DE-US-FR-IQ-diplomacija-Diplomacija-Ratovi-Izbori nj 22. I. SZ: na francuskom ležaju NJEMAČKASUEDDEUTSCHE ZEITUNG22. I. 2003.U diplomatskom škripcu"Francuska je izvela uspješan diplomatski manevar. Kao aktualni predsjedatelj Vijeća
sigurnosti UN, francuski ministar vanjskih poslova Dominique de Villepin pozvao je svoje kolege u New York kako bi razgovarali o teroru. Ni njegov američki kolega Colin Powell nije mogao odbiti takav poziv. Odjednom se okupilo društvo visoko rangiranih političara, koji, naravno, nisu raspravljali o teroru već o Iraku - i to tjedan dana prije sudbinskog datuma, 27. siječnja, kada će inspektor Hans Blix predstaviti rezultate svojih istraga. Dakle, iznošenje završne riječi započelo je prije no što su podastrti dokazi.Takav razvoj događaja poremetio je američku koreografiju koja je namjeravala zatrpati Vijeće sigurnosti dokazima o iračkoj tvrdoglavosti. Doduše, tu će tvrdoglavosti biti moguće dokazati ali - kao što je kazao sam Powell - posrijedi nije sudski postupak.Nakon Villepinova nastupa jasnije je nego ikad dosad da sljedećih dana predstoji borba dvije političke volje, u kojoj će - s obzirom na višemjesečni poker s visokim ulozima - zalog biti ni manje ni
NJEMAČKA
SUEDDEUTSCHE ZEITUNG
22. I. 2003.
U diplomatskom škripcu
"Francuska je izvela uspješan diplomatski manevar. Kao aktualni
predsjedatelj Vijeća sigurnosti UN, francuski ministar vanjskih
poslova Dominique de Villepin pozvao je svoje kolege u New York kako
bi razgovarali o teroru. Ni njegov američki kolega Colin Powell
nije mogao odbiti takav poziv. Odjednom se okupilo društvo visoko
rangiranih političara, koji, naravno, nisu raspravljali o teroru
već o Iraku - i to tjedan dana prije sudbinskog datuma, 27.
siječnja, kada će inspektor Hans Blix predstaviti rezultate svojih
istraga. Dakle, iznošenje završne riječi započelo je prije no što
su podastrti dokazi.
Takav razvoj događaja poremetio je američku koreografiju koja je
namjeravala zatrpati Vijeće sigurnosti dokazima o iračkoj
tvrdoglavosti. Doduše, tu će tvrdoglavosti biti moguće dokazati
ali - kao što je kazao sam Powell - posrijedi nije sudski postupak.
Nakon Villepinova nastupa jasnije je nego ikad dosad da sljedećih
dana predstoji borba dvije političke volje, u kojoj će - s obzirom
na višemjesečni poker s visokim ulozima - zalog biti ni manje ni
više nego vjerodostojnost Sjedinjenih Državama. Washington je
isporučio dokaz da Sadam vuče međunarodnu zajednicu za nos te da
mora priznati krivnju, što bi bilo identično promjeni režima.
Većina članica VS slaže se s takvom analizom ali ne prihvaća
konzekvence koje iz nje proizlaze. Dovoljan im je status quo.
Započeo je politički obračun u kojem Francuska ima dobre izglede za
pobjedu. Dva razloga govore u prilog takvoj prognozi - a nijedan od
njih nije toliko povezan s Parizom koliko s američkom unutrašnjom
politikom. Prvo, Francuska očituje ljutnju kao i SAD ali iznosi tek
skromne zahtjeve - dodatna dva mjeseca za inspektore. Tim taktičkim
trikom rat bi mogao biti odgođen a na kraju možda i onemogućen jer bi
u Iraku moglo postati prevruće za oružane sukobe. Kasnije bi ulogu
režisera preuzela predizborna kampanja u SAD i rat bi u takvom
okolnostima bilo teško voditi.
Drugo, Francuska prijeti uskraćivanjem naklonosti u Vijeću
sigurnosti UN ako Washington ne podupre njezine želje. Veto bi pak
pretvorio SAD u osamljenog jahača a to se američkoj javnosti ne
sviđa. Ako se već mora ratovati, onda samo uz blagoslov međunarodne
zajednice, smatraju Amerikanci. Bushu je pak potrebna potpora
američke javnosti budući da je projekt promjene režima riskantan a
mogao bi i presudno utjecati na pobjedu na izborima.
Dakle, Francuska koristi jedinu polugu koja može pokrenuti
američku vanjsku politiku a riječ je o - američkoj unutrašnjoj
politici. Plan je briljantan, pravo diplomatsko remek-djelo.
Konačna odluka neće biti donesena u New Yorku nego u Nashvilleu, u
američkoj saveznoj državi Tennessee, gdje je potpredsjednik Dick
Cheney prije pola godine označio početak vruće faze u sukobu s
Irakom. Bush sada mora birati između belicista i diplomata u svojoj
vladi. Pri tome ga neće usmjeravati Francuska već američki birači",
zaključuje Stefan Kornelius.