Potone li samo jedan tanker u Jadranu, trebat će deset godina da se more iščisti prirodnim putem, a u tom roku može se zaboraviti na turizam i ribarstvo, upozorio je Tadić.
Sporazum je, podsjetio je Tadić, potpisan u prosincu 2001., a njime se željelo dati 'zeleno svjetlo' tehničkom povezivanju naftovoda, koji se u dužini od 1.200 kilometara, proteže od ruske Samare do naftnog terminala u Omišlju.
Naveo je niz razloga za povlačenje Hrvatska iz sporazuma. Hrvatska je, kaže, jedina njegova potpisnica koja snosi rizik transporta nafte morem, opasnosti od zagađenja Jadrana su ogromne, jer se radi o plitkom i zatvorenom moru.
Osim toga, Jadranom ne bi plovili mali, nego super-tankeri koji sa sobom donose i opasnost od balastnih voda.
Njima se, tumači Tadić, mogu prenijeti virusi kolere i hepatitisa, a balastne vode u svijetu su poremetile brojne eko-sustave.
Notornom glupošću nazvao je tvrdnje da će, ako Hrvatska odustane od projekta, nafta ići u Trst, tumačeći da od Omišlja do Trsta uopće nema cijevi za naftu, da je tršćanska luka puno plića itd.
Zarada od naftovoda Družba i Adria je mala, fiksiran je, naime, iznos koji Janaf može godišnje zaraditi u transportu nafte i maksimalno može iznositi 80 milijuna dolara brutto, dok je čista dobit oko osam puta manja, dakle deset milijuna dolara.
Ako je taj iznos razlog za sporazum, neka ga državni proračun izdvoji za Janaf i neka se Jadran ne ugrožava, predlaže Tadić.
HSP-ov zastupnik tvrdi da se Hrvatska iz tog sporazuma može povući bez ikakvih problema i materijalnih posljedica.
Sporazum, tumači, predviđa da se svaka od zemalja potpisnica može povući ako to najavi 12 mjeseci prije povlačenja.
Pravašku inicijativu Vlada je ocijenila preuranjenom.
Nužna je kvalitetna i stručna rasprava o tome, rekao je Vladimir Vranković, navodeći da je gotova studija o utjecaju na okoliš i da se priprema za raspravu.