IT-ljudska prava, čovječnost +IL MANIFESTO 10. XII.-LJUDSKA PRAVA ++ITALIJA+IL MANIFESTO+10. XII. 1998.+Škola, satovi čovječnosti+"Mogu li se u školi naučiti ljudska prava? Ne mislim na popis prava, +ili na učenje njihove povijesti,
ili faza njihova uobličavanja, +mislim upravo na to da ih se uči kao tablice množenja, tako da +njihovo kršenje u nama proizvede uvjetovani refleks kojime bi +reagirali kao kada nas pitaju koliko je šest puta šest.(...)+Đacima je često dosadno učiti povijest. Nije da se oni mnogo više +zabavljaju s latinskim i matematikom, no među predmetima koje se +drži posebno dosadnima povijest neupitno zauzima prvo mjesto.(...) +Moglo bi se kazati da je ono što učimo uistinu povijest tek kada se u +njoj osjeća nazočnost ljudskih bića. Kada je to tako, nije bitno +radi li se davnim ili nedavnim dogođajima, i ako nam povijest ne +govori o brojkama, datumima, predmetima, već o osobama poput nas, +onda i mi sudjelujemo u njoj, i razlika u vremenu može se toliko +skratiti da nestane.+Ista stvar vrijedi i za prostornu udaljenost koja nas dijeli od +događaja za koje se čini da nas se izravno ne tiču. Udaljenost +Kurdistana ili Alžira ne čini nas više ili manje osjetljivima spram
ITALIJA
IL MANIFESTO
10. XII. 1998.
Škola, satovi čovječnosti
"Mogu li se u školi naučiti ljudska prava? Ne mislim na popis prava,
ili na učenje njihove povijesti, ili faza njihova uobličavanja,
mislim upravo na to da ih se uči kao tablice množenja, tako da
njihovo kršenje u nama proizvede uvjetovani refleks kojime bi
reagirali kao kada nas pitaju koliko je šest puta šest.(...)
Đacima je često dosadno učiti povijest. Nije da se oni mnogo više
zabavljaju s latinskim i matematikom, no među predmetima koje se
drži posebno dosadnima povijest neupitno zauzima prvo mjesto.(...)
Moglo bi se kazati da je ono što učimo uistinu povijest tek kada se u
njoj osjeća nazočnost ljudskih bića. Kada je to tako, nije bitno
radi li se davnim ili nedavnim dogođajima, i ako nam povijest ne
govori o brojkama, datumima, predmetima, već o osobama poput nas,
onda i mi sudjelujemo u njoj, i razlika u vremenu može se toliko
skratiti da nestane.
Ista stvar vrijedi i za prostornu udaljenost koja nas dijeli od
događaja za koje se čini da nas se izravno ne tiču. Udaljenost
Kurdistana ili Alžira ne čini nas više ili manje osjetljivima spram
onoga što se događa u tim zemljama, već to jesmo li sposobni
osjetiti da se te stvari događaju osobama poput nas. Može se
dogoditi da se najteža kršenja najosnovnijih ljudskih prava
događaju jako blizu naše kuće, i da nas to u biti ostavlja
ravnodušnima, jer nismo u stanju prepoznati da je čovječanstvo nad
kojima se vrši nasilje naše čovječanstvo.
To se danas događa sa stotinama očajnika koji se nastoje iskrcati na
našim obalama, a dogodilo se i prije nekoliko godina u Bosni.
Govoreći o onome što se događalo na drugoj obali Jadrana filozof
Richard Rorty je 1993. pisao da mi 'iz bogatih demokracija, na
sigurnom od ratova, spram Srba koji muče i ubijaju, osjećamo upravo
istu stvar koju oni osjećaju spram svojih muslimanskih žrtava: da
više liče zvijerima nego nama'. Pa ipak ništa ne činimo da bi
spriječili pokolje 'kao što nismo ništa činili i kada su se
četrdesetih godina nacisti zabavljali mučeći Židove. Ovdje, na
sigurnom, u našim zemljama, znamo se zateći da kažemo: Pa dobro,
stvari su na Balkanu uvijek bile takve, pod time podrazumijevajući,
da su ti narodi, za razliku od nas, naviknuti na silovanja i
sakaćenja'.
Da bi prevladali udaljenost između nas i sudionika tih događaja
možemo se, za početak, s njima susresti, pogledati ih lice, i čuti
što oni govore.(...)", piše Marco Fossati.