NJ 12. II. SZ: FRANCUSKA SE PROTIVI AMERIČKOJ PREVLASTI U NOVOM SVJETSKOM PORETKU

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 12. II. 2003. Generalov nasljednik "Nikad dosad nije klima bila tako ledena a padova je u odnosima Pariza i Washingtona bilo Bog zna koliko. Iz dana u dan ton se sve više zaošrava a širenje antifrancuskog raspoloženja u Novom svijetu gotovo više i ne može zaprepastiti Francuze, vodeću snagu stare Europe. Primjerice, New York Post objavio je fotografiju bijelih križeva na američkom vojnom groblju u Normandiji, poprativši je sljedećim tekstom: 'Umrli su za Francusku. Francuska je to zaboravila'. Gotovo šest desetljeća nakon oslobađanja Francuske Amerikanci traže zahvalnost ali francuski predsjednici nikada nisu ugađali takvim očekivanjima. Jacques Chirac smatra se generalovim nasljednikom - sve je počelo sa Charlesom de Gaulleom. Koji se saveznik Sjedinjenih Država - od de Gaulleovih vremena - ikada upustio u takvo odmjeravanje snaga? Aktualno stanje moguće je usporediti s 1966. g., kada je general izuzeo francuske oružane snage iz nadležnosti NATO-va zapovjedničkoga ustroja kako Francusku - po vlastitim riječima - ne bi podvrgnuo američkom protektoratu. Sumnjao je da bi Washington pohitao u pomoć kada u pitanje ne bi bila dovedena njegova vlastita sigurnost. De Gaulle je bio prvi državnik koji je osudio rat u Vijetnamu i dugo je ostao jedini državnik koji je u izraelsko-arapskom ratu pokazivao razumijevanje za slabiju stranu. Otada su de Gaulle i njegovi nasljednici utvrdili neku vrstu posebne pozicije Francuske u Europi i NATO-u. Istodobno se Francuzi smatraju najstarijim saveznicima SAD. Američki rat protiv Engleza za nezavisnost Francuzi smatraju jedinim povijesnim događajem čije ideale i značenje izjednačavaju s vlastitom revolucijom. Za razliku od dva trenutno najvažnija američka saveznika u Europi - Velike Britanije i Španjolske - Francuzi nikada nisu objavili rat SAD-u. Osvrt na povijest mogao bi objasniti razloge postojanog solidnog samosvjesnog nastupa francuskih predsjednika u rasponu od de Gaullea preko Francoisa Mitterranda do Chiraca na svjetskoj političkog pozornici. Oni više ne predstavljaju velesilu ali žele preuzeti ulogu prvog glasa u zboru većine. U odlučujućim pitanjima Francuska često favorizira izdvojeni nastup ali su joj za njegovo dosljedno provođenje potrebni saveznici. Od de Gaulleovih vremena takvi su izdvojeni nastupi - čak i u okviru NATO-a - služili ponajprije interesima same Francuske. No, kada je u pitanju prisega, Chirac će ostaviti na cjedilu svog prijatelja Gerharda Schroedera i njegov pacifizam. Francuski stav, koji je sada spreman poduprijeti i Rus Vladimir Putin, nije moguće definirati kao pokret 'samo bez mene'. Svojedobno se Chirac angažirao u pokretu 'rat ratu' ali francuski predsjednik nikada nije u potpunosti isključio mogućnost sudjelovanja u ratu. No, Chirac se suprotstavlja svjetskom poretku u okviru kojeg Amerikanci teže ulozi tužitelja, suca i izvršitelja presude istodobno. Usprkos tome, Chirac i njegov ministar vanjskih poslova cijelo su vrijeme pomno biranim uzrečicama nastojali signalizirati Amerikancima da će im izići u susret samo ako se ovi i sami pomaknu s mrtve točke. No, otkada je u Bruxellesu uložen veto, jaz se produbio. Pristajanje na tu inicijative uštedjelo je pragmatičaru Putinu dulje prigovore zbog Čečenije. Demonstracije su se održavale jako daleko od Elizejske palače. Za razliku od Schroedera Chiracovi potezi počivaju na solidnom temelju unutarpolitičke snage. Francuski predsjednik ne mora učvršćivati svoju poziciju, ima potporu većine Francuza - i to ne samo zbog suprotstavljanja ratu. Chiraca podupire čak i oporba. On zna da ga podupire čak i većina ljudi u Europi, iako je većina među vladajućima - čiju potporu također po vlastitim riječima uživa - manje jasna. Chirac nema staturu generala de Gaullea te je razumljivo da su mu potrebni partneri. I sam bi bio zagovarao veto unutar NATO-a ali pomaže kada imate pri ruci manju državu poput Belgije. Njemačka pak potpora očituje težnju Berlina da se ne izolira u potpunosti. No, Chirac ide dalje. U ponedjeljak, nakon posljednje zdravice u Elizejskoj palači, on i njegov gost Putin redigirali su još do kraja pismo UN-u, kojem je svoj blagoslov dao i njemački kancelar. U tom su pismu ponovno produbljeni prijedlozi Francuza za sprječavanje rata protiv Iraka. U Parizu se uz određenu dozu zadovoljstva govori o osovini Pariz-Berlin-Moskva. Gerhard Schroeder može odahnuti jer je njegov komunikacijski debakl od proteklog vikenda zasada potisnut u drugi plan. Kada je američki ministar vanjskih poslova Dean Acheson za vrijeme kubanske krize sam doputovao u Pariz kako bi generalu pokazao fotografije kubanskih raketa, de Gaulle ih je odbio pogledati gestom i sljedećim riječima: 'Vjerujem riječi Sjedinjenih Država. Ako je rat nužan, sudjelovat ću'. De Gaulle je znao kada postoji casus belli. I Chirac će sudjelovati u ratu ocijeni li da je rat nužan. No, o tome ne bi trebali odlučiti - posebno ne sami - Amerikanci", dodaje na kraju uvodnika Gerd Kroencke.