AU 15.I.-APA-TURCI, BRITANCI I NAFTA

AUSTRIJA APA 15. I. 2003. Turska ima loše uspomene na britanske vojnike "Predodžba da bi britanski vojnici mogli stupiti na tursko tlo kako bi otamo tijekom vojne operacije pod vodstvom SAD-a osvajali sjeverni Irak, među Turcima budi neugodne uspomene. U njihovim su očima Britanci krivi što je kurdska naftna pokrajina Mosul poslije raspada Osmanskog carstva pripala Iraku. I ne samo to: mladu su Ataturkovu republiku pokušavali destabilizirati, sjećaju se mediji. To ima veću težinu od svetogrđa. 'Britanci su htjeli uništiti tursku republiku', pisao je nedavno književnik Emin Loasan u 'Hurriyetu'. Ugovorom iz Lausanne 1923. Turska je dobila svoju slobodu, ali je konačno izgubila Mosul i Kirkuk. Britanci su podupirali pokret Nasturi koji je radio na svrgavanju laičke republike kao nekoć janjičari protiv sultana a i islamistički Kurdi, piše autor. Turskoj su prijetili ratom ako pokuša ponovno osvojiti Mosul. A sada žele pomoć od Turske kako bi od Iraka dobili naftu - primjerice za Amerikance? Otkriće danas sjevernoiračkih naftnih područja povezuje se s Midhat pašom koji je krajem XIX. stoljeća bio gradonačelnik Bagdada. 1902. je sultan Abdulhamid II. ukazom naftna nalazišta učinio svojom privatnom svojinom. U tijeku izgradnje željeznice od Anatolije do Bagdada, Nijemci su kao financijaši dobili pravo na istraživanje ruda s obje srane željezničke pruge. 1908. je stranka Ittihad ve Terraki u Mosulu, Kirkuku, Basri, Kuvajtu i Bahrainu došla u vladu koja je naftne izvore učinila državnom svojinom i podredila ih ministarstvu financija. 1912. stranim je tvrtkama povjereno iskorištavanje nafte i utemeljeno je dioničko društvo Turkish Petroleum Company. 50 posto ostajalo je u vlasništvu ministarstva, 50 posto je išlo njemačkoj središnjoj banci i Royal Dutch Shellu. Dvije godine kasnije Englezi su stekli udjele ministarstva, druga polovica ostala je u njemačko- nizozemskim rukama. Trgovini je posredovao Armenac Kalust Gulbenkian koji je ušao u povijest kao naftni magnat, a za to je od obje strane dobio po 2,5 posto, ali je tražio po pet posto. U Prvom svjetskom ratu, kad se raspalo Osmansko carstvo, naftno je poduzeće u cijelosti došlo pod britanski nadzor. Poslije rata su nasljednici sultana Abdulhamida tražili povrat prava na naftu i u tu svrhu utemeljili dva dionička društva sa sjedištem u SAD-u. Njihovog se predmeta kasnije prihvatio mladi Englez John Godolphin Bennett, bivši časnik tajne službe britanskih okupatora, ali bez uspjeha, iako je angažirao glasovitog američkog odvjetnika Irvina Untermayera. Tema nafte iz Mosula bila je i jedan od najtvrđih oraha u poslijeratnim pregovorima u Lausanni koji su počeli listopada 1922. i svršili u srpnju 1923. Kao zaštitna sila kraljevine Irak koju su stvorili, Britanci su joj dodijelili naftna polja Kirkuka i Mosula. 1926. je ugovorom utvrđeno da Turska treba kao odštetu 25 godina dobivati deset posto od iskorištene iračke nafte. Navodno je isplaćeno sto milijuna funta, kako govore diplomatski izvori. Drugi izvori tvrde da Ankara u 12 od 25 ugovorenih godina nikada nije vidjela novac. U svakom slučaju Turska prisvaja povijesna prava nad naftom bogatom regijom koja je nekoć pripadala Osmanskom carstvu, a zatim su je zauzeli Britanci, doživjela je dva kurdska ustanka i na posljetku pripala Iraku - zajedno s prijepornom naftom. Ako američko- britanska vojna akcija unatoč svim tvrdnjama SAD-a dovede do stvaranja kurdske države u sjevernom Iraku, za Tursku bi to bio 'razlog za rat', piše turski tisak posve jasno."