IL MANIFESTO 20. XI.RAZLOZI SUKOBA EXJU

ITALIJA IL MANIFESTO 20. XI. 1998. Napadnuti i napadači su krive kategorije "Koliko god bi se to moglo činiti izazovnim, ja držim da se pitanje sigurnosti ne može više shvaćati, isključivo ili u prvom redu kao pitanje vojno-političke prirode. Iako je to u prošlosti u mnogim aspektima bilo točno, danas je to puno manje tako, jer sigurnost sve više ovisi o jednoj prilično širokoj lepezi čimbenika. Sjetimo se, primjerice, utjecaja koji vrši demografija, stupanj gospodarskog i društvenog razvoja određene zemlje, uloge sredstava masovne komunikacije, na proturječnu vezu povijesti i sjećanja.(...) Budući da se sigurnost čini sve više neodvojivom od različitih političkih kultura na koje se uvelike oslanjaju koliko političke elite, toliko i sveukupno stanovništvo. Da bi bilo jasno: ovdje se ne želi ustvrditi da diplomatsko-vojni aspekti nemaju utjecaja ili da nisu važni. Nitko ne može zanijekati da oni nisu imali snažan utjecaj na određivanje razvoja krize u bivšoj Jugoslaviji, a, posebice, na onu bosansku, a to se odnosi i na unutarnja kretanja u područjima sukoba, kao i na ona u širem međunarodnom kontekstu. Pa ipak, ako bi se moralo ostati pri čistom vojno-diplomatskom gledanju na sigurnost, na kraju bi se uvidjelo koliko su neprikladni i nedostatni ti instrumenti u mijenjanju tijeka događaja, posebice na Balkanu, u pravcu pacifikacije regije. Zapravo, unatoč uspješnosti NATO-ove intervencije u Bosni 1995., daleko smo od toga da možemo zamisliti stvarno stabiliziranje te zemlje u kratkoročnom ili srednjoročnom razdoblju. Uzrok tolikih teškoća leži u podcjenjivanju kulturalne dimenzije koju, između ostaloga, jugoslavenska i balkanska kriza nadmoćno iskazuju. Bilo bi uistinu krivo razlog koji je pokrenuo nedavne sukobe i napetosti preko Jadrana odrediti kao pokušaj, neke države (ili skupine država, ili čelništva, ili, pak, određene političke elite) da uspostavi svoju političku i vojnu prevlast na određenom području ili regiji. (...) Naravno, to je teza koju podupiru i sama čelništva raznih balkanskih država, prije svega ona koje se žele predstaviti kao 'žrtve' agresije prikazane prema tradicionalnim shemama međunarodnih sukoba. U stvarnosti, na taj se način nudi 'jednostavno' objašnjenje za jedan problem koji je u zbilji mnogo složeniji. Kako uostalom objasniti to da su u jugoslavenskom ratu za odcjepljenje sve umiješane strane neprekidno kršile primirja koja su bila dogovorena, ili koja je nametnula međunarodna zajednica? Kako objasniti da su sve uključene strane marginalizirale i/ili kažnjavale, u lakšim ili težim oblicima, kako bilo, ali putem dobro promišljenih unutarnjih politika, sve one koji su, na ovaj ili onaj način, pokušavali držati otvorenim vrata za dijalog? I kako objasniti to da su, u srpsko-hrvatskom kulturalnom prostoru, sve strane pribjegle etničkom čišćenju, nasilju nad civilima i silovanjima, unatoč očito različitim odgovornostima koje različitim čelništvima treba pripisati za izazivanje rata? Drugim riječima, tumačenje u kategorijama 'napadač' i 'žrtva' koje su državne politike jednoznačno primjenjivale, ne omogućuje da se shvati niti što se dogodilo, niti da se odrede pravci djelovanja koji bi bili u stanju riješiti krizu u kojoj je zaglavio cijeli europski jugoistok. S druge strane, nema dvojbe da su postojali 'napadači' i 'žrtve' te da i dalje postoje u tim područjima (dovoljno je sjetiti se događaja na Kosovu). No stvar je u tome da djelotvornost primjene tih interpretativnih kategorija sa svrhom da se događaji bolje razumiju, ovisi o sposobnosti uviđanja osobitosti sukoba koji je nastao raspadom titovske federacije. U tom se slučaju može reći da su samo u marginalnoj mjeri imale utjecaj težnje za postajanjem male ili srednje regionalne sile. Naprotiv, balkanska nestabilnost ovoga desetljeća proizvod je specifične političke kulture koja se zove 'nacionalizam'. Istina je da je u prošlosti nacionalizam imao i, progresističku, emancipirajuću, i modernizirajuću funkciju (dovoljno je sjetiti se Mazzinija), no također je i istina da se svijet promijenio, a s njime i političke ideologije. Tko bi danas na isti kup stavio Mazzinija i Radovana Karadžića? Pa opet se obojica pozivaju na nacionalizam. Stoga treba biti realističan i priznati da su danas ideologija i politička kultura koje se pozivaju na nacionalizam, posebice na Balkanu, postali uspješnim instrumentom koji je u stanju određenim političkim elitama dopustiti da ponovno ustanove teritorij jedne države i kriterije pripadnosti njoj, procesom koji više ne dopušta pribjegavanje izrazu 'građani' kada se imenuju članovi jedne takve političke zajednice.(...) Nacionalistička politička kultura pokazala je da ima veliku sposobnost utjecaja na proces legitimizacije onih koji upravljaju, na vjernost onih kojima se upravlja, i na mehanizme oblikovanja i preustrojavanje države. Dosljedno tomu, nacionalizam je obavio agresivnu ulogu u namjeri određivanja teritorija i određivanja kriterija pripadnosti nekoj državi u post-komunističkoj tranziciji. To objašnjava zašto svi nacionalizmi koji djeluju nakon propasti komunizma nastoje, makar i u različitim oblicima, etničkoj homogenosti. Koliko god to izgledalo cinično, različitost oblika, kada bi se pojavila, ovisila je ponajviše o bojaznima, više ili manje iskazanim, da se ne nađe pregažen mehanizmima poput onih tragičnih jugoslavenskog rata, od straha od pribjegavanja nuklearnim sredstvima u bivšem sovjetskom području, i, posebno u jugoslavenskom primjeru, od različite količine oružja koja je stajala na raspolaganju raznim stranama. U jugoslavenskoj federaciji je Milošević bio prvi vođa koji je izričito pribjegao nacionalizmu kao instrumentu djelovanja neke republike, u ovom slučaju Srbije, i nema dvojbe da je on zadao najjači udar koji je izazvao raspad Jugoslavije. Okrutnost i nasilje koje se obrušilo na stanovništvo, sustavni masakri, i humanitarne katastrofe koje su uslijedile, od Slovenije do Kosova, od početka devedesetih godina, predstavljaju najočitiji rezultat politike koju je on inaugurirao i čvrsto slijedio. Unatoč tome Milošević nije jedini krivac za ovu tragediju. Osim nesumnjivih, prečesto zaboravljanih, političkih i moralnih odgovornosti slovenske upravljačke klase, upravo je nacionalistička politička kultura pokrenula rat HVO-a (oružanog krila hrvatsko-hercegovačkih nacionalista) protiv Bosne, koja je izazvala etničko čišćenje u hrvatskoj krajini, pokolj u Kazanju, kojega su skovale muslimanske snage protiv srpskog stanovništva koje je ostalo u Sarajevu da bi opsadu dijelilo sa svima ostalima, stalna pojedinačna ubojstva koja su nad svojim albanskim sunarodnjacima, koji su smatrani previše spremnim za dijalog sa Srbima, provodili vojnici OVK-a. U svim spomenutim primjerima nacionalizam kao politička kultura tvorio je glavni izvor rata i nesigurnosti za sve. Za potvrdu toga uputno je podsjetiti da se rat u vezi s odcjepljenjem od Jugoslavije vodio kvalitativno drugačijim načinima u odnosu na prijašnja europska iskustva; umjesto bitaka među vojskama, prevladali su napadi na civile, na etnički miješana područja (sjetimo se Vukovara), na nenacionaliste i 'Jugoslavene' (koji su izgubili domovinu pa čak i ime kojim su se služili jer ga je uzurpirao Milošević: a za njih nitko nije tražio pravo na samoodređenje...). Napadač i žrtva se, stoga, redefiniraju prema političkoj kulturi koja ih je pokrenula i/ili koja je utjecala na njih. Klasične bitke među vojnicima zapravo su imale sasvim sekundarnu ulogu jer problem granica, koliko god bio važan, ipak je bio manje važan od strateške svrhe usmjerene postizanju etničke homogenosti ili prisilne asimilacije manjina, ili, barem, potpunog potčinjavanja 'drugog' unutar određene države. Za zaključak, nedavni izazovi koji su se glede izgradnje države i sigurnosti pojavili na Balkanu, i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995., pokazuju kako su nacionalizam i destabilizacija usko povezani", piše Stefano Bianchini (prvi dio referata iznesenog na međunarodnom skupu 'Mediterranean Security Into the Coming Millenium', sazvanog na inicijativu United States Army War College-a iz Carlislea, SAD, i Pepperdine UNiversitiy-ija u Firenci, 26. i 27. listopada 1998.)