Svaka od 15 pjesnikinja predstavljena je izborom od deset pjesma i esejom koji je napisala Tea Benčić Rimay. U vremenskome rasponu od Dore Pfanove pa do Ane Brnardić autorica nas upoznaje i tumači pjesništvo jakih osobnosti hrvatskoga pjesništva.
Osim dviju spomenutih pjesnikinja knjiga "govori" i o pjesništvu Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Marije Čudine, Ljerke Mifke, Andriane Škunce, Jozefine Dautbegović, Sonje Manojlović, Gordane Benić, Božice Jelušić, Anke Žagar, Božice Zoko, Sibile Petlevski i Tatjane Gromače.
Govoreći o knjizi, pjesnik Zvonimir Mrkonjić objasnio je da to tematski i metodološki a ne antologijski izbor.
Ustvrdio je da je Tea Benčić Rimay "uvjerljivo dokazala da su 15 predstavljenih autorica više pjesnikinje no što su autorice ženskoga pisma". Odnosno, rekao je Mrkonjić, bez obzira na postojeći paradoks da je "poezija ženskoga roda ali je muška stvar" autorica ne nastoji na "planu zauzimanja za žensku stvar već na pitanju osobne odanosti pjesništvu svake od 15 pjesnikinja".
I akademik Tonko Maroević smatra da je autorici prvenstveno stalo do "dostojanstva jezika bez bilo kakvih podjela i parcijalizacija", odnosno da je riječ o "poeziji žena, a ne o ženskoj poeziji".
Urednica knjige Ana Lendvaj osvrnula se na svoj dio posla rekavši da je pokušala intervenirati u eseje Tee Benčić Rimay jer je smatrala da se u njima nalaze neki termini, poput fantastično i fenomenalno, na koje nismo navikli u našoj esejistici. Ipak, kako je objasnila, od toga je odustala nakon što je "detektirala" da je zapravo riječ o 16. pjesnikinji .
Autorica pak tvrdi da "ne postoji žensko pismo, ali postoji ženska paradigma kao snaga koja se pokazuje u najtežim vremenima".
Knjigu je objavila zagrebačka nakladnička kuća "altaGAMA" u biblioteci "Modernitet", a na predstavljanju odabrane stihove 15 pjesnikinja čitali su dramski umjetnici Alma Prica, Doris Šarić Kukuljica i Nebojša Borojević.