AVVENIRE 9. XII.-ZAJEDNIČKA EU OBRANA

ITALIJA AVVENIRE 9. XII. 1998. Nova europska obrana potrebna je i korisna "Pitanje koje se tiče razvoja sigurnosti i europske obrane već se neko vrijeme pojavljuje u međunarodnoj kronici. Započeo je britanski predsjednik vlade Blair, najavljujući nove prijedloge koji bi Europljane trebali osposobiti za uspješno djelovanje ondje gdje se pokaže potreba za intervencijama (ili prijetnje intervencijom), kao što se to više puta dogodilo u bivšoj Jugoslaviji. On to nije dobro objasnio, no činilo se da cilja na nastajanje europskih oblika, u nekim posebnim okolnostima i funkcijama, unutar NATO-a, koji bi se radije trebali zacrtati, očito, u dogovoru s Amerikancima, nego da se pokreću iz postojećeg zapadnoeuropskog saveza ili neke nove strukture unutar Europske unije.(...) No Blair je nastavio razgovarati o svojim nacrtima na susretima s europskim partnerima, posljednji put u Saint-Malou, gdje se održao englesko-francuski sastanak na vrhu. Na sastanku je, štoviše, objavljena i zajednička deklaracija, u kojoj se formalizira suradnja među dvjema zemljama, koje same sebe nazivaju 'glavnim diplomatskim i vojnim silama Europe', a koja se, čini se, već počela provoditi o nadziranju kriza u Bosni i Kosovu. Osim toga znakovitog bilateralnog sporazuma, čini se da su u Saint-Malou razmotrene i zajedničke zamisli o europskoj obrani koje bi mogle biti iznesene za nekoliko dana na Europskom vijeću, koje će se uskoro održati u Beču. To je vrlo zanimljiv razvoj koji se tiče svih vlada Unije, počev od talijanske koja već dugo vremena, barem u teoriji, ima istaknuti položaj u svezi sa željenim političkim jačanjem europske konstrukcije. Je li Engleska uistinu izmijenila svoje tumačenje atlantizma, u kojemu se činilo da je isključena bilo kakva europska artikulacija koja bi se trebala pridružiti američkom stupu? Izgledalo bi da jest, no glavne crte novosti koje predlaže London još su neuhvatljive. Što se tiče Francuske, čini se da se nove preuzete obveze s Britancima više pridružuju, nego što poništavaju one već objavljene inicijative s drugim saveznicima, počevši od Nijemaca, na području obrane. Na kraju, što se tiče Nijemaca, oni se čine najzatečenijima tim svekolikim razvojem, budući da nova vladajuća koalicija još, zbog postojećih razlika, nije uspjela odrediti jasno i dosljedno stajalište o pitanju obrane. Za zaključak, već nekoliko mjeseci pratimo razmjenu zamisli, i, možda, i prijedloga oko novog sustava europske obrane, što je po sebi sve samo ne negativno, no samo ako se što prije na vidjelo iznesu ciljevi koje treba postići. Prihvatljivo bi moglo biti i prevladavanje zapadnoeuropske unije u okviru racionalizacije previše brojnih europskih institucija. Ključno i osjetljivo pitanje odnosi se na političko vodstvo europske obrane. Neupitna je potreba koordinacije i dogovora s Amerikancima u atlantskom okviru, koje bi uzimalo u obzir međunarodno stanje, koje se promijenilo nakon svršetka dvaju blokova. No, engleski se nacrti još trebaju razjasniti, ne u pojedinostima već u glavnim crtama, onima koji i dalje smatraju da se na političkom i obrambenom polju, kao što je bilo s monetarnim, bruxelleska gradnja treba nastavljati postepeno prema stvarnoj integraciji koja bi Europu dovela do toga da preuzme svoje obveze na međunarodnoj sceni. Je li u Rimu uistinu glavni problem i dalje sudbina Oecalana i kurdskog naroda? Bilo bi poželjno, međutim, da se političke snage s realizmom pozabave raspravom o budućnosti Europe, posebice u svezi sa zajedničkom obranom, što je zahtjevna i složena tema o kojoj se mnogo raspravlja u, i među, prijestolnicama Unije. Predsjednik vlade opravdano često ponavlja da je Italija velika zemlja, no bilo bi dobro da vladajuća koalicija ubrzo odredi svoj smjer u svezi s time(...)", piše Bruno Bottai.