Kako u priopćenju navodi slovensko ministarstvo vanjskih poslova, Rupel je u pismu naveo da Slovenija "još nije zaboravila na neugodno iskustvo" oko rješenja za štediše Ljubljanske banke Zagreb, kad je Slovenija predlagala arbitražu, a Hrvatska takav prijedlog odbila.
Zbog toga bi Hrvatska, navodi Rupel, morala najprije pokazati svoju spremnost za multilateralne pregovore o sukcesiji SFRJ.
Kao što je poznato, službeno stajalište Slovenije je da je pitanje dugova te banke hrvatskim štedišama potrebno rješavati u okviru razgovora nasljednica bivše Jugoslavije, odnosno po "teritorijalnom načelu" po kojemu bi obvezu isplate dugova štedišama preuzele države na čijem teritoriju je Ljubljanska banka imala poslovnice.
Rupel je u pismu čestitao i na otpočinjanju pristupnih pregovora Hrvatske s EU-om, te naglasio da su hrvatsko-slovenski odnosi i suradnja na mnogim područjima dobri i primjerni.
Zato, navodi Rupel, nema razloga za uznemirenost u vezi s tim odnosima i "emocionalne reakcije" kojima je u Hrvatskoj dočekano proglašenje zakona o slovenskoj zaštitnoj ekološkoj zoni i epikontinentalnom pojasu.
Rasprave o tome u dijelu hrvatskim medija i Saboru izašle su "izvan racionalnih granica". Pismo hrvatske ministrice, kako navodi Rupel, "nije moguće uskladiti sa dosadašnjim slovensko-hrvatskim dogovorima i prijateljskim ozračjem" koje su dvije države postigle u zadnje vrijeme uz mnogo truda.
U Sloveniji, ocjenjuje u pismu Rupel, uz sadržaj pisma hrvatske ministrice, zabrinutost izazivaju i "izrazito negativne reakcije" u nekim hrvatskim političkim krugovima kad je riječ o proglašenju slovenske zaštitne ekološke zone i epikontinentalnom pojasu.
Spomenutim je zakonom, tvrdi u pismu Rupel, Slovenija "vrlo uljudno i relativno kasno" reagirala na ambiciozne namjere Hrvatske "da se afirmira kao prva, ako ne i jedina nasljednica jugoslavenskog mora".
"Hrvatske izjave da Slovenija nema prava na teritorijalni kontakt s otvorenim morem, predstavljaju prejudiciranje koje Slovenija neće dopustiti", navodi u pismu Dimitrij Rupel.
Slovenski ministar vanjskih poslova u pismu podsjeća da je Hrvatska prije dvije godine proglasila Ekološko-ribolovni pojas, proširivši "hrvatsku jurisdikciju u Jadranskom moru".
Time je Hrvatska, navodi Rupel, prisvojila prava o kojima se ni sa kime nije dogovorila.
Hrvatska također, navodi Rupel, nije pozvala Sloveniju na razgovore o razgraničenju epikontinentalnog pojasa iako je Slovenija "priznata nasljednica sporazuma vlada SFRJ i Italije iz 1968. o razgraničenju epikontinentalnog pojasa".
Novi slovenski zakon o ekološkoj zoni "proizlazi iz činjenice da je Slovenija i dalje očuvala prava koja je imala 25. lipnja 1991. kao jedna od obalnih republika nekadašnje SFRJ", navodi Rupel, dodajući da je riječ o "općem načelu međunarodnog prava", odnosno "pravu na očuvanje statusa quo na dan proglašenja državne nezavisnosti" (uti possidetis).
To su pravo, navodi Rupel, Hrvatska i Slovenija potvrdile svojim ustavnim dokumentima iz 1991., ali i nedavnom Brijunskom izjavom dviju vlada.
"Tu logiku Slovenija priznaje i drugim nasljednicama (SFRJ), pri čemu je normalno da se ta prava formaliziraju", navodi u pismu Rupel.
Rupel je naveo kako je Slovenija sve od raspada bivše Jugoslavije na dispoziciji "za sve multilateralne i bilateralne sporazume koje treba donijeti kako bi se uredila važna pitanja financijskog nasljedstva SFRJ i nekoć postojeće katastarske/republičke granice, te da bi se dogovorili o jednom ili drugom načinu razgraničenja na moru".
Rupel u pismu ponovno ističe važnost bilateralnog sporazuma o malograničnom prometu i suradnji (SOPS), osobito njegovoga "ribarskog" dijela i njegova provođenja.
Rupel zato hrvatskoj ministrici predlaže "da dvije države o tome što prije završe pregovore s Europskom komisijom".
Pri tom, navodi Rupel, treba "izbjegavati prijedloge o privremenom ili bilo kakvom drugom razgraničenju na moru".
"Rješenja iz SOPS-a (jedinstveno ribolovno područje od Vrsara do Ankarana) povezana su s činjenicom da granica još nije određena, a za ta rješenja određivanje granice zapravo i nije potrebno", navodi slovenski ministar u svom pismu.
Rupel u pismu navodi i potrebu da Hrvatska opet omogući "djelovanje slovenske skele na rijeci Muri" i da se "zajedno sagradi most na Muri", o čemu su se, tvrdi, vlade zapravo već dogovorile.
Zajednički most, navodi slovenski ministar, bilo bi najracionalnije rješenje, to bi bio simbol prijateljstva, odgovarao bi lokalnom stanovništvu, a za njega bi se mogla osigurati i "europska sredstva". No, dodaje Rupel, slovenskim stanovnicima na Muri (Hotiza) njihova skela je vraćena, ali još nije u pogonu, a slovenska je strana obaviještena i o "gradnji i intervencijama u prostoru" (u vezi mosta) "kojima se izbjegavaju zajednički dogovori".
Pojašnjavajući "slaba slovenska iskustva" s kredibilitetom hrvatske strane kad je riječ o arbitraži, Rupel navodi da su se hrvatska i slovenska vlada 1999. godine "dogovorile" za arbitražu pred Međunarodnim monetarnim fondom, ali da hrvatska strana, za razliku od slovenske, nije MMF-u poslala potrebno gradivo.
Hrvatska pitanje Ljubljanske banke i dalje ističe kao bilateralni problem iako je ratifikacijom sporazuma nasljednica SFRJ iz Beča kojim je riješena sukcesija te države pristala na stajalište da je to multilateralno pitanje.
Zaboravlja se osim toga, navodi Rupel u vezi problema Ljubljanske banke, da je ona u Hrvatskoj imala i potraživanja i da su ta potraživanja "veća od štednih uloga" u zagrebačkoj podružnici.
Kao neugodnu epizodu koja narušava hrvatski kredibilitet za arbitražu Rupel ističe i "parafirani sporazum" Drnovšek-Račan iz 2001., kad je tadašnji premijer Ivica Račan rekao da "njegova vlada iza sporazuma čvrsto stoji", ali se onda "hrvatska strana predomislila i nije ga željela ratificirati".
Oko tog sporazuma nezadovoljstava je, navodi Rupel, bilo i na slovenskoj strani, ali je prihvaćen "kako bi se riješio važan problem koji se iskazivao u incidentima na moru".
Slovenska je javnost, navodi Rupel, isto tako prihvatila i obostrano potpisani i ratificirani sporazum o malograničnom prometu i suradnji "jer je bio politički povezan sa sporazumom o granici", a hrvatska ga je strana "odbijala provoditi" u njegovu dijelu koji se odnosi na gospodarski ribolov.
"Iz svega se spomenutog može zaključiti", navodi Rupel, "da ono što je bilo zanimljivo slovenskoj strani hrvatska strana nije željela ostvariti, a bez teškoća je ostvarila pojedine dijelove dogovora koji su joj odgovarali".
"Tako danas hrvatska politika naglašava da su zaseoci na južnoj ili lijevoj obali Dragonje nesporno na hrvatskoj strani, što bi se moglo tvrditi samo da je na snazi sporazum Drnovšek-Račan", navodi Rupel.
No, to nikako nije slučaj, pojašnjava Rupel u pismu. Jer, dodaje on, ako sporazum Drnovšek-Račan ne vrijedi, onda po načelu statusa quo, odnosno uti possidetis na dan 25. lipnja 1991. godine ne može vrijediti niti to da su spomenuti zaseoci u Hrvatskoj, navodi Rupel.
Hrvatski granični prijelaz Plovanija, navodi Rupel, zato je "privremena granična točka", a to je, dodaje, slovenskoj vladi u pismu iz 1993. godine potvrdio i bivši hrvatski premijer Nikica Valentić.
"Predlažem da Slovenija i Hrvatska iskoriste vrijeme u kojemu se Hrvatska priprema za članstvo u EU za konstruktivne razgovore i rješenje otvorenih pitanja u europskom duhu. Takav put je najbolji i prema ocjeni predstavnika Europske unije", navodi na kraju pisma Rupel.