Valvasor piše o starim običajima na području današnje Slovenije, među kojima su i oni vezani uz Božić i Novu godinu, a neke od njih nalazimo i u hrvatskoj tradiciji obilježavanje Božića. Valvasor je, među ostalim, bio prijatelj i suvremenik Pavla Rittera Vitezovića s kojim je namjeravao otvoriti zajedničku tiskaru.
Od nekoliko stotina božićnih običaja iz krajeva širom Kranjske, što ih je u 17. stoljeću zabilježio Valvasor u knjizi "Slave vojvodine Kranjske", sačuvalo se do današnjeg dana samo nekoliko.
Gatanje iz komadića rastopljenog olova bilo je nekoć glavni način predskazivanja događaja među Slovencima, a osobito su ga voljele mlade djevojke i imućniji seljaci u dane oko Božića i Nove Godine. Kako svjedoči Valvasor, djevojke su na Badnjak u hladnu vodu bacale rastopljeno olovo, a onda u nastalim figurama nastojale "vidjeti" lice svog izabranika. Istom su metodom bogatiji seljaci pokušavali doznati kako će uspjeti prezimiti posijana pšenica i heljda.
Među mnoštvom zaboravljenih običaja koje spominje Valvasor, je i priprema kultne "potice", tradicionalnog pečenog kolača s nadjevom od oraha, maka, heljde ili čvaraka. No, današnja "potica" - kao simbol bogatstva građanske kuhinje iz prošlog stoljeća - uglavnom je industrijalizirana i svedena na već narezanu orehnjaču, pakiranu u "Mercatorovim" trgovačkim centrima. Domaća - koja po pravilima u pećnici mora dobiti dvostruki obujam - sprema se samo u posebnim prilikama i za drage goste.
U nekim krajevima stare Kranjske bio je običaj da se za praznike u tijesto iz kojega će se ispeći blagdanski kruh stave komadi suhog voća ili posebne trave za koje se mislilo da imaju "čarobnu moć", no Valvasor ne navodi kome se takav kruh nudio.
Valvasor spominje i šaljivi način prognoziranja događaja u Novoj godini koji su na Badnjak prakticirali muški ukućani. Svaki je morao sjesti za stol i baciti drvenu cipelu preko ramena prema vratima. Ako je cipela pala okrenuta vrškom prema dvorištu, smatralo se da će kuća jednog člana izgubiti, a u suprotnom se očekivala prinova.
Jedna od brojnih navada koje su potonule u povijesni zaborav je i "koledovanje". Trajalo je od Svetog Nikole, pa sve do Svjećnice, dakle skoro dva mjeseca.
Muškarci, obično neoženjeni (ali ne isključivo oni), u povorci su, sa smrekovim granama u rukama, obilazili kuće i čestitali dolazak mladog ljeta. Susjedima su zaželjeli da "budu zdravi kao riba u vodi i medvjed u gori" te da ispeku toliko "kruha koliko je na smreki iglica". "Koledniki" su znali zaplesati i zapjevati, a uvijek su za to dobili dobru nagradu.