njemačka 4. XI. SZ žižek: nacionalizam nije balkanski endem

NJEMAČKA S?DDEUTSCHE ZEITUNG 4. XI. 1998. Divlja zemlja puna gudura "Kad gladni srednjoeuropki posjetitelj kantina i menza pročita na jelovniku naziv 'pileći batak na balkanski način', možda će u prvi tren uzmaknuti: debelo meso u ljutom umaku nije baš ono što preporučuje njegov savjetnik za fitnes. Pogleda li taj građanin srednje Europe uvečer vijesti s područja bivše Jugoslavije, jeza će se proširiti u kategoriju politike: ratovi na Balkanu čine se kao utjelovljenje povratka fanatičnog nacionalizma, negativ i krajnja opasnost za konačno mirnu ujedinjenu Europu. No gdje se, zapravo, nalazi taj Balkan? Slavoj Žižek, slovenski psihoanalitičar i filozof, postavio je to pitanje na početku predavanja u nizu izlaganja o 'nacionalizmima, koje u m?nchenskom književnom domu organizira Bertelsmann. Naime, Slovenac će se prije smatrati građaninom srednje Europe nego dijelom posljednjeg bedema 'istinske zapadnoeuropske civilizacije prema ludilu Balkana' - naime, Slovenci drže da Balkan počinje u Hrvatskoj. Hrvati pak smatraju da Balkan počinje u despotskoj, pravoslavnoj Srbiji, Srbi ga pak vide na Kosovu ili u Bosni, dok pokoji Talijan ili Austrijanac nesumnjivo vjeruje da počinje upravo u Sloveniji. To pomicanje može se nastaviti u nedogled. Konzervativni Englez mogao bi na kraju zaključiti da čitava kontinentalna Europa funkcionira 'kao neka vrsta balkansko- turskog carstva' - s Bruxellesom kao 'novim Konstantinopolom'. Balkan je dio stvarnog zemljopisa, ali i dio imaginarne topografije. Balkan je 'druga' Europa, divlje područje prepuno gudura. No, Žižekova fascinantna, polemička raščlamba te topografije nije stoga bila usredotočena samo na nacionalizme na području bivše Jugoslavije već još više na njihov odnos prema po vlastitom mišljenju progresivnom, multikulturnom zdravom razumu Zapada, koji Balkan smatra svojom sretno prevladanom suprotnošću. Naime, od iskrenog užasavanja nad zločinima tek je jedan korak do obrnutog rasizma, koji - budući da je Balkan dio Europe te da na njemu žive bijelci - ima prednost političke korektnosti i sadrži u prvom redu primjeru nepriznate fascinacije egzotičnom, divljom izvornošću. Žižekova vrlo oštro skicirana perspektiva nije se baš sastojala u tumačenju nacionalizma Zapada - primjerice nasilja neonacista i skinheada - kao 'povratka potisnutog' u beskrvnu, liberalnu kulturu (sukladno pojedinim konzervativnim kritičarima) već u praćenju njegove bitne povezanosti s liberalnim multikulturalnim diskursima koji se nad njim užasavaju baš kao i nad ratom na Balkanu. Pritom je, po Žižeku, odlučujući korak nesumnjivo raščlamba moderne ili točnije post ili post-postmoderne i njihovih samotumačenja. U tom pogledu Žižek djelomice slijedi poznate teoretičare 'druge' moderne (poput Ulricha Becka ili Anthonyja Giddensa), koji pojačanu refleksivnost modernog iskustva drže njegovim glavnim obilježjem (pritom valja napomenuti da se taj problem javlja i u psihoanalizi: pacijenti danas više ne dolaze svom psihoanalitičaru jednostavno s određenim simptomom već navode i freudovsko, jungijansko, lacanijansko... tumačenje). No, ta refleksivnost više nema normativan oslonac u uvjetima globalizirane kapitalističke ekonomije - više ne sprječava nasilje prizivanjem u sjećanje kulturnih zakona. Neonacist ili huligan nije tupi nasilnik (kakvim je prikazan u multikulturalnom klišeju) - zna što čini i može u određenim okolnostima bolje objasniti svoje čine od svog sociološkog tumača. Zato, po Žižeku, ni 'postmoderni nacionalizam' nije bijeg iz zbrke svjetovnog i globalnog društva u stabilnu etničku identifikaciju; 'nacionalistički fundamentalizam funkcionira zapravo kao operator tajnog, slabo prikrivenog načela 'SMIJEŠ TO UČINITI!'. Smiješ učiniti sve što se čini zabranjenim - piti i jesti što želiš; mrziti, boriti se, čak i ubijati. Ta imaginarna dozvola podjednako je rezultat obećanja hedonističkog, postmodernog društva, kao i prekoračivanja njihovih pravila i propisa za miroljubivu koegzistenciju, njihovih multikulturalnih kodova za korektnost. Žižekova polemična analiza vjerojatno će se svidjeti tek malobrojnima, ali: 'Bez potpunog priznavanja tog izopačenog, lažno oslobađajućeg učinka današnjeg nacionalizma, osuđujemo sami sebe na pogrešno procjenjivanje njegove stvarne dinamike'", prenosi Michael Ott.