ES-NACIONALIZAM-USTAV-REGIONALIZAM +1. XII.EL PAIS-OPĆA ŠPANJ UNUTAR POLITIKA ++ŠPANJOLSKA+EL PAIS+1. XII. 1998.+Ono što se nikako nije smjelo dogoditi+Diplomat Jose Maria Ridao komentira političko stanje u +Španjolskoj, nakon
proglašavanja Deklaracije iz Barcelone i +učestalih zahtjeva katalonskih, baskijskih i galjeških političara +da se promijeni španjolski ustav. U članku među ostalim stoji:+"Stupanj zabrinutosti može se iskazivati ovisno o ukusima i +suzdržljivosti svakoga pojedinca, ali u Španjolskoj se već +godinama događa ono što se nikako nije smjelo dogoditi. Kao prvo, +nikako se nije smjelo dogoditi da stranka koja je 1993. bila +utjelovljenje alternative, vladi predloži početak 'druge +pretvorbe', kao da je ona prva nedovoljna za srčane planove obnove +koje je predlagala.+Opsjednuti željom da razvlaste i bace u blato svoje prethodnike na +vlasti, oni koji su nudili svoje usluge u nastojanju da se izbjegne +da velika španjolska nacija, njihova velika španjolska nacija, +bude razbijena, a krivac bi bilo ono što su oni smatrali slabom i +korumpiranom vladom, zaboravili su da su šavovi političkog +projekta iz 1978. služili ne samo za popunjavanje pukotina između
ŠPANJOLSKA
EL PAIS
1. XII. 1998.
Ono što se nikako nije smjelo dogoditi
Diplomat Jose Maria Ridao komentira političko stanje u
Španjolskoj, nakon proglašavanja Deklaracije iz Barcelone i
učestalih zahtjeva katalonskih, baskijskih i galjeških političara
da se promijeni španjolski ustav. U članku među ostalim stoji:
"Stupanj zabrinutosti može se iskazivati ovisno o ukusima i
suzdržljivosti svakoga pojedinca, ali u Španjolskoj se već
godinama događa ono što se nikako nije smjelo dogoditi. Kao prvo,
nikako se nije smjelo dogoditi da stranka koja je 1993. bila
utjelovljenje alternative, vladi predloži početak 'druge
pretvorbe', kao da je ona prva nedovoljna za srčane planove obnove
koje je predlagala.
Opsjednuti željom da razvlaste i bace u blato svoje prethodnike na
vlasti, oni koji su nudili svoje usluge u nastojanju da se izbjegne
da velika španjolska nacija, njihova velika španjolska nacija,
bude razbijena, a krivac bi bilo ono što su oni smatrali slabom i
korumpiranom vladom, zaboravili su da su šavovi političkog
projekta iz 1978. služili ne samo za popunjavanje pukotina između
desnice i ljevice nego i za smanjivanje nacionalističkih
napetosti. (...)
Ali ono što se sada događa, a nikako se nije smjelo dogoditi, jest to
da su nacionalisti, čini se, zaboravili da su i oni bili žrtve
isključivanja. Čini se da su zaboravili na to da je njihovo vlastito
nacionalističko uvjerenje reakcija na ideje koje su, kao i njihove
danas, jedan jezik postavljale iznad drugih, prema kojima se jedna
kultura smatrala zatvorenim i izuzetno važnim sustavom, a ne magmom
koja se obogaćuje dodatcima i ostatcima ostalih kultura s kojima je
moguć suživot i koje mogu biti korisne.
Narod koji je želio takav španjolski nacionalizam bio je jedan i
jedinstven, i u njemu je bilo mjesta samo za one koji se slažu s
njegovim tumačima, a zato su mnogi Španjolci i završili onako kako
su završili, na najgori mogući način. Naravno da smo danas daleko od
tih, toliko hispanskih, cikličkih raspleta, od vrtoglavih zaokreta
kao u beskrajnu Ravelovu boleru, koji, čini se, i dalje otežavaju
španjolski politički život kao nekakav usud. Ali iznenađuje
činjenica da današnji nacionalisti ne žele ili ne mogu shvatiti da
se u taj vrtlog uvijek ulazi na sličan način. (...)
A to se događa, nema sumnje, u trenutku kad jedna zajednica pokušava
grubo postaviti razliku između onih koji su državljani 'de souche'
(rođeni) i onih koji stanu ili ne stanu u Ustav. Ali se to može
primijetiti i kad neki vođe izjave da je država s autonomnim vladama
prevladana.
Bez obzira na ono što je kao svima prihvatljivo rješenje dogovoreno
ili nije dogovoreno 1978., postojanje 17 regionalnih uprava danas
je neprijeporna činjenica. Prema tome, ono što neke od njih nikako
ne smiju činiti, jest praviti se da ostale ne postoje ili da se na
njih ne treba obazirati. Drugim riječima, pokušati o pitanjima koja
se tiču cjeline, raspravljati samo u baskijskom, katalonskom i
galješkom parlamentu. Ili o Španjolskoj koja više nije ono što je
bila prije dvadeset godina, koliko se razvija Ustav, nego o onakvoj
Španjolskoj kakvu oni zamišljaju ili onakvoj kakva bi najbolje
odgovarala nekim predstavnicima tih triju zajednica.
I na kraju, događa se ono što se nikako ne bi smjelo dogoditi, da
ljevica ne uspijeva pronaći zajednički, homogeni diskurs o
sprječavanju svega gore navedenoga, a da pri tome ne stvori dojam da
istodobno zauzima stavove koje su konzervativci imali nekada. Pa,
na taj način, postoji određena inercija u svemu tome, jer se oni
koji su sada na vlasti i dalje ponašaju kao da su u oporbi, a čini se
da se i oporba katkad ponaša kao da je i dalje na čelu vlade. (...)"