THE WASH. POST, 11. IX., RICHARD COHEN

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON POST Ž2=11. IX. 1997. Ž3=Ulozi u Bosni "Šačica dečki (i neke cure) ovaj su vikend potpisali izjavu kojom podupiru proširenje NATO-a. Potpisnike su uglavnom činile osobe koje bi Britanci nazvali 'worthies' (zaslužnici) - bivši ministri vanjskih poslova i njima slični. No među njima je bilo i ljudi koji izgleda žele i ovce, i novce. Drugim riječima, oni se zalažu za snažan i proširen NATO, no ne žele da on previše djeluje - posebice ne u Bosni", piše Richard Cohen. Primjerice, na popisu nove atlantske inicijative našli su se ljudi poput Colina Powella, Jamesa Bakera III, Warrena Christophera i Tonyja Lakea, koji su, što u Bushovoj a što u Clintonovoj vladi, bili poznati po tome što žele pobjeći što dalje od Bosne. Neko je vrijeme bilo po njihovom i Sjedinjene su Države ostavile problem rješavanja Bosne Europljanima. Stvari su uskoro krenule od lošeg na gore. No sada Sjedinjene Države ipak drže svoje vojnike u Bosni u sklopu NATO saveza, a Clintonova je vlada odlučila zaustaviti skupinu lažljivaca i oportunista koji od obećanja koje su potpisali u Daytonu prave ruglo. Svi oni trebaju platiti račune. Moguće je da ništa - ni razum, ni logika, pa čak ni NATO - ne mogu zaustaviti ponovno izbijanje rata u Bosni. No najmanje što Sjedinjene Države mogu učiniti je ustrajati da NATO ipak pokuša. NATO ne može (...) jednostavno ostati u Bosni neko vrijeme, zatim otići kući i kasnije tvrditi, na nekoj pompoznoj međunarodnoj konferenciji, da ništa na svijetu nije tako važno kao proširenje NATO-a. Netko bi se, naravno, mogao zapitati: A zbog čega? Bilo bi to dobro pitanje. U ovom trenutku, svi glasnogovornici Clintonove vlade uvjeravaju Kongres da se američki vojnici vraćaju kući u lipnju - bez obzira na sve. (...) No nema strategije izlaza; postoji tek odluka dijela Pentagona da se iz Bosne iziđe prije nego se Sjedinjene Države preduboko upetljaju i Amerikanci počnu pogibati. To je razumljivo. No bojazan od žrtava nije strategija, niti bi smjela biti jedini temelj političkog odlučivanja. Ipak, čini se da je lipanj 1998. uklesan u kamen. Ovoga je vikenda taj datum ponovio i vojni general imenovan za sljedećeg predsjednika zajedničkog stožera, H. Hugh Shelton. Netko ovdje nije pošten. Američki vojnici ne mogu se povući iz Bosne do tog datuma jer učine li to, cjelokupan bi napor koji je NATO uložio mogao propasti. Ako nas je sukob u Bosni ičemu naučio, to je da nema NATO-a bez Sjedinjenih Država. Nijedna druga država ne može preuzeti ulogu vođe - barem nijedna nije to učinila u Bosni, ako već ni zbog čega drugog, onda zbog toga što nemaju oružje kakvo imaju Amerikanci. S obzirom na to, za Sjedinjene Države bilo bi odveć rizično da jednostavno pozdrave svoje saveznike i u lipnju otplove kući. To je posebice slučaj ukoliko vođa bosanskih Srba, sociopat Radovan Karadžić, ostane na slobodi. Njega traži haaški sud za ratne zločine, i njegovi bi dani morali biti odbrojani. Ostane li Karadžić na slobodi te zajedno sa svojim saveznicima vrati političku moć, povuku li se Sjedinjene Države iz Bosne po planu (s tim da će ostatak NATO-a slijediti njihov primjer), gdje je onda smisao proširenja NATO-a? (...) Što je NATO ako ne može privesti jednog čovjeka pravdi i zaustaviti rat u jednoj maloj državi? Zapravo, budućnost NATO-a - bilo proširenog ili statičnog - neodvojivo je povezana s događajima u Bosni. A to je povezano s onim što Sjedinjene Države poduzimaju. Ukoliko one iziđu iz Bosne neobavljena posla, homicidni će manijaci čekati povoljno vrijeme, ispuzati iz svojih rupa i rat će se obnoviti. Kako ćemo onda bilo gdje drugdje moći ozbiljno shvatiti NATO? Na posljetku, neposredna prijetnja europskom miru nije imperijalistička Rusija već stari etnički sukobi - poput onih u Bosni. Sviđalo se to Sjedinjenim Državama ili ne, ulozi u Bosni su narasli. Ne možemo imati i jedno i drugo: prošireni i još uvijek važni NATO te neuspjeh u Bosni. Od nečeg treba odustati - a to bi morao biti lipanjski rok za povlačenje." 120100 MET sep 97