Sporazum Ujedinjenih naroda o smanjenju globalnog zagrijavanja, kojemu je dosad pristupilo 126 država, stupit će na snagu 16. veljače 2005. Njime se obvezuju vodeće industrijske zemlje da u odnosu na referentnu godinu smanje za pet posto ispuštanje plinova koji stvaraju učinak staklenika u razdoblju od 2008. do 2012.
Hrvatska je Kyoto protokol potpisala 1999., ali ga još nije ratificirala zbog svog zahtjeva da joj se poveća visina emisije stakleničkih plinova (kvota) za baznu 1990., u odnosu na koju će biti obvezna smanjiti emisiju plinova za pet posto, ističu u Ministarstvu zaštite okoliša i prostornog uređenja (MZOPU).
Hrvatska je tada zbog posebnih uvjeta u razdoblju osamostaljenja i gubitka dijela energetskih izvora u drugim republikama bivše Jugoslavije, nerazvijene industrije i ovisnosti o uvozu energije, imala nisku emisiju stakleničkih plinova. Stoga bi primjena Kyoto protokola bez povećanja kvote dovela do ozbiljnog ugrožavanja gospodarskog rasta Hrvatske, jer bi se trebala uložiti znatna sredstva u njegovu provedbu, kažu u resornom ministarstvu.
Imajući u vidu poteškoće u postizanju ciljeva Kyoto protokola tvrde da u ovome trenutku imamo razloga pričekati s ratifikacijom te nastaviti s pregovorima oko svog posebnog zahtjeva. Kyoto protokol obvezni smo ratificirati do ulaska u Europsku uniju.
Odredba Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) dozvoljava određenu fleksibilnost zemljama u tranziciji i tu fleksibilnost već koristi šest država: Bugarska, Češka, Mađarska, Slovenija, Poljska i Rumunjska - tako što su odabrale baznu godinu u kojoj su im emisije bile najviše. Odobreni stupanj povećanja emisija tim zemljama kreće se u rasponu od 10 do 23 posto, rekao je za Hinu ravnatelj Energetskog instituta "Hrvoje Požar" Goran Granić.
Hrvatska, međutim, nije mogla koristiti isti model fleksibilnosti, odnosno odabrati drugu "povoljniju" baznu godinu zbog ujednačenosti emisija u godinama koje je bilo moguće odabrati. Stoga tražimo povećanje kvote, što je prvi zahtjev takvog tipa dosad, ističe Granić.
"Bez te dodatne količine emisije u baznoj godini Hrvatska bi morala u smanjenje emisije uložiti znatna financijska sredstva, što bi ju dovelo u neravnopravan položaj u odnosu na druge tranzicijske zemlje čije su emisije znatno veće", rekao je Granić.
Većina zainteresiranih strana (tranzicijske zemlje, SAD, Rusija, Kanada, Japan, BiH) podržala je hrvatski zahtjev, no iznenadio je stav EU-a koji je ponudio neprihvatljivo nisko povećanje emisije (1,3 umjesto traženih 14 posto).
Na posljednjim pregovorima oko zahtjeva Hrvatske 2004. u Buenos Airesu predstavnici Europske unije su zagovarali povlačenje zahtjeva i moguće rješavanje problema u dogovoru s Europskom komisijom te korištenje predpristupnih fondova.
Hrvatsko pitanje bazne godine će se nadalje razmatrati na sastanku Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime u lipnju u Bonnu.
U MZOPU upozoravaju da bez obzira na ishode pregovora, Hrvatska mora što prije utvrditi operativnu politiku za ublažavanje klimatskih promjena jer je proces vrlo dugotrajan, a treba imati u vidu da obveze o smanjivanju štetnih plinova nakon 2012. mogu biti još daleko strože.
Tako bi Hrvatska morala odmah pristupiti provedbi mjera za smanjenje emisija stakleničkih plinova, ubrzati provedbu projekata vezanih za povećanje energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije, uspostaviti financijske poticaje za brzu prilagodbu gospodarstva, realizirati projekt proizvodnje biodizela, otplinjavati odlagališta otpada uz energetsko korištenje bioplina, provoditi mjere u sektoru prometa, poljoprivrede i šumarstva, poticati supstituciju goriva u industrijskom sektoru i dr.
(Hina) xmpv ysbo