VB-FT-3.I. AMERIČKO CARSTVO

VELIKA BRITANIJA THE FINANCIAL TIMES 3. I. 2003. Američko carstvo: stvarnosti i posljedice američke diplomacije Od 11. rujna 2001. i širenju američke vojne snage koja je uslijedila, Amerikanci su se počeli osjećati ugodnije s idejom o tome da je njihova zemlja carstvo - nešto što su prije vrlo gorljivo poricali. Govor o Americi kao "novom Rimu" uobičajen je u novinskim komentarima. Istodobno, Amerikanci su uvijek bili skloni vjerovanju da je njihovo carstvo novoga kova i jedinstveno blagotvorno, piše list. Prema riječima Elihu Roota, ministra rata, "američki se vojnik razlikuje od svih drugih vojnika iz ostalih zemalja otkad je svijeta i vijeka. On je napredni čuvar slobode i pravde, zakona i reda te mira i sreće". Root je to izjavio 1899., ali bi se moglo zamisliti kako te iste riječi izlaze iz usta Georgea W. Busha. Kao rezultat ovog uvjerenja u američku isključivost i jedinstvenu dobrohotnost, američkoj vanjskoj politici i sigurnosti ne ide od ruke izvlačenje pouka iz iskustva negdašnjih carstava. Andrew J. Bacevich, bivši istaknuti američki dužnosnik, razmatra ovaj manjak s neviđenim uspjehom. On raskrinkava pojam da su SAD povijesno bile protiv primjene oružanih snaga radi širenja svoje snage i vrijednosti - a ta su snaga i te vrijednosti obično identične. Ali carstva imaju različite oblike, a snaga SAD-a se očituje ne izravnim pravilom, već neizravnim utjecajem kojem kada je to potrebno potporu pruža vojna sila. Kako Bacevich ističe u poglavlju naslovljenom "Topovnjače i Gurke" (op. ur. engleski vojnici nepalskog porijekla, poznati kao dobri i poslušni vojnici), ovo slijedi jednu staru imperijalnu tradiciju. Kao i Amerika danas, i većina europskih carstava u prošlosti je barem pokušavalo upravljati što jeftinije. To je osobito istinito nakon pojave opće demokratske tendencije u politici u Europi 19. stoljeća, kada je postalo politički nemoguće poslati novake da umru u dalekim ratnim operacijama u mjestima za koja njihove obitelji nisu niti čule. Američki projektili i skriveni bombarderi suvremeni su ekvivalent topovnjačama iz 19. stoljeća. Drugi način uštede novca i izbjegavanja domaćeg prosvjedovanja jest uporaba ne vlastitih postrojbi, već naivnih pomoćnika kao što su bili Gurke. Kako ističe Bacevich, to je u osnovi američka strategija u Jugoslaviji i Afganistanu, pomoću Hrvatske vojske, Oslobodilačke vojske Kosova i Sjevernog afganistanskog saveza. Pitanje je mogu li SAD i dalje voditi ratove na ovaj način ili će morati uvesti vlastite snage u dugotrajnim ratovima osvajanja i okupacije; te, ukoliko do toga dođe, hoće li to američki narod tolerirati. Iza ovog krije se šire pitanje - mogu li SAD i dalje hegemonijski djelovati neizravnim sredstvima, ili će se nesmiljeno uvući u posao izravnog imperijalnog vladanja. Jer je do sada jedan od razloga što je tako malo stvarne oporbe američkoj hegemoniji u većem dijelu svijeta bio taj što je ta hegemonija daleka i neizravna. SAD nemaju stvarne teritorijalne ambicije u bilo kojoj drugoj zemlji, iako možda koji put podupiru secesionističke pokrete. Ovo je od velike važnosti za otklanjanje masovnog neprijateljstva. Naravno, radikalni islamisti preziru čak i neizravnu američku hegemoniju; ali za veliku većinu Arapa, uistinu razbješnjujuća stvar kod SAD-a jest njihova bliska identifikacija s Izraelom, koji je izravno okupirao arapski teritorij te je u položaju izravnog vojnog upravljanja nad arapskim stanovništvom. Na prvi pogled čini se da SAD vjerojatno mogu nastaviti s vođenjem neizravnog carstva po niskoj cijeni u žrtvama. U stvari, zahvaljujući razini zaštite koju uživaju moderni američki vojnici, nesrazmjer se razvio između vojnih žrtava i civilnih pogibija zbog terorističkih napada. A dok ti napadi mogu dugoročno iscrpiti volju američkog naroda da intervenira bilo gdje u svijetu, još će ih dugo vremena vjerojatnije poticati na osvetu. Međutim, dvije stvari moramo imati na umu. Prva je da dok suvremeno američko ratništvo jeftino prolazi u smislu američkih života, ono zasigurno nije jeftino u američkom novcu (...). Drugi je problem da neizravna carstva trebaju države-klijente te, kako su Britanci otkrili u 19. stoljeću, da je ovaj odnos kroz vrijeme teško održati. Zahtjevi postavljeni režimu-klijentu od strane imperijalne sile mogu biti tako veliki da on kolabira. Carstvo može ili potpuno povući ili zakoračiti te upravljati zemljom izravno. Ovo je američka dvojba koja polako klija u Afganistanu - te će vjerojatno buknuti na vidjelo kao posljedica rata u Iraku, ističe Andrew J. Bacevich.