29. XI. - ES - EL PAIS - BASKIJSKI NACIONALIZAM -

ŠPANJOLSKA EL PAIS 29. XI. 1998. Biskajski sluga "Baskijski je nacionalizam vrlo star. Njegove početke treba tražiti daleko u povijesti, mnogo dalje od plejade književnika iz XIX. stoljeća koji su gomilali materijal na kojemu će kasnije svoju sintezu načiniti Sabino Arana (baskijski nacionalistički političar iz XIX. stoljeća, op. prev). Ali svi dijelovi toga 'puzzlea', osobito kad je riječ o političkoj razini, bili su na okupu već i prije 1800., a cilj je bio promicanje obrane i učvršćivanja sustava teritorijalnih i regionalnih povlastica. Nije trebalo dugo čekati, na karlističke ratove i kasni romantizam, pa da se te regionalne povlastice počnu iskazivati kao sporazum uz pomoć kojega su se baskijske pokrajine, kao što je slučaj s pokrajinom Guipuzcoa, dragovoljno pripojile kasteljanskoj kruni, na temelju prvotne nepisane neovisnosti i plemenitog roda koji se čuvao uz pomoć čistih krvnih veza i isključivanjem svih koji nisu te rase, uz pomoć sociološke potpore u obliku povlastica koje namjerno nisu bile tumačene kao povlastice. Glavne karakteristike takvog ideološkog stanja, s jakom unutarnjom kohezijom, mogu se vidjeti u književnim djelima pisaca iz tog razdoblja koji su, kao što je to rekao Julio Caro Baroja, oblikovali baskijsku povijest 'ad probandum', kao potporu za svoje navode. Ali tih karakteristika ima i drugdje. Jer, to se događa, ni manje ni više, već 1604. godine, s pričom o biskajskome slugi koji se nalazi u drugom dijelu knjige 'Guzman de Alfarache'. Gotovo svi kasniji sastavni dijelovi mita već su i tamo prisutni. Jezgra je bujno argumentiranje sluge Jaureguia, dostojno nekog intelektualca, koji strasno voli svoju zemlju, kao i svi ljudi 'biskajskog naroda', a objašnjava i plemenito podrijetlo stanovnika te pokrajine. A oko svega toga, zakonodavstvo, autonomnu vladu u gradu Guernika, i važnost jezika koji je 'najbolji grb i pokazatelj plemenitosti', zatim nezavisnost ('Slobodni Biskaj, suveren i bez gazdi'), i sve to tako dugo dok se pravno ne odluče odustati od nezavisnosti, ali čuvajući i dalje svoje 'vlastite, stare' zakone. Tu čak i ne treba nikakva slavna bitka kod Padure ili Arrigorriage, koje nekoliko stoljeća kasnije spominje Sabino Arana, u kojoj su Biskajci pobijedili sina kralja državice Leon koji ih je pokušao pokoriti. Stoga čovjek iz svega toga može izvući samo jedan zaključak: 'Taj naš sluga je zaista strasno volio Biskaj, budući da je, kako bi ga stvorio, želio razbiti Španjolsku'. Sve do XIX. stoljeća ne gleda se iz te perspektive. Pokret koji se zalagao za davanje regionalnih povlastica želi na poseban način uklopiti pokrajinu Guipuzcoa ili Biskajsko vlastelinstvo u sustav vlasti tadašnje monarhije. A ni argumenti nas ne bi trebali čuditi, budući da su sličnje težnje postojale i u drugim krajevima Europe. Tako se u Provansi tvrdilo, prije revolucije, da će francuskog kralja priznati samo kao grofa Provanse i da će samo 'provansalski narod' glasovati o veličini davanja kralju, u skladu s 'našim sporazumima s Krunom'. Uvijek je prisutna ista ideološka konstrukcija: Provansa, ali to može biti i Bretanja i Guipuzcoa i Biskaj, kao pokrajine koje izjavljuju da se, budući da su nezavisne, slobodnom voljom priključuju Kruni uz pomoć sporazuma, a u njima se jamči njihova pravna i politička posebnost koja omogućuje održavanje povlaštenog statusa. To je izvor onoga što se danas naziva 'povijesnim pravima', koja priznaje naš Ustav kako bi se zadovoljile tvrdnje baskijskih nacionalista, dok ih je u Francuskoj vlast, koja je tada ojačala, jednostavno krvnički pomela kao zapreke koje bi iz razdoblja carstva (Ancien Regime) mogla bacati sjenu na novu francusku naciju. To su izuzeci koji potvrđuju pravilo o našem ustavnom poretku, koji je na taj način riješio tu situaciju, jednako tako iznimnu, a stvorile su je posebne povlastice do 1876., ali i preživljavanje posebnih upravnih i gospodarskih oblika u tim pokrajinama i u Navarri od 1878. do 1841. (...) No, sadašnje pozivanje na 'povijesna prava', kako bi se opravdala promjena ustavnog poretka, nešto je sasvim drugo, budući da bi se time pomoglo perifernim nacionalizmima, a tu je u prvom planu PNV (Partido Nacional Vasco - Baskijska narodna stranka). Jer, jedno je činjenica da ti nacionalizmi, kao što smo vidjeli, svoje korijene imaju u prošlosti, kad je riječ o ideologiji, a nešto sasvim drugo njihove pretenzije, koje opet naprijed tjeraju intelektualci, a trebale bi odgovarati barem nekom minimalnom poštovanju povijesti. Dovoljno je primijetiti da se kriterijima tih 'povijesnih prava' savršeno lako može manipulirati. Jer s tim 'povijesnim pravima' u ruci, napadajući legitimnost postojećih demokratskih država, u Europi nam ne bi ostala nedirnuta nijedna jedina granica. A kad već govorimo o Španjolskoj, zašto prihvatiti 'povijesna prava' koja proizlaze iz vremena davanja regionalnih povlastica, i to tumačenih uz pomoć Sabinova ključa za razumijevanje, a ne ona koja proizlaze iz spajanja baskijskih pokrajina i Kastilje, a to se dogodilo 1200. godine? U nedavno objavljenoj knjizi, učeni Herrero de Minon brani prvu mogućnost, a zastupa je i brani uz pomoć velikog znanja iz područja zakonodavstva. Ali iz jedne ekstrapolacije ide se u drugu. Sustav regionalnih povlastica stvara povijesno pravo, a iz njega izranja nacionalna osobitost na političkoj razini. Tako je sustav regionalnih povlastica mnogo više od uporišne točke za ideologe nacionalističkih pokreta. Taj sustav, jednako kao kod Sabina Arane, izražava istodobno i tu posebnost. Drugim riječima, potvrđuje postojanje nacije. Na taj način nacionalizmi dobivaju iznenađujuće pojačanje. Nije više važno ni kako su se pojavili krajem XIX. stoljeća, ni prethodni pravni propisi, ni za što se zalažu, ni koliko su ukorijenjeni u društvu. Sve se to prenosi na prividno objektivnu, pravnu razinu, kao da norme i pravosuđe ne odražavaju ideologiju i odnose na vlasti. Stoga je logično da Xabier Arzalluz u Herreru de Minonu vidi jedinog pravog tumača Ustava s ove strane rijeke Ebro. I jedan i drugi svojim analizama (ali ne i svojim javnim stavovima) okreću leđa i povijesti i političkoj realnosti, a sve to u ime jednog subjekta, 'baskijskog naroda', nositelja, na temelju etničkog determinizma (kod prvoga), ili zastarjelih pravnih oblika (kod drugoga), tih 'povijesnih prava' koja mu omogućuju da se, paradoksalno, afirmira iznad te iste povijesti i realnosti. (...) A sada i posljednje pitanje. Na isti način na koji su 'povijesna prava' pretvorena u platformu s koje se upućuju nacionalistički zahtjevi za promjenu poretka određenog Ustavom i Statuom iz Guernike (1978-1979.), tko nam jamči da za dvadesetak godina taj sklop, rascjepkana 'velika Španjolska', neće opet biti 'prevladan', budući da je nacionalizam dinamičan, a uvodi 'povijesna prava'? Stoga se čovjek opravdano može spustiti na zemlju, kao što je učinio i gazda biskajskog sluge koji je umislio da je učen, i postaviti pitanje: 'Zašto, zaboga, za stvaranje Euskadia (Baskije) na Sabinov način, treba razbiti Španjolsku?", pita se Antonio Elorza, profesor političkog mišljenja na Universidad Complutense iz Madrida.