Nakon što je prvi stručni svjedok obrane, povjesničar Slavenko Terzić, sucima tri dana objašnjavao da je "ideja Velike Albanije glavni faktor destabilizacije jugoistočne Europe", njega je zamjenio akademik Popov s iskazom o bauku "Velike Hrvatske".
"Hrvatski nacionalni program u drugoj polovici 19. stoljeća bio je puno agresivniji od srpskog. Njegovi nositelji na čelu s Antom Starčevićem, Srbe nisu priznavali a granice Hrvatske vidjeli su na Drini", rekao je svjedok.
Starčevićevu ideju hrvatskog državnog prava, Popov je objasnio kao pravo na stvaranje "Velike Hrvatske", a među njezine nastavljače ubrojio je Frana Supila i Stjepana Radića.
Takva "Velika Hrvatska" je uz sredšnji dio trebala obuhvatiti i Dalmaciju, Slavoniju, Sloveniju, Bosnu i Boku Kotorsku, kazao je svjedok nudeći kao dokaz Supilovo pismo srpskom političaru Nikoli Pašiću uoči ujedinjenja krajem 1918. godine.
Supilo je tada predlagao da novu južnoslavensku državu čine dva entiteta, hrvatski na navedenom području i srpski koji bi uključio i Crnu Goru, Kosovo te Makedoniju, odgrađujući se od Jugoslavenskog odbora Ante Trumbića koji je prihvatio centraliziranu državu.
Uz Supilovo pismo, Popov je priložio i pisma Stjepana Radića kralju Aleksandru Karađorđeviću i intervjue Daily Newsu i New York Tribuneu u kojima zagovara, kazao je, "apsurd da se u monarhiji Jugoslaviji stvori hrvatska republika, kojoj dodaje Srijem, Bačku i Banat".
Odgovarajući na pitanja Miloševića, Popov je poricao utjecaj velikosrpske ideje na politiku Beograda u 19. i 20. stoljeću, tvrdeći da se radilo o običnom "nacionalnom programu".
"Velika Srbija za Srbe znači snažnu državu u kojoj će se okupiti cijeli srpski narod", kazao je Popov, po kome je, Srbija oduvijek težila priključenju područja sa srpskom većinom bez "osvajačkih namjera" prema nesrpskim teritorijima.
Vođenje velikosrpske politike, Popov je priznao samo organizaciji "Srpska narodna obrana" osnovanoj 1908., iz koje je kasnije nastala poznata "Crna ruka".
Nakon Terzića, koji je u haškoj sudnici iznosio otvoreno nacionalističke stavove protiv Albanaca, Hrvata i drugih nesrba, Milošević je s Popovom dobio novog svjedoka-povjesničara koji njegovu nacionalističku politiku iz 90-ih brani kvaziznanstvenim postavkama o ugroženosti Srba.
Čedomir Popov je u travnju 1999. u vrijeme rata na Kosovu pisao o "degeneraciji zapadnoeuropske civilizacije" i katastrofi pred kojom će se čovječanstvo naći ako Srbija izgubi rat, sugerirajući da je rat s Albancima dio sukoba civilizacija na Balkanu.
Teorija o sukobu civilizacija, Amerikanca Samuela Huntingtona, među srpskim akademicima ima brojne sljedbenike, pokazao je Popov, s tom razlikom da oni islamsku civilizaciju u tom konkekstu ne smatraju civilizacijom već prije formom barbarstva.
Suđenje Miloševiću, za genocid u BiH i ratne zločine u Hrvatskoj i na Kosovu, nastavlja se iduće srijede.