fr 4. XI. Monde - fr.vojska i Srbi

FRANCUSKA LE MONDE 4. XI. 1998. Šest godina francusko-srpskih opasnih veza "Cijela operacija, izdavanje NATO-ova tajnog plana za Kosovo Srbima, zaista je spektakularna. No, odluka bojnika Bunela ipak je dio ozračja koje prevladava među francuskim časnicima, a riječ je o simpatijama koje njeguju prema Srbima. Od trenutka kad su stigli na područje bivše Jugoslavije, prije šest godina, francuski časnici održavaju vrlo čvrste veze sa srpskim špijunima, tako da se već i prije sumnjalo u ispade te vrste. Zapravo više čudi činjenica da je čin Pierrea Bunela izišao na vidjelo pa sada o tome znaju i suci i javnost. Sve do sada, Pariz je uvijek brižljivo prikrivao opasno pokazivanje francusko-srpskih opasnih veza. Prva je afera izbila u travnju 1998. godine kad je američki tisak bojnika Gourmelona optužio za izdavanje strateški važnih informacija Radovanu Karadžiću, bivšem 'predsjedniku' bosanskih Srba protiv kojega je međunarodni sud u Haagu podigao optužnicu zbog 'zločina protiv čovječnosti'. Herve Gourmelon navodno je upozorio Radovana Karadžića da se sprema operacija čiji je cilj njegovo uhićenje. Pariz je sve to najprije zanijekao, a nakon što je bojnik Gourmelon vraćen u Francusku, priznao da je bilo 'spornih' veza s ratnim zločincima. A priča o tom časniku puna je nejasnoća. Herve Gourmelon obavljao je svoju dužnost, a njegovi su ga zapovjednici zadužili za održavanje veza s ekstremistima koji bi mogli oslabiti provedbu mirovnog sporazuma, pa čak i napasti zapadne snage. Unatoč tome, nakon tri godine koje je proveo u toj zemlji, čini se da se priklonio tezama koje su zastupali Beograd i Pale. Iako je njegov zadatak bio razgovarati sa Srbima, čak i ubacivanje u njihove redove, njegova su ga uvjerenja često navela da pokuša svoje francuske sugovornike nagovoriti da se prema njima odnose popustljivo. Najvažnije pitanje u aferama Bunel i Gourmelon jest: jesu li informacije označene kao 'vojna tajna' prenijete Srbima po zapovijedi iz Pariza? A ako jesu, na kojoj je političkoj ili vojnoj razini donijeta takva odluka? Naime, budući da se sada prvi put cijelim slučajem bave i suci, mogli bi se pojaviti i odgovori. Jer Francuska, prema smjeru koji je označio Francois Mitterrand i kojim su nastavili njegovi časnici poslani na Balkan, oduvijek je bilo posebnih odnosa sa srpskom stranom. Francois Mitterrand je i dalje zapadni političar kojega Bošnjaci najviše mrze, a oni su zastupali ideju o stvaranju multietničkoga društva. Francois Mitterrand i njegovo 'dok sam ja živ, Francuska nikada neće ratovati protiv Srbije!', njegova humanitarna politika 'nemojmo jednom ratu dodavati još jedan', njegova šutnja na poniženja koja su doživljavali francuski vojnici pod plavim kapama, nemoćni zbog neprikladnog UN-ova mandata... Ukorijenjeno prosrpsko raspoloženje nekih časnika ima različito podrijetlo. Ponajprije, radi se o vojnoj tradiciji. U povijesti, Francuzi i Srbi su uvijek bili saveznici, tako se to uči na Saint- Cyru (francusko vojno učilište, op. prev.). Tu su i tragovi rasizma: u bošnjačkoj su vojsci uglavnom muslimani. Napokon, tu je i iracionalni dio svega: časnik radije razgovara s časnikom, a često je to činio jedino sa Srbima koji su došli iz redova bivše JNA. Radije će razgovarati s njim nego s nekim gerilcem ili protuhom, kakvi su se nalazili u prvim bojnama sarajevske 'Armije'. Istina je i to da bošnjački vrhovni stožer nikada nije bio uzor kad je riječ o iskrenosti i transparentnom djelovanju. No, neki su francuski časnici bili toliko zaslijepljeni da su tvrdili da, 'ako ništa drugo, Srbi barem ispunjavanju svoja obečanja'. I ta se rečenica ponavljala u vrijeme kad su na Palama i u Beogradu kršili sporazume potpisane sa Zapadom na kojima se ni tinta još nije osušila. Za okruženja Sarajeva, francusko-srpski dosluh iskazivao se tu i tamo, uz poneku riječ koju bi neki časnik prošaptao, uz pomoć ponekog diplomatskog uzdaha, čašice šljivovice koja se pila na Palama ili u vojarni u Lukavici. Katkad se to i javno pokazivalo, kad je general Jean-Rene Bachelet, jedan od UNPROFOR-ovih zapovjednika, branio srpski zahtjev da se promijeni sporazum iz Daytona kako se Sarajevo ne bi ujedinilo (Le Monde od 2. prosinca 1995.). Ili kad je veleposlanik Yves Gaudeul na prijam pozvao pukovnika Milenka Inđića, koji je bio umiješan u uhićenja i mučenja francuskih vojnika, dvije godine prije toga. Pukovnik Inđić se jednoga dana pohvalio, uz pomoć dokumenata označenih kao 'vojna tajna', da je od svojih 'francuskih' prijatelja dobio fotografije sarajevskog tunela snimljene iz zrakoplova, a riječ je o jedinoj vezi koju su tada okruženi Bošnjaci imali s vanjskim svijetom. Pokazatalji su to da francusko-srpski odnosi nisu bili nimalo pogođeni nastupanjem post-Mitterrandovskog razdoblja, budući da su se svi ti izgredi dogodili pošto je Jacques Chirac izabran za francuskog predsjednika. A u Sarajevu Chiraca toliko cijene koliko su Mitterranda mrzili. Bošnjaci nisu zaboravili da je on prvi dao zapovijed 'plavim kacigama' da uzvrate na napade, kao što se to dogodilo na mostu kod Vrbanje u svibnju 1995. godine, što je bio povod za intervenciju snaga za brzo djelovanje koje su bombardirale srpske položaje, te da je on prvi europski državnik koji je progovorio o srpskom 'barbarstvu'. No, unatoč promjeni diskursa, vojnici i diplomati nastavili su održavati tijesne veze s najradikalnijim Srbima. Bojnik Bunel pripada klanu francuskih časnika koji su stali na stranu srpskog nacionalizma. Njihov je prethodnik bio pripadnik 'plavih kaciga' Patrick Barriot, koji je postao 'veleposlanik' samozvane 'republike srpske krajine' u Parizu. A vojska ga je brzo i diskretno isključila iz svojih redova. Još su neki vojnici otputovali 'plavim letovima' (ukrcavanje na prvi sljedeći zrakoplov prema Francuskoj, kad se poduzimaju disciplinske mjere), zbog toga što su prekoračili granicu koja dijeli vojnički rad od političkog angažiranja. Osim individualnih slučajeva koji nisu ostavljali velik dojam na glavni stožer francuskih obavještajnih služba, u francuskoj vojsci i dalje prevladavaju prosrpska gledišta, bez obzira na to radi li se o mirovnom procesu u Bosni ili ratu na Kosovu. A isto je ponekad i u diplomaciji. U vrijeme dok je na vlasti bio Francois Mitterrand, te su težnje bile istovjetne onima koje su zacrtane u samome državnom vrhu. A danas su u sukobu s francuskom službenom politikom. Premda se ni Jacques Chirac ni Lionel Jospin, za razliku od svojih britanskih i njemačkih kolega, nisu baš proslavili pri uhićivanju ratnih zločinaca, suradnji s međunarodnim sudom u Haagu ili pokazivanju velike odlučnosti prema Slobodanu Miloševiću", piše Remy Ourdan.