Dvojici bivših zamjenika zapovjednika logora Miroslavu Kvočki i Dragoljubu Prcaču potvrđene su kazne od sedam odnosno pet godina zatvora, a bivšim stražarima, poznatim po okrutnosti, Zoranu Žigiću i Mlađi Radiću, kazne od 25 i 20 godina zatvora.
Peteročlano Žalbeno vijeće, pod predsjedanjem suca Mohameda Shahabuddeena, odbacilo je praktično sve žalbene osnove branitelja četvorice optuženih, izuzev za osuđujuću presudu za ubojstvo dvojice logoraša i silovanje protiv prvooptuženog Kvočke, te za Žigićevu osuđujuću presudu za zločine u Omarskoj na općoj osnovi.
Kvočka i Prcać osuđeni su u prvom stupnju 2. studenoga 2001. na temelju individualne odgovornosti za progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti i za ubojstvo i mučenje kao kršenje ratnog prava i običaja tijekom rata u BiH.
Radić i Žigić su, pored toga, proglašeni krivim i za nehumana djela, ubojstva, silovanja i mučenja kao zločine protiv čovječnosti te za okrutno postupanje i povrede osobnog dostojanstva kao kršenje ratnog prava i običaja.
S njima je na šest godina zatvora bio osuđen i Milojica Kos, uz Radića jedan o vođa stražarskih smjena u logoru. U srpnju 2002. oslobođen je jer je u pritvoru ICTY-a odslužio dvije trećine kazne.
Miroslav Kvočka (48), bio je prvi zapovjednik logora Omarska, a od lipnja 1992. zamjenik zapovjednika. Prcać (68) je također bio zamjenik zapovjednika, dok su Radić (53) i Kos (42) zapovijedali stražarskim smjenama.
Zoran Žigić (46) je kao stražar ulazio je tom razdoblju u Omarsku, kao i logore Keraterm i Trnopolje, da bi mučio i ubijao zatočenike.
Kvočku, Radića i Kosa uhitio je SFOR u BiH 1998., nakon čega se Žigić sam predao, a Prcaća je SFOR uhitio tek u ožujku 2000. godine, te je kasnije priključen suđenju koje je počelo 28. veljače 2000. godine.
Proces je trajao 113 raspravnih dana, završne riječi održane su u srpnju 2001., a presuda je izrečena u studenom te godine.
Između travnja i kolovoza 1992. vlasti bosanskih Srba u općini Prijedor zatvorile su Omarskoj, Trnopolju i Keratermu više od 6.000 Bošnjaka i Hrvata iz prijedorskog kraja, navodi se u optužnici.
U logoru Omarska bili su zatočeni, između ostalih, vojno sposobni muškarci i politički, gospodarski, društveni i intelektualni prvaci Bošnjaka i Hrvata, a u logoru je zatočeno i 37 žena.
Uvjeti u logoru bili su okrutni i nehumani, svakodnevna ispitivanja zatočenika redovito su praćena batinama i mučenjima.
Teško premlaćivanje, mučenje, ubojstva, seksualno zlostavljanje i drugi oblici fizičkog i psihološkog nasilja bili su uobičajeni, a stražari su se služili svakovrsnim oružjem i predmetima pri premlaćivanju i zlostavljanju zatočenika. Broj onih koji nisu preživjeli (nekima je utvrđen identitet, a nekima nije), dostiže najmanje nekoliko stotina, navodi se u haškoj optužnici.
Sudac Shahabuddeen naložio je da sva četvorica osuđenih ostaju u pritvoru ICTY-a dok se ne organizira njihovo prebacivanje u zemlje u kojima će izdržavati kazne.