IHT 13. I SVJETSKO GOSPODARSTVO TREBA POMOĆ

-poslovne usluge-Ratovi SJEDINJENE DRŽAVE 13. I. 2003. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE Svjetsko gospodarstvo treba pomoć "Bushova vlada ne ostavlja mjesta sumnji da namjerava upotrijebiti enormnu vojnu silu SAD-a kako bi svijet učinila sigurnijim. No, da bi u tome uspjela, istovremeno mora razviti i snažniju gospodarsku politiku. Ako vojni sukobi ne rezultiraju nečim mnogo boljim za milijune ljudi koji će stradati, Amerika će dobiti ratove ali izgubiti mir. Istina je da vlada agresivno promiče liberalizaciju trgovine zalažući se za nove trgovačke sporazume s Južnom Amerikom, što je nedavno ostvarila s Čileom, a sada radi na realiziranju istog u Srednjoj Americi. Vlada SAD-a vrši pritisak i za smanjivanje carina i kvota u cijelom svijetu, u sklopu pregovora koje se nada zaključiti u roku od dvije godine, pod pokroviteljstvom Svjetske trgovačke organizacije. Ti su napori odličan početak. No postoje barem još četiri općenitija izazova s kojima se SAD sada mora suočiti, i to hitno. Prvi je oživljavanje svjetskog gospodarskog rasta. Svjetsko gospodarstvo je u krizi. Korporacijsko ulaganje i trgovina se usporavaju, tvornice proizvode više robe nego mogu prodati a deflacija prijeti mnogim regijama. Gospodarstva Njemačke i Japana stagniraju. Velika tržišta u nastajanju, od Indonezije do Brazila, imaju velikih poteškoća. Američko gospodarstvo uvjerljivo je najsnažnije u svijetu, i podmiruje barem trećinu globalne potražnje. No čak i ako ove godine nastavi rasti zdravim tempom, Sjedinjene Države ne mogu same stvoriti održivi međunarodni gospodarski oporavak. Američko oživljavanje svjetskog gospodarstva ovisi o zdravlju američkih tvrtki, a ono, pak, djelomice ovisi o širenju stranih tržišta. Prodaja američke robe i usluga u inozemstvu sačinjavala je barem 25 posto američkog gospodarskog rasta 1990-tih. A kako mnoge najuspješnije američke tvrtke- Intel, Coca-Cola, Johnson & Jonson, npr.- na europskim, japanskim i tržištima zemalja u razvoju zarađuju više od 30 posto svog profita, snažnija inozemna gospodarstva važna su za zdravlje američkih tržišta dionica, koje je glavni izvor financija za širenje američkih korporacija. Washington mora okupiti svoje gospodarske partnere- zemlje Skupine sedmorice koje čine Kanada, Japan i četiri zemlje EU-a- da bi zajedno ponovno pokrenule svjetsko gospodarstvo. Kako SAD već ima ogromne proračunske deficite a Amerika je već smanjila kamate na nezapamćeno niske stope, Sjedinjene Države nemaju mnogo prostora za manevre. No mogu potaknuti Europsku središnju banku da snizi svoje iznimno visoke kamate, jer inflacija u Europi ne predstavlja ni približno veliku prijetnju kao stagnacija. Europska Unija mora ublažiti i svoje zahtjeve koji ograničavaju rast- da Njemačka, Italija i Francuska ograniče svoju potrošnju i, u nekim slučajevima, povećaju poreze. Sjedinjene Države i Europa mogu potaknuti Japan da restrukturira svoje bankovne dugove koji koče rast. Drugo, uskoro će se pojaviti akutna potreba za ponovnom izgradnjom poraženih zemalja. Procjene za rekonstrukciju Iraka variraju između 120 milijardi dolara, u 10 godina, u slučaju veoma kratkog rata, do 1.2 trilijuna dolara, nakon duljeg sukoba, prema procjeni ekonomista s Yalea, Williama Nordhausa. Ova suma ne uključuje troškove realizacije vizije vlade - širenja demokratskih institucija slobodnog tržišta u područje Zaljeva. Zadatak gospodarske pomoći i rekonstrukcije najvjerojatnije će voditi Ujedinjeni narodi, no velika financijska pomoć Amerike bit će od ključne važnosti. S obzirom na proračunske deficite kod kuće, ovo neće biti lagan posao. Hoće li ovaj novac biti osiguran iz domaćih programa ili u sklopu strane pomoći koja je već obećana drugima? Bushova vlada morat će surađivati s Kongresom kako bi zajednički stvarali planove- što Mitchell E. Daniels Jr., direktor Ureda za management i proračun, do sada nije bio voljan učiniti. Jedan od problema je taj da u Washingtonu ne postoji jedinstvena agencija koja bi bila sposobna nadgledati opsežni zadatak Ujedinjenih Naroda koji će se morati početi realizirati. Takvu agenciju bi trebalo stvoriti, baš kao što je 1948. osnovana Uprava za gospodarsku suradnju, koja je nadgledala realizaciju Marshallovog plana. Sviđalo se to nama ili ne, ulazimo u desetljeće političkih i vojnih napetosti, a misije izgradnje nacija činit će važan dio američke vanjske politike. Treće, Washington se mora pripremiti za sasvim moguće međunarodne gospodarske krize. Veliki porast cijene nafte kao reakcija na previranja u Venezueli i Iraku već je počeo i mogao bi uzrokovati veliku recesiju globalnog gospodarstva. Amerika bi trebala surađivati s Europskom Unijom i Japanom kako bi deblokirali rezerve nafte u slučaju da porast cijene nafte izmakne kontroli. SAD bi trebao poticati Rusiju da poveća proizvodnju obećavajući kako će u budućnosti kupovati moskovske zalihe nafte tijekom duljeg razdoblja. Druga kriza mogla bi se ticati dolara, čija se vrijednost u odnosu na euro smanjila za 15 posto, tijekom čitave prošle godine. Ako trgovački deficit SAD nastavi rasti a stranci zbog toga postanu nervozni, mogli bi se odreći dolara. Washington bi mogao pomoći tako da uvjeri Europsku središnju banku da snizi svoje kamate- što bi ionako trebao učiniti kako bi potaknuo gospodarski rast- i tako euro učini manje atraktivnim kao alternativu dolaru. Osim toga, Washington, Bruxelles i Tokio morat će biti spremni usklađeno kupovati dolar ako njegova cijena počne nekontrolirano padati. Južna Amerika bi mogla pokrenuti globalni financijski debakl. Napokon, Argentina i Venezuela imaju velikih problema a gospodarstvo Brazila je u najboljem slučaju klimavo. 1997. godine, kolaps valute na Tajlandu je potaknuo globalnu financijsku krizu. Washington i njegovi gospodarski partneri trebali bi se usredotočiti na ono što se događa južno od Rio Grandea. Konačno, Sjedinjene Države još uvijek se trebaju mnogo više posvetiti pomaganju zemljama u razvoju, zemljama koje danas razdiru previranja, da više profitiraju od globalizacije, od koje su za sada bogate zemlje imale mnogo više koristi. Ovo znači da se, osim ugovaranja trgovačkih sporazuma, treba poboljšati i sposobnost Svjetske trgovačke organizacije da rješava trgovačke nesporazume i daje tehničku pomoć zemljama koje u posljednjih deset godina imaju problema s lavinom novih trgovačkih zakona. Znači i to da treba pomoći Svjetskoj banci, kao i regionalnim bankama, da se učinkovitije bore protiv siromaštva, umjesto da se samo kritizira njihova učinkovitost, što Washington često čini. Bushova vlada nikada nije pokazala veliku zainteresiranost za multilateralnu diplomaciju osim kada ju druge zemlje stjeraju u kut, kao u slučaju Iraka. No u gospodarskoj sferi, nema drugog izbora nego tražiti partnere. Nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države su se zalagale za osnivanje MMF-a i Svjetske banke, i usklađivale Marshallov plan s europskim zemljama. Washington je shvatio kako su gospodarska stabilnost i napredak ključni za sigurnost. I danas vrijedi isto", piše Jeffrey E. Garten, dekan Škole za management pri Yaleu, i autor knjige 'Politika sreće: novi plan za poslovne čelnike' (The Politics of Fortune: A New Agenda for Business Leaders). Obnašao je gospodarske i vanjskopolitičke funkcije u vladama Nixona, Forda, Cartera i Clintona.