IL MANIFESTO 10. XII.-LJUDSKA PRAVA

ITALIJA IL MANIFESTO 10. XII. 1998. Škola, satovi čovječnosti "Mogu li se u školi naučiti ljudska prava? Ne mislim na popis prava, ili na učenje njihove povijesti, ili faza njihova uobličavanja, mislim upravo na to da ih se uči kao tablice množenja, tako da njihovo kršenje u nama proizvede uvjetovani refleks kojime bi reagirali kao kada nas pitaju koliko je šest puta šest.(...) Đacima je često dosadno učiti povijest. Nije da se oni mnogo više zabavljaju s latinskim i matematikom, no među predmetima koje se drži posebno dosadnima povijest neupitno zauzima prvo mjesto.(...) Moglo bi se kazati da je ono što učimo uistinu povijest tek kada se u njoj osjeća nazočnost ljudskih bića. Kada je to tako, nije bitno radi li se davnim ili nedavnim dogođajima, i ako nam povijest ne govori o brojkama, datumima, predmetima, već o osobama poput nas, onda i mi sudjelujemo u njoj, i razlika u vremenu može se toliko skratiti da nestane. Ista stvar vrijedi i za prostornu udaljenost koja nas dijeli od događaja za koje se čini da nas se izravno ne tiču. Udaljenost Kurdistana ili Alžira ne čini nas više ili manje osjetljivima spram onoga što se događa u tim zemljama, već to jesmo li sposobni osjetiti da se te stvari događaju osobama poput nas. Može se dogoditi da se najteža kršenja najosnovnijih ljudskih prava događaju jako blizu naše kuće, i da nas to u biti ostavlja ravnodušnima, jer nismo u stanju prepoznati da je čovječanstvo nad kojima se vrši nasilje naše čovječanstvo. To se danas događa sa stotinama očajnika koji se nastoje iskrcati na našim obalama, a dogodilo se i prije nekoliko godina u Bosni. Govoreći o onome što se događalo na drugoj obali Jadrana filozof Richard Rorty je 1993. pisao da mi 'iz bogatih demokracija, na sigurnom od ratova, spram Srba koji muče i ubijaju, osjećamo upravo istu stvar koju oni osjećaju spram svojih muslimanskih žrtava: da više liče zvijerima nego nama'. Pa ipak ništa ne činimo da bi spriječili pokolje 'kao što nismo ništa činili i kada su se četrdesetih godina nacisti zabavljali mučeći Židove. Ovdje, na sigurnom, u našim zemljama, znamo se zateći da kažemo: Pa dobro, stvari su na Balkanu uvijek bile takve, pod time podrazumijevajući, da su ti narodi, za razliku od nas, naviknuti na silovanja i sakaćenja'. Da bi prevladali udaljenost između nas i sudionika tih događaja možemo se, za početak, s njima susresti, pogledati ih lice, i čuti što oni govore.(...)", piše Marco Fossati.