Da je imao smisla i volje za predstavljanje vlastita djela, da je htio sudjelovati u marketinškoj kampanji svoga pariškog izdavača, danas bi Gajto Gazdanov vjerojatno bio poznatiji i popularniji od Vladimira Nabokova, s kojim ga se redovito uspoređuje, tvrdi Jadranka Pintarić urednica biblioteke.
"Večer kod Claire" hrvatski čitatelj, kako napominje, trebao bi doživjeti kao svojevrsni pandan Nabokovljevoj "Loliti". Dok je u Loliti riječ o starijemu muškarcu i mladoj ženi, zapravo djevojčici, u "Večeri kod Claire" nastupaju zrela žena i mlad muškarac. U "Večeri kod Claire" podastrta je panorama jedne Rusije koja je nama uglavnom nepoznata - Rusije nakon revolucije, viđene očima "suprotne strane". Sve to prožeto je egzistencijalnom tjeskobom, modernim osjećajem "rasutosti subjekta", "izmještenosti", "nepripadanja" i "marginalizacije", napominje Jadranka Pintarić.
Gajto Gazdanov (Sankt Peterburg, 1903.- Muenchen, 1971.) podrijetlom Osetinac, uoči Prvog svjetskog rata, nakon očeve smrti, preselio se s majkom u Harkov, gdje je pohađao gimnaziju i odakle je 1919. kao dragovoljac na strani "bijelih" otišao na bojišnicu. Zajedno s poraženim snagama povukao se na jug Rusije, odakle je emigrirao u Istanbul, a zatim u Sofiju. U Bugarskoj je 1923. završio srednju školu i preselio se u Pariz, koji je u međuratnom razdoblju bio centar ruske dijaspore.
Radio je razne poslove - bio je lučki radnik, čistač, radnik u tvornici automobila, pa i redaktor u nakladničkoj kući, da bi naposljetku, više od dva desetljeća, bio noćni taksist - upravo zato da može pisati. Početkom 1930-ih godina stupio je u jednu masonsku ložu i skrenuo na sebe pozornost prilozima o raznim teozofskim i filozofskim temama. Za vrijeme rata bio je u Pokretu otpora. Godine 1953. pozvan je za stalnog suradnika na radiostanicu Sloboda u Münchenu, gdje je radio do smrti 1971.
Gazdanov je u književnost ušao kao suradnik emigrantskih periodika "Volja Rossii" (Prag) i "Sovremennye zapiski" (Pariz). Afirmirao se romanom "Večer kod Claire" (1930.), koji je kritika visoko ocijenila. Ostala djela su pomalo ostala u sjeni prvog velikog uspjeha i tek se u novije vrijeme o njima više govori. Riječ je o romanima "Povijest jednog putovanja" (1935.), "Noćni putovi" (1952.) i "Duh Aleksandra Volfa" (1948.).
Godine 2003. u povodu stote obljetnice rođenja održano je nekoliko znanstvenih skupova o djelu Gajta Gazdanova, čime je potvrđen piščev kultni status u ruskoj književnosti.
"Večer kod Claire" prevela je na hrvatski jezik Irena Lukšić.
(Hina) pp/xmc ymc