Za naknade po dosuđenim presudama isplaćeno je oko 955 tisuća kuna, a 725 tisuća kuna na osnovu nagodbi koje je država postigla s tužiteljima.
Strasburški sud do sada je razmotrio ukupno 171 tužbu hrvatskih građana, od kojih je 89 predmeta okončano. U 20 slučajeva donesena je presuda, od čega je u 18 utvrđena povreda barem jednog prava, a 29 tužbi je odbačeno kao nedopuštene.
U 40 slučajeva država se nagodila s građanima i obvezala se isplatiti ukupno oko 725 tisuća kuna. U Ministarstvu pravosuđa kažu da je u tijeku postupak isplate oko 400 tisuća kuna. Novac se isplaćuje iz državnog proračuna, iz stavke nepredviđeni rashodi.
U slučajevima kada država i tužitelj postignu nagodbu, Europski sud za ljudska prava dužan je u roku tri mjeseca donijeti posebnu presudu ili odluku o tome. Tek nakon toga se isplaćuje odšteta i to najkasnije u roku tri mjeseca.
U pojedinačnim slučajevima naknade do sada nisu prelazile deset tisuća eura jer je u pravilu riječ o naknadama za nematerijalnu štetu.
Po riječima pomoćnice ministrice pravosuđa i zastupnice Vlade pred sudom u Strasbourgu Štefice Stažnik, većina nagodbi odnosila se na predmete u kojima su se građani žalili na povredu prava na pristup sudu. Naime, oni su od države tražili naknadu za štetu uslijed terorističkih akata ili štetu za koju su bili odgovorni pripadnici hrvatske vojske ili policije. No, ti su postupci prekinuti jer je Sabor 1996. ukinuo zakonsku odredbu po kojoj je država odgovarala za takvu materijalnu i nematerijalnu štetu. Novi zakoni koji su omogućili nastavak postupaka doneseni su tek u srpnju 2003. Budući da hrvatski građani u tom razdoblju nisu mogli na sudu tražiti svoja prava, Europski sud za ljudska prava je početkom 2002., u slučaju obitelji Kutić iz Bjelovara, kojoj je izvan ratnog područja 1992. minirana kuća, donio prvu presudu kojom je utvrdio da je Hrvatska povrijedila pravo pristupa sudu.
Uzimajući u obzir tu odluku, Hrvatska je odlučila sve slične predmete riješiti prijateljski, odnosno nagodbom, jer bi se u suprotnom suočila s većim brojem negativnih i, vjerojatno, skupljih presuda, kaže Štefica Stažnik.
Većina tužbi koje je prihvatio Europski sud za ljudska prava povezana je s ratom, posebice štetom počinjenom terorističkim djelovanjem ili kršenjem ljudskih prava od strane pripadnika HV-a i policije, potom zbog neizvršavanja presuda, nerazumno dugih suđenja, te slučajeva vezanih uz povrata imovine i stanarska prava.
U jednom predmetu pred Europskim sudom Hrvatska nije tužena, već sudjeluje na strani tužitelja. Riječ je u tužbi trojice hrvatskih štediša Ljubljanske banke protiv Slovenije.
U Upravi za suradnju s Europskim sudom za ljudska prava Ministarstva pravosuđa napominju kako nemaju podatke o ukupnom broju tužbi koje su podnesene protiv Hrvatske jer se sve ne dostavljaju na odgovor Hrvatskoj. Naime, tamo gdje može, Sud sam donosi odluke o nedopuštenosti tužbi.
Hrvatski građani zaštitu svojih prava na sudu u Strasbourgu mogu tražiti od kraja 1997. kada je Hrvatska primljena u punopravno članstvo Vijeća Europe.