corriere 31. X.- Andreatta NATO, Europa i SAD

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 31. X. 1998. 'Obrana, Europa riskira poraz' "Zaokret koji je najavio Tony Blair u svezi s europskom obranom, za mnoge je još tajna. Nakon intervjua u Corriere i drugim europskim novinama nadalo se da će britanski premijer objasniti pojedinosti na skupu u Portschahu, no Blair nije otišao dalje od svoje temeljne ideje: kriza na Kosovu, i druge prije nje, pokazale su da Europa mora ostvariti sposobnost vojnog interveniranja, koja bi se pokazala vjerodostojnom i kada Sjedinjene Države ne žele sudjelovati. S obzirom na tradicionalna britanska stajališta, ta promjena nije nevažna, a Beniamino Andreatta zbog svoga nedavnog iskustva ministra obrane, iskorištava prigodu da iznese upozorenje koje je prisutno i u Blairovim razmišljanjima: bez tehnološko- industrijskog kvalitativnog skoka i bez veće političke svijesti, europski saveznici predodređeni su da budu marginalizirani u NATO- u. 'Od pada Berlinskoga zida', podsjeća Andreatta, 'Francuska, Engleska i Njemačka politički plešu oko ideje identiteta europske obrane. Francuski izbor bio je da uključi Njemačku na monetarnom i obrambenom planu, a izbor Engleske je bio povlašteni savez sa SAD- om. No tijekom posljednje godine kod svih su sazrela nova uvjerenja. Sazrela je svijest o dramatičnoj inferiornosti europske obrane u svijetlu informatičke revolucije'. Andreatta objašnjava: 'Kada se obrana sastojala od brojeva, mornaričkih jedinica i pukova, bila je moguća i interoperabilnost pod zajedničkim zapovjedništvom. No novost posljednjeg desetljeća bila je informatička integracija zasebnih oružnih sustava i postrojba, sa svrhom da se istovremeno na bojnom polju vodi različite snage. U NATO-u, Europa u informatičkom sučeljavanju sa Sjedinjenim Državama gubi. To smo već uvidjeli u Zaljevskom ratu, gdje je SAD primijenio sustave koji su se tek provjeravali. Nakon toga, s vremenom je ta tendencija postojala sve jača, a tehnološki raskorak između Europljana i Amerikanaca sve veći.' S kakvim posljedicama? 'S posljedicom, navedimo jedan primjer, da novi borbeni zrakoplovi SAD-a stoje gotovo upola manje od onih europskih jer mogu sve senzore i radare prebaciti na jedan satelitski sustav, koji, osim svega, djelotvornije osigurava preživljavanje zrakoplova. Događa se da deseci milijarda dolara za stvaranje nečeg sličnog američkom sustavu ne mogu ući u financijski, pa ni u tehnološki proračun niti jedne europske države zasebno'. Nakupljeni zaostatak već je razvidan na terenu: 'U Bosni, kao i u pripremi intervencije na Kosovu, moglo se zabilježiti sve veći pad europskog operativnog udjela. Da je došlo do napada, sve bi početne akcije obavili Amerikanci. U Bosni od 40 satelitskih kanala, 37 ili 38 bilo je američkih. Tako se dešava da američka tehnologija hrani samu sebe, dok naša ostaje po strani. Neizbježno dolazi do toga da europskim snagama ostaju uloge opslužitelja, marginalne, pomoćne, i logističke uloge. Isto vrijedi i za telekomunikaciju u mornaričkom zapovjedništvu. A tehnološka razlika, konačno, dotiče i politiku, mijenja procjenu prigoda i rizika'. 'Bolji nadzor bojnog polja', objašnjava Andreatta, 'nosi izglede za mnogo manje ljudske gubitke. Stoga se demokratske vlade i vojnici, pred uporabom sile, ako nemaju posljednju tehnologiju, pokazuju mnogo neodlučnijima'. Što dakle, počevši od proračuna i postojećih tehnologija u Europi treba učiniti? 'Jedini mogući odgovor je da se udružimo. Važna novost je', naglašava Andreatta, 'da posljednjih mjeseci to uvjerenje postaje općeprihvaćeno, zajedno sa stvaranjem europskog obrambenog tržišta kojemu Italija daje svoj prilog. Balkanske krize omogućile su da se napravi usporedba s Amerikancima koja se za Europu pokazala drastično poraznom. Može se raspravljati o sudbini EU-a, i jasno je da će se na europskoj razini postaviti složena institucionalna pitanja, no poticaj za novu zajedničku svijest dolazi od pragmatičnog utvrđivanja stvarnog stanja'. Kako će reagirati Amerikanci? 'NATO priprema novi strateški koncept, priprema širenje, i priprema se proslaviti pedeset godina postojanja. Svi, očito je, podrazumijevamo da će NATO imati središnju ulogu u našoj zajedničkoj sigurnosti. Jedinstvenija nazočnost europskih saveznika u Savezu često je zabrinjavala SAD. No nije li možda Amerika pozitivno prihvatila euro, koji će zasigurno u budućnosti prouzročiti probleme u vođenju dolara? Sličan proces treba uspostaviti i za obranu, Europljani trebaju preuzeti inicijativu i nije rečeno da će Amerikanci imati nešto protiv. Može biti da je Blair htio pokrenuti britansku inicijativu uoči uvođenja zajedničke monete, no ono što je bitno u njegovim riječima je stvarno postojanje problema, a ne taktika. Amsterdamski sporazum sigurno nije dovoljan. Treba, međutim, postići to da će gospodin Pesc (vanjska politika i zajednička sigurnost) nakon potrebnih institucionalnih reforma, jednog dana moći davati upute europskim veleposlanicima pri NATO-u'. Nije li se već na skupu NATO-a u Berlinu 1996., govorilo o europskoj ulozi? 'Ti su sporazumi bili predviđeni za marginalne operacije. Kada smo išli u Albaniju imali smo i snimke američkih satelita, i poslužile su nam. No danas je pitanje drugačije, ono se odnosi interoperativnost glavnine snaga, odnosi se na uspješnost i svekoliku ravnotežu Saveza. A da bi se do toga došlo treba raspraviti europske proračune za obranu i odlučiti da se neke stvari zajedno rade.' Ne čini li vam se da je to, proračunsko, za Italiju teško pitanje? 'Postoji li raskorak između ambicije i mogućnosti da se podnesu njezini troškovi, onda će se trebati s time suočiti'", piše Franco Venturini.