"Memorandum je bio medalja s licem i naličjem. Otvarao je Italiji vrata povratka u Trst. No bilo je očito i da posjed Zone B od strane Jugoslavije nagovještava gubitak onog dijela Istre kojeg je Mirovni sporazum davao Slobodnom teritoriju a ne Jugoslaviji. To je bila tužna strana sadržana u sporazumu", piše list.
Italija je zatražila da se Londonski memorandum smatra sporazumom a ne ugovorom između četiri vlade koji je određivao administrativni ustroj, ali pravno ne i granice, nastavlja list postavljajući pitanje je li memorandum bio privremen ili konačan.
"Bio je privremen jer je uvodio 'uprave' u dvije zone (talijansku i jugoslavensku) i njie potvrđivao načela suvereniteta. Italija je zakonito mogla reći da sudbina zone B 'nije bila prejudicirana'. No Memorandum je bio i konačan u stvarnosti jer je za promjenu teritorijalnog ustroja kojeg je on utvrđivao bio potreban ili sporazum ili rat između Jugoslavije i Italije. A stvarnost je isključivala i jednu i drugu pretpostavku", objašnjava list.
"Privremenost" je na kraju postala samo talijanska teza, "zakonita na planu međunarodnog prava ali bez praktičnog učinka i pregovaračke snage da je se pretvori u političku činjenicu", nastavlja list podsjećajući da je tadašnji predsjednik talijanske vlade Scelba naglašavao kako bi se odbijanjem Memoranduma riskiralo u pitanje dovesti i Trst.
U osjetljivom pitanju intervenirao je i tadašnji predsjednik Italije Luigi Einaudi, podsjeća list, koji je Scelbi uputio pismo u kojem piše: "(...) Branili ste metar po metar taj teritorij koji je po Vašem uvjerenju trebao ostati ujedinjen s Trstom. Na kraju ste osjetili da je došao trenutak za odluku. Dopustite mi da vam čestitam što ste se, pokazavši hrabrost, veliku hrabrost, opredijelili za kompromis, učinkovito radeći za mir i boljitak naroda. Radeći tako u tišini, ostvarili ste zasluge za talijansku domovinu". Riječi Luigijia Einaudija, i pedeset godina poslije, ostaju najbolji povijesni komentar potpisivanja Memoranduma Londonskog sporazuma, zaključuje list.