"Moje desetljeće istraživanja u zaustavljanju takvih tragedija dalo je dvije ključne pouke. Trebamo snage koje se mogu razmjestiti brže od ubojica koji djeluju začuđujućom brzinom i moramo osigurati da intervencija ne pogorša etničko nasilje. Brzina genocida je zapanjujuća. U Ruandi je većina od pola milijuna žrtava među Tutsijima ubijena u tri tjedna. Hrvatske oružane snage su za tjedan dana 1995. istjerale gotovo sve Srbe iz krajine. Na Kosovu su srpske snage etnički očistile više od 850.000 albanskih žrtava u dva tjedna 1999. godine. Iste godine su za tjedan dana u Istočnom Timoru, milicije koje je podržavala Indonezija otjerale većinu stanovništva i uništile veći dio infrastrukture u pokrajini", piše Kuperman te podsjeća da su u Bosni i na Kosovu oružane prijetnje izazvale odmazdu genocidom dok je intervencija došla prekasno za mnoge žrtve.
Kuperman u članku ocjenjuje da je za uspješno spriječavanje genocida potrebno ustrojiti brže snage za intervenciju, nagrađivati nenasilne prosvjedne pokrete radije nego oružane pobune, te diplomacijom autoritarne vlade tjerati da predaju vlast oporbi pri čemu bi se diplomati više trebali usredotočiti na "mrkve nego na batine".