ŠP 2. XI.El Pais-Crkva-Stepinac-fašizam

ŠPANJOLSKA EL PAIS 2. XI. 1998. Crkva i fašizam "Proglašenje blaženim hrvatskoga kardinala Alojzija Stepinca, tijekom nedavnog posjeta Ivana Pavla II. Hrvatskoj, potaknulo je u španjolskom tisku, pa i u ovome listu, dosta kritičnih komentara i navodilo se kao primjer za najnatražnjačkije aspekte djelovanja sadašnjega Pape, a sve to zbog navodne popustljivosti nekadašnjega zagrebačkog nadbiskupa prema nacistima i fašistima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Sigurno je da je Stepinčev slučaj, moralno i povijesno gledajući, prilično delikatan, a s njim treba rukovati posebno pažljivo i zbog antagonizma između Srba i Hrvata. S jedne strane, postoje dokazi da je taj katolički velikodostojnik u više navrata prosvjedovao protiv pokolja nevinih u Hitlerovoj, satelitskoj Hrvatskoj. S druge strane, očito je da on nije javno i glasno osudio progone Židova i Srba te zločinačku politiku ustaškog režima. Drugim riječima, radi se o istom, proturječnom djelovanju kao i kod pape Pia XII., u vezi s ubijanjem europskih Židova. U takvim okolnostima, ne treba nas čuditi da su budne židovske organizacije, kad je riječ o odnosu prema hrvatskome crkvenom velikodostojniku, podijeljene na one koji mu zahvaljuju zbog toga što je spasio određeni broj Židova i na one koji mu zamjeraju što se nije izložio opasnosti kako bi spasio mnogo više Židova. U svakom slučaju, neupitno je da je najveći autoritet Katoličke crkve u klerikalnoj i fašističkoj Hrvatskoj poglavnika Pavelića živio uz taj režim, da ga je legitimirao svojim djelovanjem ili svojim propustima, da je pristao na to da taj režim vjeru iskoristi kao političko oružje te da je tolerirao i to da neki svećenici s pištoljem za pojasom sudjeluju u tom barbarskom pokusu. Stoga je dobro da su se, prije nego Alojzije Stepinac bude proglašen svetim, i ovdje čula razna mišljenja i argumenti 'protiv'. No, ne bi bilo pravedno da se taj hvale vrijedan povijesni senzibilitet usmjerava samo prema Balkanu, a treba toliko toga obaviti i u vlastitome dvorištu. Jer i mi znamo za neke druge prelate, mnogo bliže nama, koji su se sasvim sigurno više priklanjali željicama jednog fašističkog poglavara nego Stepinac, koji su blagoslivljali njegovo bratoubilačko oružje, koji su ga pozdravljali podizanjem ruke i koji su teološkim argumentima opravdavali njegovu vojnu pobunu protiv demokracije, a nalazili su se i u najvišim političkim tijelima njegove diktature i prihvatili su od nje svu silu povlastica i nadarbina. I premda, za sada, nijedan od njih nije proglašen blaženim (jer sve je moguće), hijerarhijski dio Katoličke crkve, kojoj su pripadali, nije obavio kritički pregled niti se od njih posthumno ogradio. Jasno, mislim na kardinale kao što su bili Goma, Tomas i Ilundain, na biskupe poput Plaa i Deniela, Eijo Garaya ili Arriba i Castra, na gotovo sve one španjolske biskupe koji su rat, a pokrenuli su ga Francovi pristaše, nazivali 'križarskim pohodom' i 'oružanim plebiscitom' te koji su im pružali potporu pri promidžbi, osiguravali međunarodni ugled i osiguravali mirnu savjest koja im je bila nužna za dovršavanje pokolja bez sumnja i grižnje savjesti. Istina je da je divljački progon katolika na republikanskoj strani potaknuo Crkvu da se baci u zagrljaj 'nacionalista', i ako to ne opravdava, onda barem objašnjava činjenicu da je dobar dio svećenstva priželjkivao osvetu i kažnjavanje svojih progonitelja. Ali kad je taj sukob već jednom pobjedonosno dovršen, nije li ustrajanje na tezi o 'sotonskoj bezbožnosti boljševizma' ili o prijetnji 'lođa, sinagoga i Kominterne' očit pokušaj opravdavanja krvavih osveta koje su se tada događale, i tisuća strijeljanja iz četrdesetih godina? Netko će primijetiti da, za razliku od onoga što se dogodilo u Hiterovoj Europi, ovdje nije bilo plinskih komora ni krematorija (argument je baš aktualan), a ni genocida u pravom smislu te riječi. No, kao što je nedavno u svojoj kolumni cinično podsjetio Pedro Varela, pišući o mladoj Ani Frank, ni ona, kao ni mnoge žrtve nacizma, nije umrla ni od plina, ni od metka, nego 'samo od tifusa'. Pa dobro, je li to nekakva olakšavajuća okolnost za njezine ubojice? Ne, jednako tako kao što ne postoji nikakva moralna razlika između istrebljivanja Židova zato što su oni 'podljudi' i ubijanja ljevičara zato što su oni 'utjelovljenje anti- Španjolske'. Stoga, ako nadbiskup Stepinac nije spriječio ono prvo, španjolski su biskupi mirno promatrali ovo drugo. S druge strane, dok je hrvatski poglavnik svoju krvničku zadaću obavljao tek četiri godine, španjolski je poglavnik to činio četrdeset godina, a cijelo to vrijeme ni jednoga mu dana brojni biskupi nisu uskratili pohvale i servilno služenje, od nevjerojatnog Aurelia de Pina, biskupa iz Lleide, koji je 1955. godine grlio Franca riječima 'Digitus Dei est hic' ('ovdje je prst Božji') do nepravedno zaboravljenih biskupa kao što su Guerra Campos i Cantero Cuadrado koji su čak i 1975. godine organizirali molitve i zazivali bezgrešne ruke Sv. Terezije kako bi molile za zdravlje nihova ostarjelog junaka. Istina je da je, uz prijame pod palijem, bilo i sve više kritičkih stavova, značajnih protufrankističkih pokreta među nižim svećenstvom, pa čak i nekih činova neposluha prema hijerarhijskom vrhu. Ali ako su Escarre, Tarancon, Anoveros i Jubany i zaslužili pohvale, ostali, kantori križarskoga pohoda i hvalitelji svojega generalissimusa koji predstavlja Božju providnost, još nisu pozvani na odgovornost, a nije zatražen ni evengelički oprost zbog toga neoprostivog suživota s fašizmom. Bi li se time jednoga dana mogla pozabaviti i Španjolska biskupska konferencija, pa makar i u kratkom predahu između svojih kampanja protiv abortusa i zajedničkog izvanbračnog života?", piše Joan B. Culla i Clara, profesor suvremene povijesti na Universidad Autonoma u Barceloni.