Kyoto protokol o smanjenju stakleničkih plinova stupa na snagu sutra, 16. veljače, a obvezuje vodeće industrijske zemlje da u odnosu na referentnu 1990. godinu smanje za pet posto ispuštanje plinova koji uzrokuju učinak staklenika u razdoblju od 2008. do 2012.
Hrvatska je potpisala Kyoto protokol 1999. godine, ali ga još nije ratificirala. Razlog tome je zahtjev koji je Hrvatska uputila Tajništvu Okvirne konvencije UN o promjeni klime (UNFCCC) kojim traži povećanje emisije bazne godine o čemu se pregovara u okviru sastanaka tijela Konvencije.
U slučaju da se Hrvatskoj ne odobri zahtjev, primjena opsežnih mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova dovela bi do ozbiljnog ugrožavanja gospodarskog rasta zbog vrlo visokih ulaganja koja su potrebna za njihovu provedbu, upozoravaju iz Ministarstva i ističu da Hrvatska, bez obzira na ishode dogovora, mora što prije utvrditi operativnu politiku za ublaženje klimatskih promjena.
Kyoto protokol, kada bude ratificiran od strane Hrvatskog sabora, obvezuje Hrvatsku na smanjenje emisije stakleničkih plinova za 5 posto u razdoblju od 2008. do 2012. u odnosu na referentnu godinu, što je obzirom na malu polaznu emisiju za Hrvatsku teško ostvariv zadatak.
Hrvatska je obvezna ratificirati Kyoto protokol do ulaska u EU.
U priopćenju se detaljno obrazlaže hrvatski zahtjev i njegova kronologija.
Hrvatska je, naime, do 1991. godine 22 posto potreba za električnom energijom namirivala iz energetskih izvora u drugim republikama bivše Jugoslavije, što se odrazilo na izračun emisija stakleničkih plinova za baznu godinu.
Zahtjev za povećanje visine emisije bazne godine Hrvatska je podnijela 2001., a nastavak pregovora odvijao se tijekom 2002. i 2003., te u prosincu 2004.
U lipnju 2003. BiH i Srbija i Crna Gora tražile su da se nađe novo rješenje koje se ni na koji način ne bi dovodilo u vezu s termoelektranama na njihovom teritoriju.
Tada je od Hrvatske zatraženo da dostavi proračun emisija za razdoblje od 1990. do 2001. (koji se temelji isključivo na emisijama s teritorija Hrvatske), te su tražene i projekcije razvoja do 2020. kako bi se utvrdilo da li Hrvatska ima problema s ispunjenjem obveza iz Kyoto protokola i kolika je potreba za povećanjem emisije za baznu godinu.
Hrvatska je dostavila traženi proračun i projekcije, te u prosincu 2003., temeljem projekcija emisija do 2020., iznijela novi prijedlog kojim traži povećanje emisije bazne godine za 4,46 milijuna tona CO2 (4.46 Mt eq-CO2).
Taj je zahtjev realističan te, ako se usvoji, omogućava Hrvatskoj ratificiranje Kyoto protokola i ispunjenje obveze uz primjenu mjera koje neće onemogućiti njezin gospodarski razvoj, ističu iz Ministarstva.
No, predstavnici BiH te SCG, smatrajući da su emisije iz termoelektrana na njihovom teritoriju uključene i u novodostavljenom proračunu 1990.-2001., zatražili su njegovu stručnu reviziju, te da se tek tada nastavi razmatranje hrvatskog zahtjeva.
Komisija UNFCCC obavila je tu stručnu reviziju (od 6. do 10. rujna 2004.) te utvrdila kako proračun emisija Hrvatske ne uključuje emisije iz termoelektrana izvan granica Hrvatske za 1990. i za naredne godine.
Na Konferenciji stranaka u prosincu 2004. došlo je do opetovanog suprotstavljanja SCG zahtjevu Hrvatske. Većina zainteresiranih stranaka (SAD, Rusija, Kanada, Japan, Bosna i Hercegovina) podržala je zahtjev Hrvatske, a EU je zatražila povlačenje zahtjeva uz upućivanje na izravne dogovore s Europskom komisijom te korištenje predpristupnih fondova, navode iz Ministarstva, zaključujući da će se hrvatsko pitanje bazne godine nadalje razmatrati na sastanku UNFCCCC u lipnju u Bonnu.