IL MESSAGGERO 12. XII. EU I NJEMAČKA

ITALIJA IL MESSAGGERO 12. XII. 1998. Postaje li Njemačka neozbiljna "(...)Beč će, dakle, biti mjesto na kojemu će se pokazati stvarna dosljednost petnaestorice u svezi s europskim obvezama i njihova stvarna spremnost da se odupru, u općem interesu Unije, unutarnjim ideološkim i korporativnim pritiscima koji uvjetuju, radikalizirajući ih, državna pregovaračka stajališta. Nažalost, opća recesija i kriza nagrizla je ionako malu spremnost različitih prijestolnica da izraze makar i prigodnu solidarnost. Svi nastoje smanjiti obveze koje idu s pripadnošću EU, a do vrha povećati prednosti. Odnosno, prevladava logika 'svatko za sebe', ako ne čak i 'spašavaj se tko može'. Dok bi, međutim, bila nužna najveća solidarnost kako bi se Uniji dala težina potrebna da se suoči s mnogim vanjskim izazovima, na trgovinskom, monetarnom, gospodarskom i, ništa manje zahtjevnom, vanjskopolitičkom polju. Zanosilo se mišlju da će 'namjesništvo' ljevica olakšati stvari, no do sada to nije bilo tako.(...) Danas upravo Nijemci traže ukidanje godišnjeg popusta od tri milijarde ekija Velikoj Britaniji na njezina davanja za europski proračun, i traže, za sebe, popust od čak 12 milijarda. Tome se pridodaju i sumnjičavost i predomišljanje Bonna u svezi s poreznim usklađivanjem (koje bi prema gledištu odgovornih u Njemačkoj trebalo obeshrabriti njemačke tvrtke da ulažu u druge zemlje EU-a i tamo izvoze radna mjesta), u svezi s preoblikovanjem zajedničkih politika u korist nerazvijenih regija (no pazeći pri tome na područje bivše Istočne Njemačke) ili u pogledu uvođenja nepromjenjivog tečaja između eura, dolara i japanskog yena. Međunarodna vjerodostojnost 'crveno-zelene' Njemačke kompromitirana je na mnogo načina.(...)Slika Njemačke danas je slika nesigurne, nepredvidljive, i, što je još gore, nepouzdane zemlje. O tome Italija nešto zna zbog 'slučaja Ocalan'.(...) A što kazati o njemačkim stajalištima o NATO-u? Upravo dok se Savez priprema proslaviti svoju pedesetogodišnjicu, 'zeleni' ministar Fischer dovodi u pitanje jedan od NATO-ovih stupova strategije odvraćanja: načelo 'prvog nuklearnog udara' koje predviđa uporabu atomske bombe... ako jedna od njegovih članica bude napadnuta. To je stajalište izazvalo veliko čuđenje u Washingtonu koji je, do sada, Njemačku smatrao uporištem transatlantskih odnosa. Nezadovoljstvo je još veće u Londonu, a, ponajprije, u Parizu (koji je ponovno ušao u vojni sustav Saveza) koje su jedine nuklearne sile EU-a i koje se pribojavaju posljedica njemačkog stajališta u pregovorima sa SAD-om glede 'europskog identiteta' u svezi sigurnosti i obrane unutar samog NATO-a", piše Ugo Piccone.