Pitanje o položaju hrvatskog jezika, kako se napominje na početku Izjave, u prvom je redu pravno pitanje, a jezikoslovna argumentacija preduvjet je pravnoj samo utoliko što treba odgovoriti je li hrvatski jezik poseban jezik, različit od srpskog, od bošnjačkog ili od crnogorskog, i je li jezik Hrvata u BiH isti kao i hrvatski jezik u Republici Hrvatskoj.
"Iako Hrvati govore različitim narječjima i govorima, kao i drugi narodi, hrvatski je književni i/ili standardni jezik jedan i jedinstven", ističe se u Izjavi, koju je predložio Razred za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Napominje se kako Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u BiH (što naravno vrijedi za Hrvate u Vojvodini i Crnoj Gori) nemaju drugog jezika, štoviše, Hrvati u Hrvatskoj ne bi imali takav standardni jezik da mu nisu bitnim dijelom osnovice bili govori Hrvata u BiH.
Podsjeća se kako je hrvatski standardni jezik, utemeljen na novoštokavskom narječju, u bitnom bio određen najkasnije u 18. stoljeću, a tada je srpski književni jezik još bio staroslovjenski pod utjecajem ruske redakcije ili slavjanoserbski, i tek se s (Vuk) Karadžićevom reformom u 19. stoljeću novi srpski standardni jezik radikalno približio hrvatskom standardu.
"Hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik zasnovani su - oba po vlastitom izboru - na bliskim novoštokavskim govorima, i imali su neovisne procese standardizacije", piše HAZU u Izjavi i domeće kako se stvaraju još i bošnjački i crnogorski standardni jezik.
U genetskolingvističkom obrazloženju kaže se kako su hrvatski i srpski standardni jezik, kao i bosanski i crnogorski, iako genetski vrlo bliski i međusobno razumljivi, ipak kulturološki i standardološki različiti književni i standardni jezici. Služenje njima izražava pripadnost različitim nacionalnim kulturama, pa je nametanje jednoga drugima izrazit oblik diskriminacije kulture drugih, dodaje se.
Pritom se također napominje kako hrvatski jezik (književni i standardni) služi izražavanju hrvatske kulture i civilizacijskih potreba hrvatske povijesne i narodne jezične zajednice.
"On funkcionira za Hrvate savršeno jednako kao za bilo koji drugi narod njegov standardni jezik. Njegovo bi potiskivanje ili diskriminacija predstavljali diskriminaciju Hrvata, odnosno njihove kulture i jezika, u Europskoj uniji ili u BiH kao u državi u kojoj su konstitutivni narod. To bi grubo kršilo ljudska prava i pravne temelje međunarodne zajednice, Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i Europske unije."
U izjavi se domeće da zato hrvatska država, diplomacija i znanost moraju na međunarodnoj razini zastupati i štititi ravnopravnost hrvatskoga jezika te ne smiju potpisati nikakav ugovor koji bi takav status relativizirao.
U pogledu položaja hrvatskoga jezika i hrvatskih lektorata u inozemstvu upozorava se kako hrvatska država preko svojih ministarstava treba nastojati da se otvori što više lektorata za hrvatski jezik, a gdje je moguće i hrvatskih katedara, kroatističkih odsjeka ili hrvatskih studija.
Zaključno se napominje kako treba u Hrvatskoj stvoriti vlastitu strategiju zalaganja za uvođenje lektorata na strateški znatna sveučilišta i u strateški znatna središta u Europi i svijetu.