2002. Njemački parlamentarni izbori: zeleni polažu nadu u Fischera "Njemački zeleni računaju sa svojim najboljim adutom na rujanskim parlamentarnim izborima, imenujući za 'nositelja liste' popularnog ministra vanjskih poslova Joschku Fischera, čime su iznevjerili zajedničku tradiciju iz 1970.-80-ih. 'To je velik izazov', rekao je, smiješeći se, vicekancelar pošto ga je čelništvo stranke zelenih imenovalo. Ustvari, ništa nije sigurno za partnera socijaldemokratske stranke (SPD) kancelara Gerharda Schroedera: istraživanje Infratesta koje je u ponedjeljak objavio tjednik 'Der Spiegel' daje mu tek pet posto izgleda na izborima, što je prag za ulazak u parlament. G. 1998. zeleni su dobili 6,7 posto glasova. No isto istraživanje potvrđuje da je g. Fischer među najpopularnijim njemačkim političarima, s indeksom popularnosti 76 posto, pretekavši kancelara (72 posto). To je prvi put da zeleni tako daju službeni značaj individualizaciji predizborne utrke. Premda Joschki Fischeru pomaže šesteročlana momčad u kojoj je još dvoje uglednih zelenih u vladi: ministrica poljodjelstva i zaštite potrošača Renate Kuenast i ministar okoliša Juergen Trittin. Glavni je cilj predizboren utrke zelenih: nakon 22.IX. obnoviti koaliciju s SPD-om, koja ih je, prvi put u njihovu kratkom životnom vijeku, dovela u vladu. 'Izvrsno surađujem s kancelarom. On zna da ne želim njegovo mjesto, a ja znam da on ne želi moje. Želimo i ubuduće raditi zajedno', rekao je Joschka Fischer za 'Spiegel'. On misli da će se birači morati odlučiti između te mogućnosti i saveza između kršćanske unije CDU-CSU koju predvodi Edmund Stoiber i liberala iz FDP-a: 'bit će to presudna odluka na izborima'. U tu svrhu zeleni trebaju promijeniti tendencije u istraživanjima koja trenutno FDP-u daju 9 posto, dok dvije 'velike' stranke SPD i CDU/CSU idu rame uz rame, između 37 i 39 posto. U izborima, istaknuo je Joschka Fischer, 'neće presuditi dvije velike stranke, već male'. Očito je da zeleni sada računaju sa svojim ugledom realne stranke i s rezultatima postignutim sa socijaldemokratima, unatoč svim uvredama koje su morali podnositi od 1998., kako bi zadržali mjesto u vladi i tako sudjelovali u odlučivanju. Najnoviji znak tog osvješćivanja je poraz koji je u subotu pretrpio jedan od vođa lijevog krila zelenih, zastupnik Hans-Christian Stroebele. Zeleni su mu, na njegovu vlastitom terenu u Berlinu, uskratili mogućnost da se kandidira na listu za 2002., dajući prednost Renati Kuenast i bivšem borcu za ljudska prava iz istočne Njemačke Werneru Schulzu kojeg nazivaju 'realistom'. Stroebele, bivši odvjetnik frakcije Crvene armije (RAF) na suđenju Andreasu Baaderu i Ulriki Meinhof 1975., proslavio se nedavno kada je s još trojicom neposlušnih zelenih uskratio povjerenje kancelaru Schroederu u Bundestagu, kada se polovicom studenog glasovalo o slanju njemačkih snaga u rat protiv terorizma. Pravac koji utjelovljuje, nepomirljivi pacifizam, danas ustupa mjesto, kako se čini, realnijim ciljevima Joschke Fischera", iz Berlina javlja Yann Ollivier. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 22.I.2002. Amerika popušta NATO-u "Čelništvo NATO-a daje do znanja da su priče kako za blokom nema potrebe preuranjene. Savez jača svoje vojne pripreme u raznim područjima i računa s novom ulogom u svijetu. Ovih su dana djelatnici NATO-ova glavnog stožera u Bruxellesu dobili plinske maske, a prozori se prekrivaju posebnim premazom protiv rasprskavanja. Zaštita je pojačana. U mjesnom se tisku stalno objavljuju upozorenja o skorim terorističkim napadima na NATO-ove zgrade. Sve su češće pokusne uzbune. Jednom riječju, nitko od domaćih promatrača sada ne može reći da je Sjevernoatlantski savez, pa i njegov vrh, ostao po strani u svjetskoj borbi s terorizmom. Glavno je uvjeriti u to čelništvo Sjedinjenih Država i ostatak svijeta. Sučeljen s mogućim širenjem protuterorističke borbe, sam je SAD zatražio dodatnu zaštitu. Sukladno tek donesenoj odluci, dva će se NATO-ova leteća središta za radarsko praćenje AWACS uputiti u zrakoplovnu vojnu bazu Tinker u državi Oklahomi. Pridružit će se peterim istim NATO-ovim zrakoplovima koji već oko četiri mjeseca osiguravaju životno važna središta SAD-a. Učvrstivši tako svoju pozadinu, Amerikanci žele dobiti još veću slobodu izravno na područjima na kojima vojno djeluju. Među njima bi se ove godine mogli naći Somalija, Sudan, Jemen i Filipini. Istodobno je NATO-ova skupina od osam ratnih i nekoliko pomoćnih brodova ovog tjedna ponovno počela nadzirati Sredozemno more istočno od Sicilije, po scenariju protuterorističke operacije 'Aktivan pothvat'. Zajedno s američkom 6. flotom nadzirat će plovidbu u tim vodama i osiguravati prebacivanje vojnih snaga na područja antiterorističke borbe. Uz to je nedaleko od Madrida pod vodstvom istog NATO-ova južnog zapovjedništva sa sjedištem u Napulju, počela vježba 'Poslušni vojnik'. Scenarij je 'regionalni sukob koji prerasta u krizu'. Rame uz rame s natoovcima vježbat će i UN-ove organizacije za izbjeglice i Međunarodni crveni križ. Napokon, u južnoj Njemačkoj će sredinom veljače početi vježba NATO-ovih snaga za brzo djelovanje u kojoj će sudjelovati 2.500 vojnika iz sedamnaest zemalja. Planira se na veću razinu podići spremnost te skupine koja je imala ulogu prethodnice u raspoređivanju NATO-ovih postrojba tijekom operacija u Bosni 1996. i na Kosovu 1999. Razumljivo je da živost koja je ponovno obuzela NATO-ove glavne stožere potiče na stvaranje novih velikih planova. Čelništvu saveza potrebni su novaci - kako čitave države, tako i vojnici koji su spremni boriti se. Nije se slučajno u Bruxellesu počelo govoriti da bi 'novi val' u širenju bloka, o kojemu će se službeno izvijestiti koncem godine u Pragu, mogao premašiti i najodvažnija očekivanja. Dok se prije zamisao predsjednika Busha mlađeg o 'širenju NATO-a na čitavom području od Baltičkog do Crnog mora' mnogima činila preuranjena, sada su u Bruxellesu voljni što prije primiti čak i Albaniju i Makedoniju. U bruxelleskim uredima dugo se nisu mogli snaći nakon rujanske izjave američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda da će 'od sada vojne zadaće određivati sastav koalicije, a ne obratno'. Prevodeći te riječi na običan jezik, NATO-ov je službenik primijetio: 'Amerikanci pretvaraju NATO u supermarket. Uzimaju ono što im danas treba, a ne brinu se za našu budućnost'. Sada možemo reći da je prevladana 'kriza identiteta' do koje je došlo nakon 11.IX.", piše Marina Kalašnjikova. BiH REFERENDUM 22. I. 2002. Bin Ladenovih 130 tona oružja za Bosnu "zapelo" u Mariboru Iza dopreme oružja 1992. iz Kine za BiH, koje je mjesecima stajalo u mariborskoj zračnoj luci da bi 1993. bilo zaplijenjeno, stajala je organizacija TWRA koju su podupirali Osama bin Laden i šeik Omar Abdel Rahman. Godine 1992. u to su se uklopili i minimalni interesi Zapada, međutim već godinu poslije zajedništva više nije bilo... Mariborska zračna luka bila je logistička baza koja je povezivala siromašnu državu Sudan, mrežu Osame bin Ladena i Bosnu, zemlju koja je bila u grozničavoj stisci ? u svom posljednjem broju otkriva ljubljanski tjednik Mladina. U tekstu naslovljenom Od počinitelja do zločinca, u pravilu kvalitetno obaviješteni ljubljanski tjednik upozorava na pozadinu mariborskog "linka" trenutačno najtraženijeg čovjeka na planetu. Tim su linkom 1992. godine bile povezane i zapadne obavještajne službe, tvrdi autor teksta s potpisom Ali H. Žerdin. On upozorava na to kako je Slovenija povezana s dijelom svijeta kojem danas lijepe etiketu da je barbarski. Podsjeća na najveću slovensku aferu, čijem segmentu, koji se iz današnje perspektive čini osobito zanimljiv, nije pridavana gotovo nikakva pozornost. "Rujna 1992. godine iz Kartuma su u Maribor doletjela četiri ukrajinska zrakoplova. Kartum leži u Sudanu, državi koju danas nalazimo na popisu onih koje podupiru terorizam. Zrakoplovi su do Maribora doletjeli preko Budimpešte. Oružje u zračnoj luci Tehnički dio zračnoga mosta između Kartuma i Maribora organizirao je austrijski državljanin Dieter Hofmann. Kao naručitelj usluge bio je potpisan sudanski državljanin s diplomatskom putovnicom Elfatih Hassanein. Hassanein je vodio humanitarnu organizaciju Third World Releif Agency ? TWRA (Agencija za pomoć trećem svijetu) čije je sjedište bilo u Beču." Pripadnici sigurnosne službe slovenskog Ministarstva obrane, međutim, u pratnji carinika 21. srpnja 1993. godine otvorili su kontejnere koji su stigli iz Kartuma i zatim deset mjeseci ležali u skladištu mariborske zračne luke. U to su vrijeme, naime, već bili zaoštreni odnosi između bosanskih Hrvata i Muslimana te hrvatske vlasti nisu dopuštale tranzit. Slovenski sigurnosnici su utvrdili da iz Kartuma u Sloveniju nije stigla obična humanitarna pomoć, već približno 130 tona oružja. "O mariborskoj aferi s oružjem poznato je gotovo sve", podsjeća Mladina. "Poznato je da je teret trebao otputovati u Bosnu te da se njime bavio bosanski državljanin Hasan Čengić. Poznato je i to da su dospijeće tereta pomogli i neki službenici slovenske sigurnosno- informativne službe, da su slijedile optužnice i suđenje. Poznato je da nitko nije osuđen. Poznato je da su slovenske vlasti upalile zeleno svjetlo za tranzit humanitarne pomoći." Unatoč činjenici da je to najveća, najkompleksnija, najsimptomatičnija i najviše "prežvakana" slovenska afera, neke stvari su ostale nejasne. Teret je, naime, stigao iz Sudana, jedne od najnerazvijenijih država svijeta, koja ne slovi po razvijenoj industriji oružja. Oružje je bilo podrijetlom iz Kine ? otkriva Mladina. Tko su financijeri Tko ga je financirao? Tko je Elafatih Hassanein, čovjek koji je bdio nad teretom? Pokušaji slovenskih informativnih službi da otkriju pojedinosti kod sudanskih vlasti, ali i kod zapadnih službi, nisu urodili plodom. Otkrile su, međutim, da je Hassanein 21. rujna 1992., kada je u Maribor stigla prva pošiljka, bio u Sloveniji. Oko 1. listopada na Bledu se sastao s predstavnicima Vlade tamošnje Republike Bosne i Hercegovine. Spomenutom, dugogodišnjem bliskom suradniku tadašnjeg predsjednika Republike BiH Alije Izetbegovića, Hassanein je uručio ček od milijun njemačkih maraka. Hassanein se idućih mjeseci stalno nalazio oko tereta. Međutim, tek nakon članka objavljenog 1996. u Washington Postu postalo je jasnije tko je Hassanein i što je organizacija TWRA. Ta organizacija je osnovana u Beču 1987. godine s ciljem da pomaže islamskim državama. Njezin godišnji proračun, težak više desetaka milijuna dolara, ostvaruje se uplatama vlada, kako prozapadno tako i proistočno orijentiranih islamskih država i pojedinaca. Washington Post je istaknuo dvojicu: šeika egipatskoga roda Omara Abdel Rahmana, i danas poznatijeg Osamu bin Ladena. Šeik Omar Abdel Rahman poznat je kao spiritualni vođa prvog napada na newyorški WTO 26. veljače 1993., kada je poginulo šest osoba, a približno tisuću ih je ranjeno. U ožujku 1993. godine je uhićen te je nekoliko mjeseci poslije osuđen na doživotnu robiju. Šeik Rahman je u SAD doputovao 1990. godine s američkom vizom koju je dobio u Kartumu, a 18. kolovoza te 1993. godine State Department je vladi u Kartumu priopćio da je Sudan uvršten na popis zemalja koje podupiru terorizam jer se u njoj skupljaju islamski ekstremisti. U Sudanu je tada živio i Osama bin Laden. Austrijski i njemački istražitelji koji su 1995. godine upali u bečko sjedište TWRA otkrili su da je najveći dio novca te organizacije bio namijenjen Bosni i Hercegovini. Mladina naglašava činjenice da je oružje namijenjeno BiH iz Kine preko Sudana i Mađarske ukrajinskim zrakoplovima doputovalo u Sloveniju, a dopremu je tehnički organizirao zapadnjak Dieter Hofmann, Austrijanac koji je u izvještajima slovenske obavještajne službe označen kao "mogući eksponent jedne od inozemnih obavještajnih službi". Interesi Zapada Autor postavlja pitanje je li on u pritaji bio opunomoćenik zapadnih država koje su bez otisaka prstiju tovarom oružja željele ostvariti ravnotežu snaga na bosanskohercegovačkim frontama? Nakon što je Dieter Hofmann 19. ožujka 1993. uhićen u Mađarskoj, a tome je prethodila prva eksplozija u WTC-u, nenačelna koalicija Zapada i Sudana oko opskrbe Bosne nije više bila primjerena. Zanimljivo je da su četiri tjedna nakon otkrića oružja na mariborskoj zračnoj luci Sjedinjene Države Sudan proglasile državom koja podupire terorizam, uočava novinar Mladine. Ističe i činjenicu da su napori slovenskih obavještajaca da doznaju pojedinosti o teretu i osobama koje su povezane s njim, kako u Sudanu i Turskoj tako i u Austriji, Velikoj Britaniji i SAD-u, bili neuspješni. Zaključuje kako je organizacija za pomoć islamskim državama TWRA, koju su podupirali Bin Laden i šeik Omar Abdel Rahman, imala interes da svoje poglede na svijet izvozi u Bosnu. Godine 1992. u to su se uklopili minimalni interesi Zapada, međutim godine 1993. njihov zajednički interes više nije postojao. Josip Muselimović: Najteža izdaja od 1102. godine Razgovaramo s Josipom Muselimovićem, odvjetnikom, članom Društva hrvatskih književnika, predsjednikom Matice hrvatske u Mostaru, te predsjednikom Odvjetničke komore Hrvatske zajednice Herceg- Bosna. Gospodine Muselimoviću, još osamdesetih godina ste sudjelovali u obrani fra Joze Zovka, a u zadnje vrijeme imali smo priliku vidjeti Vas kao branitelja Ante Jelavića, predsjednika Hrvatskog narodnog sabora i HDZ-a BiH. Međutim, Vaš djelokrug interesa je daleko širi. - Po završetku studija, radio sam u odvjetničkom uredu sada pokojnog Ivana Čizmića, u Mostaru, i sudjelovao u obranama politički procesuiranih osoba. Među tim slučajevima bilo je mnogo nevjerojatnih tužbi. Mnoge od tih procesa obradio sam u knjizi "Poštovani suci, zašto?". Jedan od najinteresantnijih procesa bio je proces petorici maturanata iz Tomislavgrada. Radilo se uistinu o intelektualnim draguljima, koji su uhvaćeni kako pjevaju pjesme "Duvno moje, ne volim te više, u tebi se ćirilicom piše" i "Ja sam Hrvat, nisam komunista, jer vjerujem u Isusa Krista". To je bilo dovoljno da se pokrene čitava lavina raznih službi koje su brinule o "sigurnosti". Bio je to veliki proces. Dramatizirao sam ga pod radnim naslovom Druga savjest, a predstavu vrlo uspješno izvodi HNK u Mostaru. Jedan od procesa, koji je - posve sigurno - obilježio posljednja desetljeća prošlog stoljeća, je proces fra Jozi Zovku. Njegovu obranu je posve uspješno vodio gospodin Milan Vuković, sada sudac Ustavnog suda RH. Sloboda medija je preduvjet slobode uopće. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma svjedoci smo da se hrvatski mediji sustavno gase. Kakvo je stanje u BiH, posebno u hrvatskim medijima i kako se to odražava na slobodu Hrvata BiH? - Hrvatski narod je od tog Daytonskog sporazuma očekivao mnogo, čak i previše, i s punim pravom je razočaran. Daytonski sporazum nije Sveto pismo i mora biti podvrgnut promjenama i provjerama. Jer očito je da, osim zaustavljanja rata u BiH, nikakav drugi učinak nije polučio. Na području javnih medija Hrvati su u potpunoj medijskoj blokadi. Svi pokušaji, zadnjih pet-šest godina, da imamo svoje dnevne novine, su propali. Prije nekih mjesec dana počeo je izlaziti još jedan dnevni list s neizvjesnom budućnošću. Ne mogu se oteti dojmu da postoji medijsko gušenje hrvatskog naroda u BiH, jer do danas nikome nije, između ostalog, jasno zašto je ugušena hrvatska televizija Erotel, koja je odgojila velik broj vrlo dobrih i sposobnih novinara i s kojom je hrvatski narod "živio" od Posavine do Dalmacije. Ta televizija je na vrlo grub način ugašena i nema nikakvih izgleda da se njen rad obnovi, za razliku od drugih područja BiH, gdje imate izvanrednu medijsku pokrivenost radijskim i televizijskim programom, te dnevnim listovima. Primjera radi, u Sarajevu izlazi nekoliko vrlo dobrih tjednih listova: Slobodna Bosna, Dani, Ljiljan itd.. Hrvati nemaju nijedan takav list. U Sarajevu izlazi nekoliko dnevnih listova, koji su apsolutno pod kontrolom bošnjačkih struktura vlasti: Oslobođenje, Avaz itd... Hrvati opet nemaju ništa osim tog novog Dnevnog lista i, ako se tom listu ne osigura logistička potpora, nisam siguran da će preživjeti. List nema potporu šire zajednice, nema potporu međunarodne zajednice niti, što je tragično, potporu matične domovine Hrvatske. Čak štoviše, hrvatska vlast je učinila sve da uguši Slobodnu BiH, jedini čitani list na tim prostorima i list koji je potpuno objektivno predstavljao interese hrvatskog naroda BiH. Sad smo dobili jedan podlistak u Slobodnoj Dalmaciji i taj se, kao i u Večernjem listu, cenzurira. Tako da dobivamo neke periferne informacije: gdje je pala kiša, gdje se pojavila tuča, gdje pukla vodovodna cijev, kako je igrao Zrinski... - ukratko, nema kolumnista, nema kritičara. Nažalost, ni Hrvati u Hrvatskoj ne znaju što se događa s Hrvatima BiH jer mediji u Hrvatskoj, posebno oni u državnom vlasništvu, svesrdno pomažu toj Petritschevoj medijskoj blokadi. Čak se ide toliko daleko da se tvrdi da je smjenu u Slobodnoj Dalmaciji zahtijevao sam Petritsch, jer se u BiH čitala najviše ta novina. - Moj osobni dojam je da bi bilo najbolje da se hrvatski mediji, ovakvi kakvi jesu, uopće ne bave problemima Hrvata BiH, jer oni hrvatsku javnost potpuno krivo informiraju. Ja sam u Zagrebu dva dana razgovarao s vrlo kompetentnim ljudima za koje u našem narodu postoji uvjerenje da su informirani: oni zaista nemaju pojma što se događa dolje, imaju potpuno krive informacije i na temelju takvih informacija stvaraju pogrešnu sliku o našem položaju, našim odnosima, nastojanjima i namjerama. U ovom času hrvatski tisak potpuno krivo informira hrvatsku javnost, jer da u Zagrebu i u Splitu znaju što se događa Hrvatima BiH, onda bi sasvim sigurno demokratska javnost progovorila. Gospodine Muselimoviću, na prošlim izborima u BiH, unatoč nepravednom izbornom zakonu, pobijedile su stranke s nacionalnim predznakom. Međutim, nakon izborne pobjede, američki i europski moćnici su vlast predali grupici bivših jugosocijalista koji nemaju ništa zajedničko s voljom naroda. Kakve posljedice ima ta nova demokracija (koju nam nameću zemlje tzv. "kolijevke demokracije" u svakodnevnom životu naroda? - Vidite, s izborima i Barryjevim izmjenama izbornog zakona počinju svi problemi hrvatskog naroda. Svugdje u demokratskom svijetu organiziraju se slobodni izbori kako bi se provjerila volja izbornog tijela i onaj tko dobije većinu, taj vlada. Na izborima u BiH, HDZ je - kao stožerna organizacija hrvatskog naroda - dobio oko 95 posto glasova biračkog tijela Hrvata BiH. Međutim, na vlast su instalirani oni koji su dobili 2,2 ili 0,1 posto, ili čak oni koji su dobili 163 glasa, pa i oni koji nisu sudjelovali na izborima. Sada Hrvate BiH ne predstavlja čovjek koji je dobio plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda, nego čovjek koji je na izborima dobio u cijeloj državi 163 glasa. To su ljudi - namještenici. Uvijek se čudim tom licemjerstvu - kako neki čovjek može sjesti na mjesto koje mu ne pripada, sjesti na mjesto čovjeka koji je plebiscitarnom voljom pobijedio na izborima 95 posto prema njegovih - ništa. Tu su počeli problemi i hrvatski narod je, u takvim okolnostima, bio prisiljen na postupke koji su išli do Ustavnog suda, došlo je do ove krize koju sad proživljavamo, tako da se većina - od hrvatskog naroda izabranih predstavnika - ili procesuira ili je pred procesuiranjem. Povijest ne pamti da apsolutni izborni pobjednik može biti smijenjen. Odlukom Visokog predstavnika demokratski izabrani član hrvatskog naroda sklanja se s funkcije i dovodi se drugi. To je bitno zadiranje u Ustav i ljudska prava - jer Ustav jamči pravo birati i biti biran. To znači eliminirati Ustav BiH, Ustav Federacije BiH, Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Na taj način se u narodu izazvalo, opravdano, strahovito nezadovoljstvo s još nesagledivim posljedicama. Isti dan kad i izbori, proveden je i referendum za jednakopravnost. - Stjecajem okolnosti, bio sam predsjednik Povjerenstva za provedbu referenduma hrvatskog naroda, a Deklaracija je imala samo jedan zahtjev: jednakopravnost hrvatskog naroda. Oko 90 posto hrvatskog naroda izašlo je na referendum, a 99,2 posto tih Hrvata se izjasnilo za Deklaraciju o pravima i položaju hrvatskog naroda u BiH. Međutim, ni ovaj put se nije poštivala volja naroda izražena najdemokratskijim putem, jer su organizatori referenduma krivično procesuirani. Ako je netko iz te europske demokracije uistinu došao ovamo pomoći uspostavi demokratskog poretka, bilo bi normalno za očekivati da, poštuje volju naroda. S kojim ciljem to radi međunarodna zajednica? Što to govori o njenim namjerama? - Mislim da tu ne treba komentar. Ako je međunarodna zajednica Hrvatima ukinula televiziju, ukinula radio, ukinula tiskovine, smijenila izabrane predstavnike i političkog vođu, plebiscitarno izabranog od tog naroda, onda to može značiti samo jedno. Uostalom, jedan visoki i kompetentni predstavnik međunarodne zajednice je otvoreno rekao kardinalu Puljiću da je sudbina Hrvata BiH da se ili asimiliraju ili isele. Molim Vas da nam objasnite što se događalo na sudskom sporu g. Jelaviću i kako je glasila optužnica? - Nakon referenduma, gospodin Ante Jelavić i šestorica njegovih najbližih suradnika i stranačkih kolega, utemeljitelja HNS-a, osumnjičeni su da su tim svojim postupcima ugrozili teritorijalnu cjelovitost BiH i da su umanjili vojnu i obrambenu moć Federacije BiH. Kratko i jasno - te tvrdnje nemaju nikakve pravne podloge, radi se samo o tome da se procesuiraju glavni ljudi hrvatske zajednice kako bi se hrvatski narod obezglavio i oslabio. Na prvom ročištu uložili smo prigovor mjesne nadležnosti. Naime, radnje ovih "kaznenih djela" izvršene su u Mostaru, a sudi im se pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Dakle, sve što se stavlja na teret hrvatskom čovjeku, bilo gdje da on to djelo počini ili bude osumnjičen da ga je počinio, on mora - po apsolutno nezakonitoj odredbi Visokog predstavnika - biti procesuiran pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Dosadašnje iskustvo s tim sudom pokazuje da su kazne koje on izriče Hrvatima drakonske, kao npr. kazne izrečene petorici Hrvata koji su prosvjedovali pred policijskom postajom u Stolcu zbog neopravdanog i nezakonitog upada SFOR-ovih snaga. Dakle, prosvjedovali su zbog načina upada. Tu nije bilo nikakvog fizičkog kontakta, niti bilo kakvog tjelesnog ugrožavanja SFOR- ovog ljudstva, nego su prosvjednici samo vozilom prepriječili put. Kažnjeni su zbog "ugrožavanja" osoba pod međunarodnom zaštitom, dvojica su uhićena i osuđena na kazne od 3 i pol godine zatvora, a ostali su - kao zvijeri - u bijegu. Ono što je u demokratskim državama dozvoljeno kao demokratsko sredstvo izražavanja uvjerenja, ovdje su pretvorili u nedemokratsko iživljavanje nad jednim narodom. Najtragičnija je činjenica da nitko od obnašatelja vlasti iz redova hrvatskog naroda nije učinio baš ništa da tu nepravdu spriječi. Kad sam, u predmetu g. Jelavića, stavio prigovor mjesne nadležnosti, sud je to odbacio, iako se u zakonu jasno kaže da je sud u svakom slučaju mora paziti na svoju stvarnu mjesnu nadležnost i čim primijeti da nije nadležan, dužan je spis proslijediti onom sudu koji je nadležan. To sud ne poštuje kao da u zakonu ne postoji. Onda sam bio primoran tražiti izuzeće svih sudaca, predsjednika Kantonalnog suda u Sarajevu, te predsjednice Vrhovnog suda R BiH, makar objektivno nije bilo razloga, ali sam smatrao da ću tim činom potaći nositelje pravosudnih funkcija da učine nešto da se toj samovolji stane na put i da se koliko - toliko poštuje pravo. Osim toga, u četiri navrata sam pisao svim hrvatskim dužnosnicima - predstavnicima vlasti i upozorio ih na vrlo grube povrede zakona Europske konvencije o pravima čovjeka, Ustava i Zakona i pozvao ih da, u okviru svojih ovlasti, stanu tome na kraj. Niti na jedno pismo nisam dobio odgovor. U zadnjem dopisu, koji sam poslao, rekao sam da ću svome branjeniku Anti Jelaviću sugerirati da se više nikad ne pojavi pred tim Kantonalnim sudom u Sarajevu, ako oni - kao izvršitelji političke i pravosudne vlasti - ne poduzmu nešto i ne uklone takvo bezakonje od njega i svih njegovih suradnika, kao i svakog drugog, koji se sutra može naći u takvim okolnostima. Ukoliko se to dogodi, oni preuzimaju odgovornost za sve ono što bi moglo uslijediti na prostoru Federacije. Što mislite - da je gospodin Izetbegović u Sarajevu počinio delikt - bi li ga netko procesuirao u Širokom Brijegu ili Mostaru? Ne bi bilo korektno izložiti ga takvom poniženju i pritisku pred sudom koji, ni stvarno ni mjesno, nije nadležan. Mi smo taj predmet internacionalizirali i mislim da se tu stvari pomalo primiruju. Jedno je sigurno: Ante Jelavić, kao i njegovi suradnici - Marko Tokić, Zdravko Batinić, Ivo Lužanski, Petar Milić, general Čučić, bili su spremni podnijeti svaku žrtvu za slobodu hrvatskog naroda, čak - štoviše - prihvatiti i mjeru pritvora. Kad smo 29. kolovoza ove godine ulazili u Kantonalni sud u Sarajevu, ni ja nisam bio siguran hoćemo li obojica izići iz njega, ili ja sam. Možda je razum prevladao, a možda je to stoga što su tamo bili predstavnici međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Hercegovačka banka je jedan od primjera diktature međunarodne zajednice na hrvatskim prostorima. Zahvaljujući medijskoj blokadi - o tome se sad ništa ne zna. Kao odvjetnik Hercegovačke banke, možete li nam reći što se zbiva s Hercegovačkom bankom u ovom trenutku? - Hercegovačka banka je najtragičniji slučaj u mojoj dugoj odvjetničkoj praksi. Tog jutra imao sam informaciju da je grad Mostar blokiran iz svih pravaca i da se prema Mostaru slijevaju kolone oklopnih vozila i transportera. Kad sam se pokušao primaći bliže, dočekala me uperena cijev španjolskog vojnika. Nakon što su završili s pljačkom banke i otišli, spustio sam se u podrum banke i vidio nešto neprimjereno XI., a ne XXI. st. Snage SFOR-a i federalne policije su tenkom ušle u prizemlje banke, spustile sajle kako bi iznijeli trezore, a kad to nije išlo izrezali su ih nekim posebnim spravama dok su pod trezor ZAP-a stavili eksploziv i raznijeli ga. Bilo je vrlo ružno za vidjeti unaokolo razbacane i spaljene novčanice. Nezamislivo je da se tako u demokratskom svijetu uništi jedna banka, da se imovina banke - nekih 15 milijuna maraka - inventar, oprema, novac jednostavno odnese! Govorili su i prijetili već nekoliko puta da će pružiti dokaze o nedozvoljenim radnjama, no, naravno - nisu. Kad su počela ta neopravdana sumnjičenja da Hercegovačka banka financira HDZ i Hrvatsku samoupravu, Državna agencija za bankarstvo je napravila reviziju i kazala da u Hercegovačkoj banci nije bilo nikakvog bezakonja. Kako povici na banku nisu prestajali, angažirana je i jedna ugledna međunarodna revizorska kuća koja je, također nakon seriozne kontrole poslovanja, zaključila da u Hercegovačkoj banci nema nikakvih propusta, a kamoli kriminala. Zbog čega, dakle, upadati u jednu banku koja korektno posluje, zbog čega je uništiti? U Federaciji BiH djeluju 42 banke, a Hercegovačka banka je sama obavljala 36 posto financijskih tijekova u državi, dakle više od trećine. Ta banka je bila srce hrvatskog gospodarstva i hrvatskog napretka, 4.500 gospodarskih subjekata ostalo je bez svoga novca, 90.000 štediša bez svojih štednji. Zamislite, kad bi sutra ujutro u milijunskom Zagrebu 4,5 tisuća gospodarskih objekata ostalo bez sredstava, a 90.000 štediša bez svojih štednji, kakva bi to bila katastrofa! Upad u Hercegovačku banku nije ništa drugo doli bezočan upad u privatno vlasništvo. Ovim će se međunarodna zajednica morati pozabaviti. Duboko sam uvjeren da će odšteta koju će dobiti banka i njeni komitenti, biti najveća odšteta u povijesti, ne samo bosanskohercegovačkog, nego i europskog pravosuđa. Zamislite sada još i ovu činjenicu: onaj dan kad tenkovi kreću u banku, Visoki predstavnik donosi odluku da oni, koji sudjeluju u toj operaciji, dobivaju potpunu aboliciju, nikome neće krivično odgovarati za svoje postupke, bez obzira što učinili - pljačku, ubojstvo, bilo što..., dok se komitenti ne mogu za pomoć obratiti nijednom pravosudnom tijelu BiH, jer je to izuzeto iz jurisdikcije pravosudnih tijela BiH. Stoga smo prisiljeni obratiti se za pomoć međunarodnim organizacijama. Dodate li tome i činjenicu da vlasnici računa ne mogu do svog novca, dok su namještenici međunarodne zajednice otpustili 170 djelatnika Hercegovačke banke, a sebi dali izuzetno visoke plaće od sredstava ljudi koji sada ne mogu do svog novca, bit će vam u potpunosti jasnija tragika zbivanja na ovom prostoru. I, na kraju, zamislite, kad su pitali gospodina Mesića, što on o tome misli, on je rekao: Ako nema drugog načina - to može biti svrsishodno! Treba li dodati da se nitko od nazovi-hrvatskih dužnosnika BiH nije ogradio od tog besramnog čina. Jedan od neriješenih slučajeva koji zasigurno imaju političku pozadinu je i ubojstvo hrvatskog ministra unutarnjih poslova Joze Leutara. Kakva su Vaša saznanja i mišljenje o tome? - U ožujku 1999., izveden je atentat u kom je poginuo doministar unutarnjih poslova Jozo Leutar, da bi, nakon opsežnih "ispitivanja" bila optužena šestorica Hrvata: general Ivan Andabak i Dominik Ilijašević, koji su navodno naredili, dok su druga dvojica "donijeli" naprave, a treća dvojica "izvršili" atentat. U tom procesu optužen je i vozač gospodina Leutara, koji se u trenutku atentata nalazio u automobilu s gospodinom Leutarom i koji je doslovce sjedio na tom eksplozivu. Mi se evo već dvije godine natežemo oko toga besmislenog procesa, jer je cilj dokazati da su taj zločin izvršili najviši hrvatski dužnosnici. Nitko ne može niti izmisliti iz kojih razloga i s kojim motivom bi to oni učinili, niti se itko osvrće na to da obrana ima izvanredne dokaze koji upućuju da je ta eksplozivna naprava pripremljena "tu negdje", da je ista takva naprava upotrijebljena 1990. u Titovom Užicu, pa u Herceg Novom 1991., pa u svih sedam slučajeva napada na hrvatske objekte i katoličke škole u Srednjoj Bosni i Sarajevu, da je istom takvom napravom ubijen i Jozo Leutar. Čovjek, koji se trebao pojaviti na sudu kao sudski vještak, danas je u pritvoru. A on je osoba koja priprema takve eksplozivne naprave. Tužiteljstvo nema baš nikakvih dokaza da je itko od ovih osoba sudjelovao u ovom zločinu, dapače, svi dokazi upućuju na to da se ti ljudi međusobno nisu ni poznavali. Hrvati iz BiH su preživjeli razne tirane i tiranije posljednjih stoljeća. Možete li usporediti položaj Hrvata danas s položajem u prošlosti? - Prisjetio bih se Ive Andrića, našeg nobelovca, koji je jednom prigodom rekao kako je Otes, dolaskom Austro-Ugarske, postao kotarsko središte u koje je za upravitelja postavljen jedan omalen, golobrad, bezbrk i bljedolik Austrijanac iz Koruške, koji je nametao svoje zakone tako da je, nakon dvije godine, morao biti smijenjen. Otišao je razočaran i nesretan, s dubokim uvjerenjem da je iza sebe ostavio domorodce i nepopravljive primitivce, dok su u kotaru svi ostali u najdubljem uvjerenju da je njima dvije godine upravljao potpuno lud i neuračunljiv čovjek. Nemam namjeru praviti paralele, ali je evidentno da je samovolja prema hrvatskom narodu BiH prešla svaku mjeru, a da je odnos službenog Zagreba prema Hrvatima BiH, unatoč ustavnoj obvezi, najteža izdaja od 1102. godine. Bio sam predsjednik Povjerenstva prvog referenduma hrvatskog naroda u BiH, kad mi je jedan novinar iz Zagreba rekao da gospodin Mesić misli da je taj referendum štetan za hrvatski narod. Odgovorio sam mu da hrvatski narod BiH stvarno osjeća da mu se nije mogla dogoditi veća elementarna nepogoda od ovakvog predsjednika i od ovakve hrvatske vlade. I u Zagrebu će se morati stvari promijeniti, jer ovo što danas proživljava hrvatski narod je deset puta gore od onog što je proživljavao u vrijeme najrigidnijeg komunizma: hrvatski narod nema svojih sredstava javnog informiranja, on ne može upravljati svojim novcem, on je opljačkan, njemu su oduzeta ljudska prava, ne poštuje se njegova politička volja, on ne može birati svoje predstavnike, dakle, može li biti išta gore od ove situacije u kojoj se on sad nalazi? A reći ću još i ovo: Hercegovina je čudo. Čudo nad čudima. Ona je preživjela i 1945., '46., '47. godinu, ona će preživjeti i ove godine, ali ove rane više bole jer su nepravde učinjene dijelom i od onih koji su trebali, makar zbog Ustava, pomoći. Taj narod je proživljavao i proživljava svoju strašnu Golgotu, kako sada, tako i poslije Drugog svjetskog rata. Na roditeljski sastanak na koji je išla moja majka, a bilo nas je 42 u razredu, samo su dvojica blizanaca imala oca. Svi drugi nismo imali oca. 36.000 Hrvata je pobijeno nakon rata. O tome nitko ne govori, niti itko govori o stradanjima tog naroda u ovom ratu. Ali se zato, u emisijama HTV-a poput Latinice, nastoji sotonizirati te nesretne Hercegovce i sada, kad se bore za minimum svojih prava. Hoće li Hrvati BiH uistinu imati snage preživjeti i ovu tiraniju pod maskom demokracije? - Hoće... Unatoč činjenici da je devedesetih bilo preko 800.000 Hrvata u BiH, a danas ih ima ispod 400.000? Nije li to nijemi genocid? - Točno, ja već dugo govorim da će Mostar, ako se nešto ne učini, postati glavni hrvatski grad umirovljenika, da će se odseliti radno sposobno stanovništvo. Zapadna Hercegovina je, iz političkih razloga, protjerana u "gastarbajterstvo" u Zapadnu Europu, ali je ta Zapadna Europa odgojila dvije, tri generacije Hercegovaca koji se sada vraćaju sa znanjem, uvode zapadnoevropsku tehnologiju i nose razvitak tih krajeva. Vjerujem da će ipak sve biti dobro... Pored svih problema, Hercegovcima se dogodilo i nešto uistinu lijepo: Gospa. Vi ste rodom iz Međugorja, a prvi Vaš slučaj vezan je upravo uz Gospino ukazanje - radilo se o obrani fra Joze Zovka. - Prvi dani ukazanja - to su bila posebna vremena. Moja majka je tu rođena, djeca - vidioci su moji rođaci pa sam imao priliku ukazanja dublje proživjeti. Nakon toga - ne možete ne vjerovati. To treba doživjeti!Međugorje je planetarni fenomen i neprocjenjiva je njegova uloga za hrvatski narod. Samo onaj koji tamo živi može uočiti veličinu tog fenomena, kako na duhovnom, tako i na ostalim područjima. Međugorje višestruko nadilazi i turističke potencijale jednog Zagreba sa svojih 35 do 37.000 ležajeva. Naši su gosti uistinu iz svih krajeva svijeta. Međugorje treba čuvati od svih nesporazuma. Treba pustiti taj svijet neka vjeruje, neka dolazi i neka odlazi sa svojim dojmovima. Unatoč ratu, više od 20 milijuna ljudi je posjetilo Međugorje. A tko dođe, opet se vraća. To je fenomen koji treba poštivati i od izuzetnog je značaja za sav hrvatski narod, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH. Međugorje je život nade i vjere. Na kraju, recite mi, Vi očito branite ljude koji nisu omiljeni režimima koji su na vlasti. Koliko ste Vi sami sigurni? Prijete li Vam? - Sama sigurnost nije bila upitna, iako je preuzimanje obrane ovakvih slučajeva značilo izlaganje opasnosti. Ja taj posao obavljam profesionalno. Znao sam da nisam omiljen kod vlasti i da bi me prvom prilikom mogli onemogućiti i diskreditirati i znam da je bilo planova i namjera kako stati na kraj čovjeku koji hoće braniti te i takve osumnjičene. Dobio sam poruke, nakon procesa Anti Jelaviću, da će mi se stati ukraj. Ja sam tu, pa ako netko nešto ima, mi ćemo se braniti na način na koji to bude bilo moguće. Nikad dosad u svom radu nisam primao prijetnje fizičkom ugrozbom, ali sam uvijek bio pod pojačanim nadzorom. Imati etiketu nepoželjnoga, koji nije "naš", s tim se trebalo nositi, to je trebalo izdržati. Ja ću do kraja ostati vjeran svom pozivu i do kraja na jednak način braniti ljude koji se nađu u takvim okolnostima. ITALIJA LA STAMPA 21. I. 2002. George Bush od Kabula do Enrona "Kada bi se Karl Marx vratio na zemlju i htio pokazati kapitalizam 2002. sigurno bi svoj novi manifest posvetio slučaju Enron. U tek nekoliko mjeseci američka energetska i financijska tvrtka otpustila je tisuće zaposlenika, topeći u stečaju njihove ušteđevine i mirovine, dok su se veliki menadžeri i dioničari potiho izvukli, naplaćujući dionice u vrijednosti milijarde i sto milijuna dolara. Enron nije plaćao poreze, ali je pomagao političare: ministar pravosuđa ne može sudjelovati u istrazi radi sukoba interesa, jer je primio 57 tisuća dolara (oko 64 tisuće eura) od tvrtke. Sedam parlamentarnih povjerenstava (sedam!) priprema se shvatiti kako to da nitko, ni javne vlasti, ni računovođe delegirane provjeriti tvrtke, poput Arthura Andersena, nisu vidjeli da je Enron bio kasica prasica od kartona. Predsjednik George W. Bush obilježava godinu dana predsjedništva, a na njegovom radnom stolu dossier Enron teži koliko i onaj s naljepnicom 'Rat protiv terora'. George Bush otac, nakon pobjede u Zaljevskom ratu, bio je pobijeđen od Billa Clintona jer je zaboravio na zapovijed legendarnog glasnogovornika Kongresa Tipa O'Neila: 'Politika je uvijek lokalna'. Busha u studenom očekuju zastupnički izbori i izbori guvernera: mora jasno pokazati da je rat protiv Al Qaeda i njenih sponzora postigao uspjeh, no treba uvjeriti birače i da je recesija otupila i da se pokreće oporavak. Inače će uvidjeti koliko su kratkotrajni pokazatelji odobravanja od 80 posto, dobiveni kada je zemlja bila u ratu. Njegovom ocu bilo je naklonjeno 90 posto Amerikanaca godinu dana prije no što je Clinton dobio izbore; na biralištima su mu Amerikanci okrenuli leđa. Povijest je Georgea W. Busha postavila na ulazak u novo doba. Mora dobiti rat, održati koaliciju unatoč mnogih odbijanja: odbijanja sporazuma iz Kyota, međunarodnog suda, sporazuma o biološkom oružju. Mora zacementirati sporazum s Putinom, iako baca u smeće sporazum iz 1972. o balističkim projektilima. Mora naći način obuzdavanja argentinske krize, i ne zateći se s Japanom koji bi bio u nevoljama kao Buenos Aires. I mora razgovarati s novim, tajanstvenim, kineskim čelnicima. George W. Bush je ovu strašnu godinu živio poput pravog Teksašanina. Prsa gore i pogled ravno. No reforma američkog kapitalizma nije manje važna od teško ostvarivog mira u Kabulu, dok svijet prosvjeduje, opravdano, radi oštrog postupka spram zarobljenih terorista. Šerif planeta, Bush junior morat će ove godine biti snažan i suosjećajan, prilagodljiv i sposoban učiti od drugih, što je bilo glavno Clintonovo umijeće. Inače će se koalicija raspasti, Europljani, Moskva i Peking radit će po svom, terorizam će se reorganizirati, a demokrati Toma Daschlea probat će na izborima u studenom ostvariti prvu osvetu. Veliki Bill Schneider, učitelj svih političara iz SAD-a, poučava da američki predsjednici (kao i vlade posvuda na svijetu) imaju samo 18 mjeseci za ostvarivanje svojih ciljeva: Bush ih je potrošio već 12. Slijedećih šest će biti odlučujući, od Enrona do Kabula", piše Gianni Riotta.