au 9. XI. profil:njem. vanjska politika

AUSTRIJA PROFIL 9. XI. 1998. Zeleni ratnici "Neki još trljaju oči u nevjerici. Neki pak gutaju knedle: najslikovitiji političar njemačkih "zelenih", bivši pripadnik spontane ljevičarske mladeži iz Frankfurta i taksist Joschka Fischer uistinu je postao ministrom vanjskih poslova. Putuje svijetom u elegantnom sakou na dvostruko kopčanje. Fischer u Ujedinjenim narodima, u Londonu, Varšavi, Parizu. Fischer partout. I svačiji je miljenik: bio je na 'ti' i s američkom ministricom vanjskih poslova Madeleine Albright prilikom njihova prošlotjednog razgovora 'tete-?-tete'. Kasnije je Madeleine izjavljivala da nije namjerno obukla zelenu haljinu. Ne, nije prevarant. Joseph Fischer mukotrpno je izborio svoj preobražaj iz uličnog borca u političara zelenih, u državnika. Na tom dugom putu ostavio je iza sebe nekoliko knjiga i niz govora. Čitav proces nalikuje lovu po označenom tragu: njegovi prijatelji - ljevica, angažirani, zeleni - imali su priliku slijediti ga ali mnogi to nisu mogli ili nisu htjeli učiniti. Od njegove stranke razlikuje ga ponajprije 'vremenski odmak njegovih metamorfoza', utvrdio je tjednik 'Die Zeit'. Fischerov dugi marš i reakcija javnosti na njega dobri su pokazatelji puta koji je Njemačka prevalila tijekom dva desetljeća. Njemačka 1978.: zemljom vlada jako otriježnjena socijalno-liberalna koalicija pod vodstvom hladnog pragmatika Helmuta Schmidta. Temeljni politički konsenzus lomi se oko dva temeljna pitanja: oko nove teme ekologije i stare teme rata i mira. Zemljom se proširio temeljni osjećaj straha - od eksplozije atomskih centrala do eksplozije atomskih raketa. Činilo da se da će se jedna od te dvije katastrofe dogoditi. Propast je blizu, smatralo se. Njemački duh nazire se ponajprije u sukobu oko pitanja stacioniranja NATO-ovih atomskih raketa: težak teret prošlosti, napeti odnos prema naciji, državi, vojsci. Sukob je ugrozio vladajući SPD, koji je 1982. g. zbog njega i izgubio vlast. Rađaju se "zeleni" kao okupljalište svih novih strahova i pitanja. 'Odbacivanje nasilja' jedna je od njihovih najvažnijih etiketa. Dio su pokreta koji na ulice izvodi milijune ljudi. Riječ je o raketama, ali i o datostima: želimo biti dobri, miroljubivi i neutralni, izjavljuju angažirani. Naša je zemlja učinila strašne stvari i mi je zapravo mrzimo. No, budući da ne možemo svi iseliti, zauvijek ćemo ukloniti njemačku opasnost: treba ukinuti oružje i vojsku i istupiti iz NATO-a. Mačeve treba prekovati u plugove. Ne, Rusi neće doći. Ako i dođu, dočekat ćemo u zagrljaj smrti. Zeleni su potekli odozdo, bili su narod i protivnici etablirane politike industrije i Sjedinjenih Država. Amerikanci su po njima bili izrabljivači koji stalno žvaču žvakače gume. Mir na zemlji neće uspostaviti 'moćnici ove Zemlje', ni 'lukavi političari' ni 'ledeni stratezi', već samo 'milijuni ljudi izvan mehanizma vlasti', istaknuto je u zelenom 'mirovnom manifestu' iz 1981. Mirovni pokret bio je velika, heterogena tvorevina: uzrujani i zaprepašteni nisu bili samo novi ekolozi već i socijaldemokrati i sindikalisti, mladi poduzetnici, feministkinje, dobri katolici i ostali šaroliki narodni slojevi. Tome valja dodati i nekoliko krutih miroljubivih aparatčika, koji su mir u svijetu smatrali otpatkom socijalizma. Oni su - između ostalog - željeli spasiti svoje ruske prijatelje od natjecanja u naoružanju a njihovi su napori - kao što danas znamo - bili pomalo poduprti s Istoka. Miroljubivo temeljno raspoloženje u Njemačkoj bilo je tako snažno da je momčad sada vladajućeg Helmuta Kohla ocijenila da mora mahnuti batinom. Pristojan ostatak Njemačke smatrao je tu potpuno neobuzdanu težnju razoružanju kastracijom nacije. Prevladavao je osjećaj moralne podređenosti a i pomalo histerija. Heiner Gei?ler, glavni tajnik CDU, izjavio je da je upravo pacifizam omogućio Auschwitz. Tek je ta njegova izjava izazvala pravu buru. Gdje je danas sva ta načelno ispravna sigurnost? Potrle su je nove činjenice a još više protivnici. G. 1989. iznenada je započelo ponovno ujedinjenje, koje je ponovno aktualiziralo sva otvorena njemačka pitanja. 'Osamdesetih je godina analiza strukture svijeta bila jednostavnija', izjavljuje danas gotovo sjetno 'Njemačko društvo za mir - Ujedinjeni protivnici rata' (NjDM-UPR). Stanje je uskoro postalo još složenije. Tiranin Sadam Husein napao je svog malenog susjeda Kuvajt. Angažirani zagovornici mira posljednji su put izišli na ulice. Nijemci su odjednom ispali prilično glupi sa svojim svojim dvojbama i podsjećanjima na povijest, i to su i sami osjetili. Potom je rat napokon stigao u Europu, na Balkan. Svečano prizivanje mira odjednom je zazvučalo šuplje. Njemačka je slala svoje vojnike. SPD se neko vrijeme opirao a potom je popustio. U nevolji su se našli i zeleni. 'U Bosni je pacifizam zakazao', izjavio je Joschka Fischer. Rat u Bosni transformirao je i posljednje ostatke mirovnog pokreta. Istinski pacifisti opirali su se novim 'belicistima'. Tako se 1995. g., nakon srpskih pokolja u Žepi i Srebrenici, u katoličkoj mirovnoj organizaciji Pax Christi razbuktala žestoka raspra o legitimnosti upotrebe vojnih sredstava pri sprječavanju masovnih ubojstava. Upravni odbor Pax Christi izjavio je da vojnu intervenciju 'radi očuvanja vjerodstojnosti našeg miroljubivog djelovanja' smatra opravdanom 'kada su nezaštićeni ljudi u nepodnošljivoj mjeri izloženi nasilju agresora'. Sukob oko navedenog novog uvjerenja bio je tipično njemački temeljit: pacifističke frakcije godinu su dana vodile rat govorima, rezolucijama i pismima. Potom je pobijedila čista ideologija: na jednom je skupu većina izaslanika Pax Christi glasovala 'protiv tih takozvanih humanitarnih vojnih operacija'. Mirovne organizacije odavno su reducirane na razinu stručnih kružoka. Neke ozbiljno rade na suvremenim mogućnostima ostvarivanja lijepe utopije. Ostale su i dalje odane starim načelima. Na uskršnjim marševima, koje je 1985. g. smislio Bertrand Russell a g. 1960. postali su omiljeni i u Njemačkoj, dolazi danas još samo šačica nepokolebljivih. G. 1968. na tom se maršu okupilo 300 tisuća, a g. 1983. čak 700 tisuća sudionika. Odsutni ostatak 'prešao je u realpolitiku', smatra jedan pripadnik NjDM-UPR. Današnja slika nekadašnjeg pokreta tako je žalosna da je neki promatrači već smatraju neugodnom. Pacifizam se mora skloniti na sigurno od svojih nekadašnjih prijatelja i 'stvoriti uporište izvan izmoždanog mirovnog pokreta', smatra bremenska profesorica Sybille T?nnies. Straže upozorenja i ljudski lanci 'izgubili su estetsku draž' a potekli su iz 'hrabrog i uzvišenog stava' koji je jednostavno 'potrošen', smatra ona. U većini slučajeva posrijedi je miran oproštaj, tiho odustajanje od starih ideala. Rasprava je bila glasnija i otvorenija samo među zelenima - već zato što je ta stranka bila prisiljena na odgovarajuće ponašanje u njemačkoj skupštini. Dugo su zeleni proračunska sredstva za obranu smatrali tek kamenolomom vlastitih političkih ciljeva. Ukidanje vojne obveze, radikalno kraćenje Bundeswehra (koji trenutačno broji 340 tisuća vojnika) i istupanje iz NATO-a bili su donedavno sastavni dio programa, koji se podrazumijevao sam po sebi. Aktualni zaokret u politici nije previše bolan za realpolitičko krilo zelenih - nova orijentacija teže pada 'fundamentalistima'. U početku je među fundamentalistima došlo do raskola - na prave pacifiste i na takozvanu 'vladajuću ljevicu'. Među ove posljednje ubraja se Ludger Volmer, fundamentalist u kožnoj jakni i Fischerov stalni protivnik, koji danas pod njegovim vodstvom ulazi u njemačko ministarstvo vanjskih poslova u statusu državnog ministra. Još u veljači ove godine, Volmer, deklarirani protivnik proširenja NATO- a na istok, izjavio je u Bundestagu da NATO po njegovu mišljenju ' nije primjerena organizacija za uspostavu nužnog sveeuropskog sigurnosnog poretka'. Volmer je upravo dovršio svoju doktorsku radnju pod naslovom 'Zeleni i vanjska politika' u kojoj ističe da je pacifizam zelenih 'sučen s novi nacionalnim ciljevima'. Dakle, sukob je nastavljen. Još u proljeće ove godine stranački sabor zelenih glasao je protiv njemačkog sudjelovanja u SFOR-ovoj operaciji na Balkanu. Kada je njemački Bundestag u ožujku ove godine raspravljao o proširenju NATO-a na Poljsku, Češku i Mađarsku, predsjedništvo Zelenih bilo je suzdržano. No, samo polovina zelene frakcije poštovala je takvo stajalište predsjedništva - Joschka Fischer i ostali glasovali su za NATO. Sukob u stranci nije izostao ni kada je sadašnji njemački ministar za okoliš J?rgen Trittin na jednoj manifestaciji jasnim riječima iznio protuvojno stajalište protiv javnog polaganja novačke zakletve u Berlinu. Političko utočište zelenih jest jačanje UN i Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS). Zeleni prizivaju 'monopol UN na upotrebu sile' a i angažirani pripadnici mirovnog pokreta smatraju Ujedinjene narode 'našim potencijalnim saveznicima'. Glavni tajnik UN Kofi Annan bio je među političarima koje je ministar Fischer prve posjetio. U koalicijskom sporazumu SPD i Zelenih utvrđeno je jačanje međunorodnih organizacija. Rasprava time nije završena. Zelenima na vlasti glavobolju će priređivati upravo njihov nepotpuno razjašnjen odnos prema vlasti. Svadljiva profesorica T?nnies već zahtijeva 'načelnu reviziju predodžbe o povijesti'. Naime, njemačka tragedija 'ni u kom slučaju ne bilježi tradiciju pretjerane državne aktivnosti - naprotiv, njemačka je povijest obilježena nedostatnim razvojem suvereniteta', ističe profesorica T?nnies. Hoće li ta tvrdnja pomoći Zelenima pri opravdavanju zelenog svjetla za američki vojni udar na Irak? 'Ozbiljna situacija brani svako špekuliranje', odgovara novopečeni državnik Joseph 'Joschka' Fischer.