nj 16. XI. SZ: eu ljevica konzervativna

NJEMAČKA S?DDEUTSCHE ZEITUNG 16. XI. 1998. Sve što je lijevo "Iščekivanje Schr?dera', glasio je naslov, istaknut u jednom hamburškom tjedniku; 'Neuspješan start', gunđa drugi tjednik. Cmizdrenje onih koji su priželjkivali Schr?derovu pobjedu počiva na nesporazumu koji se sve jasnije kristalizirao u prvih šest tjedana crveno-zelene vladavine. 'Lijevo' je 'progresivno' i sklono preustrojavanju i promjeni, glasi uvjerenje koje više nije suvremeno. Stoga je i nastupilo veliko čuđenje. Taj Schr?der - zašto 'teži umirivanju umjesto da stvara produktivan nemir?' Zašto je vladino priopćenje namjera bilo tako 'mlako'? Priopćenje je, nažalost, bilo sasvim jednostavno: crveno-zelena vladajuća koalicija nije izabrana kako bi zemlju izvrnula naglavce - baš kao ni Jospinova socijalistička vlada 1997. Više od 50 posto građana izabralo je u Njemačkoj crvenu, duboko crvenu i - što je još ambivalentnije - zelenu političku opciju kako bi velike stvari ostale kakve jesu odnosno kako bi čak bile vraćene na prijašnje stanje. Usprkos povremenim tipičnim Schr?derovim ispadima u smjeru rizika, samoodgovornosti i preobrazbe, zapamćena je smirujuća poruka o 'državi-ocu'. Ili kao što bi Francuzi rekli - 'L'etat fera': država će već sve srediti. Država će stvoriti radna mjesta; sačuvat će imovinu onih koji drže da ih promjena ugrožava; vratit će punu plaću za vrijeme bolovanja i povući odredbu o smanjenju mirovina; neće dirati u silovitu mašineriju preraspodjele, koja teoretski melje za slabe i podređene, a u stvarnosti favorizira veliki srednji sloj i dobro organizirane skupine; malo će preslojiti poreze, ali ih neće bitno smanjiti. I to smiruje jer bi time državni rog obilja trebao ostati pun, a sustav socijalne zaštite dobro potkožen. 'Strukturalne reforme ne postoje čak ni u nacrtima', izjavljuje jedan deziluzionirani Schr?derov pratilac. Kako se to zove? Točno: 'konzervativan pristup'. Upravo je to većina i htjela a budući da živimo u demokratskoj državi, to je i dobila. Jedina prava kušnja pred kojom crveno-zelena koalicija nije ustuknula bila je davno potrebna, iako umjerena reforma zakona o državljanstvu. No, kladimo se da će je većina nacije odbiti. Naime, milijuni novih građana također bi narušili dragocjeni mir u zemlji. Rječca 'konzervativan' rastezljiv je pojam koji može biti upotrijebljen gotovo kako se kome prohtije. 'Konzervativan' čas znači 'odan kralju', čas 'Bogu ugodan', čas 'antirevolucionaran', čas 'prevratnički' ? la Thatcher-Reagan. No, najbolja je definicija još uvijek ona povijesna - u duhu Burkesa u Engleskoj, Bonalda i Maistresa u Francuskoj. Svi su oni kao prvi konzervativci u modernom dobu reagirali na zastrašujuću promjenu - na zastranjenja Francuske revolucije. U to je vrijeme trebalo biti ukinuto sve što je prije vrijedilo - i Božja milost i vladavina aristokracije i crkveni monopol u određivanju smisla života i poznati proizvodni odnosi? Prvi konzervativci pisali su i borili se protiv tih strašnih novosti. To je bit konzervativizma: reakcija protiv snaga koje odbacuju poznati način života. Stoga današnju kontinentalno-europsku ljevicu mirno možemo nazvati konzervativnom političkom snagom. Naime, ona želi sačuvati ili čak ponovno uvesti sustav koji je desetljećima bio uspješan ali je danas sve uzdrmaniji. Dobar primjer konzervativnog refleksa jest beatifikaciija Johna Maynarda Keynesa, čiji su recepti nekoć uistinu donosili uspjeh. Nakon Velike Depresije svi su bili keynesijanci - i Roosevelt i Hitler. Gdje god nije obnovljena ukupna potražnja, država ju je podizala na noge deficitarnom potrošnjom i jeftinim novcem. No, takav doping više ne funkcionira. Deficitarna potrošnja postala je prava droga - desetljećima je europsko pravilo bilo tri do pet posto od društvenog brutto proizvoda. Usprkos tome, nezaposlenost je porasla do dvoznamenkastih brojki - i bila je otporna na gospodarski uzlet i rast. Keynes je nekoć pitao: Kada se činjenice promijene, i ja mijenjam svoje mišljenje. Što Vi činite, sir?' Ipak, europska ljevica u rasponu od D'Aleme preko Jospina do Lafontainea zahtijeva još veće novčane injekcije i injekcije za poticanje potražnje. Zašto? Zato što im dr. Keynes - onakav kakvim ga oni zamišljaju - raspreda iluziju o odavno raskrinkanoj celularnoj 'terapiji'. Pacijent ne mora bolno mijenjati svoj život već samo položiti na stol gomilu novca. Na primjeru Europe to bi značilo sljedeće: Keynes je tako đavolski privlačan zato što ništa ne treba mijenjati. Društvo, usmjereno na puno osiguranje, ne smije biti uzdrmano. Kako bi ustinu tako i ostalo - i to je konzervativan refleks - država mora postati još jača. Ljudi joj žele pobjeći? U tom slučaju valja uspostaviti nadzor nad kapitalom. Žele zaroniti u sivu privredu? Treba ukinuti i poslove za plaću od 620 maraka jer oni nisu u dosegu države. Pritisak konkurencije i pritisak radi prilagodbe, koji dolazi izvana? To je 'zamka globalizacije', koja će na neki način biti zabetonirana. 'Država-otac' podrazumijeva snažnu državu, a ona pak obećaje - kao što je oduvijek činilo i konzervativno načelo - red, zaštitu i predvidivost. Pristajanje ljevice na etatizam nije teško razumjeti. To je njezina tradicija: država kao agens movens svega dobrog. No, zašto je ljevica - horrible dictu - postala i konzervativna? Zato što osjeća da revolucija proizvodnih uvjeta potkopava njezin tradicionalni zahtjev za vlašću. Privreda koja se raspada na sve manje ali i sve mobilnije jedinice, sa sve većim stupnjem samoodređenja, sve manje prihvaća regulaciju odozgo. Čak je i 'veliki kapitalizam' primijetio da je upravna hijerarhija zastarjela a decentralizirana proizvodnja aktualna. I zašto su ljudi gotovo posvuda u Europi glasovali za ljevicu? Zato što im je obećala zaštitu i utjehu glede promjene koja poput furije juri zapadnim društvom. Ponuda i potražnja stupili su u prividno savršen brak. Pitanje je samo koliko će dugo on funkcionirati. Marx bi ponudio dvostruki odgovor na to pitanje: 'osnova' je moćnija od 'nadgradnje' - i potom bi rezignirano dodao da 'pogrešna svijest' može prokleto dugo opstati", zaključuje Josef Joffe.