FR-LE MONDE DIPLOMATIQUE SIJEČANJ 2002.- NEOLIBERALIZAM

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE 21. I. 2002. Kako je neoliberalizam osvojio svijet "Izgleda kao da je pobijedio neoliberalizam Sjedinjenih Država: SAD sada dominiraju vojnim i diplomatskim poslovima; Europa je na putu da postane samo zona slobodne trgovine. U prosincu je zastupnički dom SAD-a (tijesno) dao predsjedniku Bushu veće ovlasti u pregovorima o trgovinskim sporazumima ('brza traka') . Iste ovlasti koje je uskratio predsjedniku Clintonu 1997.. A antiglobalistički pokret je u defenzivi, baš kao što su neoliberalisti bili prije 30 godina. Nakon financijskih kriza u Rusiji, jugoistočnoj Aziji i Južnoj Americi 1998., desničarski učenjaci mrko su kazali: 'Globalni kapitalizam čiji je trijumf nekada izgledao neizbježan, sada je u potpunom povlačenju, možda za mnogo godina'. Business Week je upitao: 'Je li američki model slobodnotržišnog kapitalizma, de facto ideologija posthladnoratovskog razdoblja, u povlačenju? Zemlje istupaju iz sustava slobodnog tržišta kojega su svi smatrali neupitnim'. Japanski ministra financija je sebe opisao kao 'zastarjelog keynesijanca'. Propadanje kapitalizma pokazalo se iluzijom: događaji, i trgovina, ponovno su krenuli svojim tijekom. Prevladavajući gospodarski sustav, temeljen na uvjerenju o potvrđenim javnim politikama, bio je zbačen. To nije bio ni slučajan ni predvidljiv ishod društvenih i povijesnih promjena. Nova knjiga Ricka Perlsteina o Barry Goldwateru, predsjedničkom kandidatu republikanaca 1964. podsjeća nas na moć politike; ona sjeća na razdoblje kada su 'gubitnici' neočekivano ponovno pisali knjige iz povijesti zahvaljujući njihovoj sposobnosti da mobiliziraju, populariziraju ideje i utemelje pokrete. Polazili su dobiti veći rat. Protivno uvjerenjima većine analitičara javnog mnijenja i novinara, zacrtavanje najboljeg pravca djelovanja ne znači automatski prihvaćanje trenutnih trendova i prevladavajući duh vremena, ili slaganje s medijima. Ponekad politički aktivisti pokušavaju modificirati trendove prije no što ih izokrenu. To traži strpljenje i upornost, i može uključiti borbu sa zagovornicima pomodnih ideja. Ideološki rad, politička volja i aktivizam mogu stvoriti zahtjev za novim političkim planovima. Godine 1964. je Goldwater, s potporom samo 38 posto biračkog tijela SAD-a, izgubio od Lyndona Johnsona. Komentatori su brzo otpisali Goldwatera i objavili pobjedu centrističke keynesijanske ideologije demokrata. Radikalni konzervativizam je bio gotov. Goldwaterov čuveni poziv na borbu; 'ekstremizam u obrani slobode nije grijeh. Umjerenost u traženju pravde nije vrlina', ponudio je glasačima proturevolucionarnu poruku temeljenu na društvenoj podijeljenosti. Republikanci su vjerojatno svoju lekciju naučili u porazu. 1964. su izbori dobiveni na centru; radikalizam je bio previše zastrašujući, napredak je bio zajamčen, a New Deal je izgledao nepobjediv. Ideologije su se približavale, tehnologija je gospodarila, a razmišljanje je bilo monolitno: nije bilo alternative. 1958. republikanski predsjednik Dwight Eisenhower kazao je da je 'postupno širenje savezne vlade' bilo 'cijena brzog povećavanja nacionalnog rasta'. 1960. je demokratska stranka objavila da je 'konačno iskorjenjivanje' siromaštva bilo 'na dohvatu'. Johnson se posvetio tom zadatku, siguran da 'sve to možemo ostvariti. Imamo ono što je potrebno.' Kada je došao u Washington on je pokrenuo svoj 'rat protiv siromaštva' povećavanjem poreza i uvelike povećavajući građanske službe. Iako je njegov rat protiv siromaštva postigao neke od svojih društvenih ciljeva, u političkom smislu bio je to keynesijanski labuđi pjev. Po Godlwaterovim riječima bio je to 'rat s vašim džepovima'. Politički teren se već počeo pomicati. Trajnost New Deala više nije bila zajamčena, a poslovni interesi kovali su svoju zavjeru. Demokratska koalicija doživljivala je imploziju na dva fronta: osveta niskih prihoda. Južnjački bijelci napustili su stranku radi njene potpore građanskim pravima crnaca, dok je radikalna ljevica napadala Johnsona radi novačenja i vijetnamskog rata. Razmišljanje više nije bilo monolitno, a 'ekstremizam' je mijenjao lojalnost. Poznato je kako je Ronald Reagan promijenio svoju političku lojalnost. 1964, postao je republikanac i vodio je kampanju za Goldwatera. Goldwatera je tražio 'izbor, a ne odjek', i u tome je bio uspješan. Kako republikanska stranka nije držala Bijelu kuću od 1933., Eisenhower ju je požurivao početkom pedesetih kako bi vratio mjesto predsjednika preuzimajući demokratske teme i politike. četiri desetljeća kasnije Bill Clinton je zaslužan za sličan strateški potez. No ovoga je puta potez bio prema desno: demokrati su prigrlili republikanske teme i politike baš kada je republikanska stranka preuzela neoliberalan ton. 1993. je Edwin Feulner, predsjednik Heritage Foundationa, desničarskog trusta mozgova SAD-a, s vezama s mnogim dužnosnicima koji su sada u Bushovoj administraciji, kazao: 'Kada smo počeli (1973.), o Heritageu se redovito govorilo kao o ultradesnoj, izrazito desnoj ili ekstremno desnoj organizaciji. Danas su naše ideje s glavnom strujom'. Bilo bi naivno pripisati taj pomak isključivo ideološkim nastojanjima trusta mozgova, moći međunarodnih gospodarskih institucija ili pisanju intelektualaca i novinara čija je koncepcija suvremenog zahtijevala ugađanje poslodavcima. Desnica SAD-a čak je citirala i talijanskog komunista Antonia Gramscija , koji je tvrdio da se treba 'ostvariti kulturalna hegemonija'. No ona je postigla svoje ciljeve tek kada se odnos društvenih i političkih sila promijenio u njezinu korist. Pitanje 'manjinskih prava' pomoglo je slomu demokratske koalicije. Glasači su prešli preko pogodnosti koje su dobili od socijalne države, i sjetili su se samo povećanja poreza koja su takvi programi zahtijevali. Neki dijelovi biračkog tijela gledali su na poreze i inflaciju kao na neprihvatljivu cijenu politika koje im više nisu koristile. 1964. je Goldwater pokazao da spominjanje rase i 'vrijednosti' može biračko tijelo okrenuti desno , pošto su birači bili uznemireni politikom preraspodjele dohotka, na koju su gledali kao na prinudu vlade za korist 'manjina' i siromašnih. Reagan je točno znao što je činio kada je izjavljivao da program bonova za hranu (zajedno s njegovim pretpostavljenim afro-američkim korisnicima) 'omogućava nekom tipu pred vama da kupi odrezak dok vi čekate u redu s vašim paketom pljeskavica'. Politički analitičar Benjamin Barber podsjeća na Clintonove primjedbe u siječnju 1995., dva mjeseca nakon što je demokratska stranka izgubila na izborima za Kongres 1994.: 'Mi smo izgubili našu bazu na jugu: naši su momci glasovali za Gingricha (tadašnjeg republikanskog čelnika Kongresa). Znam te momke. Odrastao sam s njima. Oni osjećaju da su naše reforme uvijek na njihov račun. Svaki napredak učinjen nakon građanskog rata napravljen je preko njihovih leđa. Oni su ti od kojih se traži da plate cijenu napretka. Sada smo mi stranka napretka, no dok ne nađemo načina da te momke uključimo u naše programe, dok ne prestanemo činiti da oni plaćaju punu cijenu slobode za druge, nikada nećemo ujediniti našu stranku, nikada nećemo stvarno promijeniti to stanje'. Rasne napetosti su narušile klasnu solidarnost tijekom desnog skretanja krajem sedamdesetih, dok su nezaposlenost, gospodarska nesigurnost i konkurencija učinili neke birače iz radništva manje spremnima platiti bilo koji račun, iako je to bila 'cijena napretka' za skupine koje su bile u nepovoljnijem položaju od njih. Neoliberalistički socijalni neuspjesi omogućili su njen izborni i politički uspjeh s neobuzdanim kapitalizmom koji je uzrokovao reakcionarni populizam. I lijeve i desne vlade prihvatile su politike koje su favorizirale bogate. Onda, pomoću medija koje nadziru interesi bogatih, povećali su bijes radništva spram, gospodarskog stanja dok se to nije pretvorilo u paniku i pozive na 'red i zakon'. Milton Friedman je 1976. zaključio svoje predavanje povodom dobivanja Nobelove nagrade ovom primjedbom: 'Drastična promjena koja se dogodila u gospodarskoj teoriji nije rezultat ideološkog rata. Ona gotovo u potpunosti odgovara na snagu događaja; surova iskustva pokazala su se mnogo snažnijim od najjačih političkih ili ideoloških preferencija'. To je preskromno. Bez brižljivog rada 'ekstremista' poput Goldwatera i trusta mozgova koje su vodili Friedman i Friedrich von Hayek, nitko ne bi mogao predvidjeti da će stagnacija sedamdesetih biti tumačena kako je protumačena. Trenuci kriza ugrožavaju status quo. Konzervativne skupine poput Heritage Foundationa, Cato Institutea, i Societe du Mont Pelerin (koju je utemeljio Hayek) usudile su se misliti nezamislivo. Na kraju, stranka na vlasti bit će nevažna ako će političke stranke biti prisiljavane praviti politike sklone businessu; takmaci se mogu nadmetati dok igraju po istim pravilima. Na desnici , 1960., keynesijanci su uključivali britanske konzervativce, američke republikance i francuske gaulliste. Na ljevici, 2000., neoliberali uključuju New Labour Tonyija Blaira, američku demokratsku stranku i većinu francuskih socijalista. Hayek koji je pripremao svoju veliku alternativu socijalizmu od 1947., najavio je svoje namjere: 'Naši se napori razlikuju od bilo koje političke zadaće po tome što moraju biti dugoročni, ne brinuti se toliko oko toga što će biti odmah ostvarivo, nego oko uvjerenja koja moraju prevladati'. To govori da neoliberalistička stvar neće biti dovedena u kompromis kako bi osvojila glavnu struju ili kratkoročno pobijedila. Za one koji zagovaraju revolucionarni raskid s prošlošću, stvar nije bila u dodvoravanju političkom centru, zajedno s izabranim dužnosnicima i medijima koji idu uz struju; neoliberalistički cilj bio je preokrenuti cijeli trend. Poput tržišnih lenjinista 'konzervativci' su vjerovali u ulogu avangarde. Oni nisu bili zainteresirani za položaje u vladi. Oni su htjeli moć. Svakim se danom naš svijet približava snovima Goldwatera, Reagana, Thatcherove, Hayeka i Friedmana. Te ličnosti imaju oružje kojima se protivnici neoliberalne globalizacije nikada ne mogu nadati ovladati; interesi businessa nisu financiranje istraživačkih aktivnosti onih koji ih nastoje zbaciti, tisak, sada čvrsto u rukama multinacionalnih tvrtki, će učiniti sve da diskreditira prosvjednike protiv establishmenta. No prosvjednici imaju jednu prednost; oni znaju da je gledanje na svijet samo u terminima trgovine glupo. Kako bi se glupe zamisli vladajuće klase zamijenile glasom razuma, i interesima većine ljudi na zemlji, bit će potrebna ista odlučnost i strpljenje koje su pokazali pobornici slobodnog tržišta kada su se prvi put usudili misliti nezamislivo.", piše Serge Halimi.