FRANC-LE MONDE OD 28.1.03. RAZGOVOR S DEFARGESOM O VELIKOJ BRITANIJI U EU-U

FRANCUSKA LE MONDE 28.I.2003. 'Za Engleze, Europa je stupica kojoj ne mogu umaći' Antoine Reverchon razgovarao je s Philippeom Moreauom-Defargesom, profesorom na pariškom Institutu za političke studije i istraživačem na Francuskom institutu za međunarodne odnose (IFRI): "- Misli li Ujedinjeno Kraljevstvo uvijek da mu otočnost daje pravo na poseban političko-gospodarski položaj? = Engleska je otok, ali ona to nije uvijek bila. Tek kada je pobjedom Francuske u Stogodišnjem ratu izgubila posjede na kontinentu počela je prihvaćati tu otočnost i pretvorila je u načelo geopolitičkog postojanja. Kraljevina je zatim odustala od zamisli da bude kontinentalna sila i koncem XVI. stoljeća okrenula se moru. Istina, Britanci su samo išli za španjolskim i portugalskim primjerom. No to je bio jedini način da ta siromašna i nenastanjena zemlja dobije dio bogatstava. Sir Walter Raleigh, admiral kraljice Elizabete I. reći će otvoreno: 'Tko nadzire oceane, nadzire svijet'. Dakle, ta se strategija, među ostalim, temeljila na zauzeću morskih prolaza diljem svijeta: Gibraltara koncem XVII. stoljeća, Singapura početkom XIX., itd., a tome se pridružilo i stvaranje kolonijalnog carstva. Drugi dio u razvijanju strategije bilo je očuvanje ravnoteže na europskom kontinentu sprečavanjem svakog imperijalnog pokušaja koji bi na engleske obale doveo neprijateljsku silu. Protivno raširenoj shemi o 'sjajnoj izolaciji', Ujedinjeno Kraljevstvo stalno je posredovalo u Europi: zemlja je svjesna i osjeća se ovisnom o onome što se događa na kontinentu. Još u doba Louisa XIV. London je svjestan da je ta ravnoteža potrebna kako bi Europa i dalje bila otvorena za njegovu trgovinu, dok mu kolonije i trgovačke agencije nabavljaju sirovinu. Tako su Britanci prvi utvrdili geopolitičku viziju svijeta. Najčudnije je što su primijenjeni postupci na koncu vrlo slabi što se tiče vojne moći. Ujedinjeno Kraljevstvo radije će koristiti svoj utjecaj i novac za stvaranje saveza i za plaćanje vojske koja se sukobljuje s najmoćnijom državom u tom trenutku. Ta je strategija početkom XIX. stoljeća omogućila Ujedinjenom Kraljevstvu da dođe na vrhunac moći: stvorila je najveće carstvo svih vremena, ima veliku prednost na industrijskom polju, a njezin udio u svjetskom BDP-u iznosi pedeset posto! - Kako se ta strategija prilagodila usponu novih sila, pomorskih poput Sjedinjenih Država i kopnenih poput Njemačke? = Sredinom XIX. stoljeća, Ujedinjeno Kraljevstvo otkriva da ima tri neprijatelja na njemu važnim geostrateškim područjima: SAD na morima, Rusiju blizu Indije i Njemačku na kontinentu. Sudbina Rusije riješena je postupnim slabljenjem te zemlje koja je početkom XX. stoljeća dovedena do teritorijalne nagodbe u korist Britanaca. Američko je pitanje riješeno zahvaljujući anglosaksonskom pragmatizmu: 'If you can't beat them, join them!' ('Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se!'). Zaokret će označiti Građanski rat: Jug je gotovo gospodarska kolonija Londona koji je bio u napasti da posreduje u njegovu korist. No Abraham Lincoln prijeti odmazdom, a britanska vlada, poznavajući moć Sjevera, ostaje neutralna. Kada je Washington početkom XX. stoljeća preuzeo nadzor nad Panamskim kanalom bio je to kraj engleske vladavine na oceanima: ona je ubuduće u rukama Amerikanaca, a London je to primio na znanje. Naprotiv, njemačko je pitanje strašan problem za Britance. Njemačka Wilhelma II., a onda i Hitlerova, moćnija je od svih saveza s kojima se Velika Britanija mogla sučeliti. Dotad je imala samo plaćeničku vojsku, pa krvlju mora platiti cijenu dvaju svjetskih ratova. Šesto tisuća mrtvih u Velikome ratu pravi je šok, zbog kojeg je London iskušao politiku smirivanja s kontinentalnom imperijalnom silom, s Bonaparteom, sporazumom iz Amiensa (1802.) i s Kaiserom 1911-1912. No Ujedinjeno Kraljevstvo ne može ostati samo na svom kolonijalnom području: nužna mu je slobodna Europa, ono je europska država i svaki ga sukob na to podsjeća! Europa je stupica iz koje dolaze sve nevolje, ali kojoj ne može umaći. - Zašto onda Velika Britanija nije aktivnija u kontinentalnoj Europi, budući da SAD sada osigurava nadzor nad morima? Jer, danas se više čini kao američki mostobran u Europi, nego kao dio Europske unije... = Mislim da je London nakon rata pogriješio kada, kao pobjednik u sukobu, nije poveo izgradnju Europe. U svom govoru u Den Haagu, Winston Churchill zauzima se za jedinstvenu Europu, ali... bez Velike Britanije! Ona tako ostavlja slobodan prostor Francuskoj koja je prigrabila tu ulogu i tako se odužila Londonu. G. 1959. McMillan, britanski premijer, došao je posjetiti De Gaullea u Parizu kako bi optužio Europsku zajednicu da je novi kontinentalni blok! Britanska je politika tada iznimno ohola: zemlja još uvijek vjeruje da mu je određena kolonijalna sudbina, misli da Europa nije kadra da se ujedini - ni četrdeset godina kasnije neće vjerovati u uvođenje eura - i da bez Amerikanaca ne može biti sigurnosti u Europi. Otada sebe doživljava kao most između SAD-a i Europe, odakle i 'posebne veze' s prvim. U biti, Britanci misle da pripadaju zajednici zapadnih država u širem smislu (uključujući Japan) koja je jamac mira u svijetu, demokracije i slobodne trgovine. Europa je tek podskup te zajednice, podskup čija je sigurnost nestalna, s obzirom na blizinu Rusije i Srednjeg istoka, čija je želja za moći slaba i koja ne može bez američke zaštite. Protivno francuskoj predodžbi o europskom carstvu koje je doraslo SAD-u - nestvarna predodžba koju nitko od naših susjeda ne želi - i protivno njemačkoj predodžbi o 'velikoj Švicarskoj' koja je neutralna između sila, Britanci imaju predodžbu o moćnoj Europi čija je imperijalna uloga ograničena na bliže okružje - Srednji istok, sjevernu Afriku, Rusiju. No da bi izgradila tu Europu, i u tome je glavna promjena britanske politike nakon dolaska Tonyja Blaira, Velika Britanija se prestala mrgoditi i uključila se u europsku igru. Želi li Ujedinjeno Kraljevstvo pribaviti prevagu svoje predodžbe o Europi mora sudjelovati u Uniji, pa i platiti za to cijenu djelomičnog ograničavanja suvereniteta."