THE WASH. POST, 18. IX., NATO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 18. IX. 1997. U raspri o NATO-u, razgovarajte o ratovima budućnosti "Parlamenti Sjeverne Amerike i zapadne Europe pripremaju se za prekoatlantsku raspru o proširenju NATO-a u srednju Europu. Nu dvije teme vitalne za tu raspru rijetko će se pojavljivati u njihovim govorima: to su budućnost rata i razlog za američku vojnu nazočnost u zapadnoj Europi. Riječ je očito o nečastnim temama za državnike koji blebeću o proširenju demokracije, sprječavanju vakuuma moći u blizini Njemačke i načinu da se osigura stabilnost za Ruse, koji nisu dovoljno pametni da bi znali da ju trebaju. Otvorenoj inačici proširenja NATO-a Clintonove vlade pridružuju se kimanja glavom u raspravi o prirodi europske sigurnosti danas. Rusija je na našoj strani, kaže vlada, dodajući da se proširenje mora nastaviti prema ruskim granicama, nakon što se Češka, Madžarska i Poljska prime u NATO 1999. Već je mjesecima jasno da će Rusija bez velikih negodovanja dopustiti da se ta njezina tri bivša satelita pridruže NATO-u, obeća li zapad da u tim državama neće graditi prijeteće vojne objekte. Taj je dogovor potvrdilo i djelatno sudjelovanje Rusije u novom zajedničkom vijeću NATO-a i Rusije ovoga mjesec u Bruxsellesu. 16 vlada koje tvrde da proširenje NATO-a neće značiti prijetnju oživljavanja hladnoga rata trebalo bi držati za riječ. Ruski cilj bio bi osigurati se da će proširenje NATO-a, koje su odobrili, za Europu biti vojno nevažno. Pad Rusije kao globalne vojne i diplomatske snage trebao bi to omogućiti. To bi također trebala omogućiti dramatična, nu tiha transformacija vojnih snaga zapadne Europe. Ta je transformacija posljedak lekcija iz Zaljevskog rata i bosanskog blata. Ta dva sukoba nagovješćuju da će se budući ratovi u kojima će Europa i Amerika biti saveznice voditi ili zbog izvora u kaotičnom Trećem svijetu, ili zbog narodnosnih sukoba na južnom rubu Europe i Rusije. Europljani su iz iračkih ratova i Bosne naučili da su potpuno ovisni o Sjedinjenim Državama za logistiku, informacije i drugu potporu. Reakcije otkrivaju mnogo toga: Francuska, dosad europska država s najjačom kulturom vojske i nacionalne sigurnosti, završava s novačenjem i prelazi na manji, profesionalni vojni ustroj za intervenciju u inozemstvu. Predsjednik Chirac je kao model za svoje generale uzeo britansku profesionalnu vojsku. Proširenje NATO-a pomoći će da Njemačka krene u sličnom smjeru. Ona više neće biti istočna granica NATO-a. Proračunski pritisci uskoro će natjerati Nijemce da se okrenu manjim, profesionalnijim, mobilnijim oružanim snagama - usprkos privrženosti kancelara Kohla velikim građanskim vojskama. Taj trend odražava sve raširenije shvaćanje da su europske vojske, ustrojene da brane nacionalni teritorij protiv velenapadaja, na rubu zastarjelosti. 'Velik broj najmoćnijih država više ne žele ratovati ni osvajati', piše britanski diplomat Robert Cooper u eseju o Europi u razdoblju postmoderne države. 'Stjecanje teritorija više nije u probitku. Stjecanje dodatnoga pučanstva za većinu bi država bila noćna mora.' Kakvog onda smisla imaju velike europske vojske i američka vojna nazočnost (kojih 100.000 vojnika postavljenih u dalekoj budućnosti u i oko Njemačke), osim da se osigura protiv ruskoga neprijateljstva u budućnosti? Proširenje NATO-a pomaže kako pojasniti, tako i zamutiti to pitanje. Američki vojnici u Njemačkoj sad imaju očitu zadaću širenja plodova NATO-a prema istoku. Proširenje daje novu bazu za održavanje vojno bitne američke nazočnosti u Europi poslije hladnog rata. Nu to nije objašnjenje koje bi naišlo na dobro prihvaćanje u Njemačkoj, ili u američkom Kongresu umornom od sve većih obvezivanja. To je razlog zbog kojeg se Washington i njegovi partneri drže svoje visoke retorike o širenju demokracije te tako malo govore o budućim ratovima u kojima bi NATO mogao sudjelovati. Za budućnost NATO-a veliko pitanje nije proširenje na istok da bi se zaštitili protiv kopnenoga velenapadaja. Veliko je pitanje ustrojbena preobrazba u interventni savez - a ona se upravo događa, čega javnost s obje strane Atlantika nije mnogo svjesna. Parlamentarne raspre o proširenju ne bi smjele krinkati ovaj napredak. One bi ga morale objaviti, tražiti za njega potporu želimo li da se ta preobrazba dogodi uz javnu potporu koju zaslužuje." 190253 MET sep 97