VJESNIK: ZAKONITOSTI RATA I MIRA

ZAGREB, 20. rujna (Hina) - Mirovna nastojanja američkog izaslanika Holbrookea i dolazak britanskog ministra Rifkinda u Zagreb i njegove razgovore s predsjednikom Tuđmanom i Izetbegovićem komntira Maja Freundlich i, među ostalim, piše: "Richard Holbrooke nema ovdje druge zadaće do li postići uspjeh. Zato je njegova politika maksimalno realistična, do krajnjih granica otvorena svemu što se zbiva, pripravna prihvatiti svako čvrsto postojanje ili dostignuto stanje na tlu, koje jamči stalnost, i posve gibljiva. Možda se sastavnice tog stanja mijenjaju oviseći o postojećem stanju. Možda je Holbrooke, zapravo, zahvalan hrvatskim snagama, koje na tlu pripravljaju zemljovide, kakve bi bilo vrlo teško dobiti od Miloševića za bilo kojim stolom. No, ta strmoglava promjena bila je, dakako, omogućena tek hrvatskom Olujom. Ipak, upravo zbog svojega temeljnog poslanja, po kojemu mora doma donijeti uspjeh, želi li postati ministrom vanjskih poslova u eventualnom sljedećem Clintonovom mandatu, Holbrooke ne može biti zadovoljan Miloševićem. Miloševićeva tvrdoglavost, koja se već počinje očitovati kao trajna glupost, usporava i onemogućuje i Holbrookeove osobne namjere". O Rifkindovom dolasku u Zagreb, novinarka u nastavku piše: "Britanske prste mogli smo tko često napipati iza mnogih zbivanja u ovome ratu, a otisci što su ih ostavljali nisu nimalo služili na čast zemlji, iz koje su dolazili. Britanska je politika i ovaj put poduzela korake kojima je željela zaštititi srpski nacistički valjak od završnoga rušenja u ponor. Rifkindovi pregovori sa Šaćirbejem imali su samo jedan, vrlo uzbuđeni cilj. Izvući obećanje kako Srbi neće biti protjerani iz Banja Luke. Rifkindov dolazak u Zagreb gotovo u panici pokušava zaustaviti oslobodilačke vojne akcije hrvatsko-muslimanskih snaga u zapadnoj Bosni". Konstatiravši kako "svi, pa i Rifkind, znamo da Srbi ne bježe zato što ih netko tjera, nego zato što ih većina ima savjest zagađenu ubojstvima, mučenjima i protjerivanjem", odnosno kako svi, pa i Rifkind, znamo kako pravi razlog njegovoj intervenciji uopće nije briga za stanje srpskih izbjeglica, nego briga za stanje srpske osvajačke politike", Maja Freundlich zaključuje: "Rifkindov izlet je samo stanka. On može na trenutak zaustaviti povijesnu logiku zbivanja, ali ne može joj se ispriječiti na putu. Tako je i u zagrebačkom primanju kod Tuđmana i Granića, Rifkind morao saslušati hrvatsku odlučnost o hitnom oslobađanju istočnih hrvatskih krajeva, morao je shvatiti i prihvatiti valjanost, te vojnu potkrepljenost hrvatskih zahtjeva. Rifkind bi, želi li doista mirno rješenje, morao sada prisiliti Miloševića na istinski prihvat svih neizostavnih uvjeta takvoga mira. Dakle, Milošević bi, pod Rifkindovim utjecajem morao odustati od Baranje i istočne Slavonije. Pitam se ima li Rifkind i najmanju namjeru prisiljavati Miloševića na bilo što? I ne vjerujem u to, jer da je tako, ne bi bio od Muslimana i Hrvata pokušao dobiti Banja Luku kao strateški dar Srbima". (Hina) dp mć 200751 MET sep 95