FRANCUSKA-LE MONDE DIPLOMATIQUE AMERIČKA OKUPACIJA PREKO NATO-SAVEZA

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE srpnja 1998. Improvizirane prijetnje NATO-a "NATO je bio zatvoren savez šesnaesterih država. Danas je to povelja moralnih i političkih načela koja ima samo jednog neprijatelja - 'nestabilnost'; skup čvrsto spojenih ili samo poredanih konklava koje čine sustav sigurnosti od Vankuvera do Vladivostoka; neprekidan popis savjeta; niz raznorodnih zapovjednih lanaca združenih putem satelita, pravila komuniciranja i nazočnosti američkih časnika koji nose dvije kape. Iako još mora utvrditi svoju stratešku doktrinu i provesti raspravu o sprječavanju i odvraćanju, NATO je izradio obrasce za taktičko upletanje koji su rezultat tehničkih skupova, shema zrakoplovnih letova, projekcije sile, vojnih i redarstvenih vježba koji su u načelu prilagođeni razmjeru današnjih nemira. No imaju li ti planovi smisla ako nedostaje strateška misao? (...) Kulturni jaz između vojno-diplomatskog sustava NATO-a i zastarjelih odluka vlasti koje zabavljaju srbijanske čelnike je tolik da se čini kako mu Atlantski savez nije dorastao. Međutim, pokolji koji se trenutno događaju mogli su se predvidjeti. Usprkos ugrožavanju provedbe političkih odredaba daytonskih sporazuma o Bosni, Europljani su se umirivali mišlju da će zračni napadi NATO-a i američka nazočnost u Brčkom i Makedoniji biti lijek za nove prijetnje od balkanskog fašizma. Ali nije li NATO-u, kao i UN-u, postalo nemoguće da preventivno utječe na pojavu sve većeg broja kriza? SAD su preuzele tri obveze glede Kosova. Prvo, tamo ne smije biti pokolja. Nazočnost američkih vojnika u Makedoniji i 'zaposjednuće' Albanije bili su od doba formalne izjave Georgea Busha 1992. jamcima da neće doći do domino reakcije koja bi značila opći balkanski rat. NATO je mučila mogućnost sukoba između Grčke i Turske. Onda su se SAD za predsjednikovanja g. Williama Clintona vojno i politički uključile u rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji. Napokon, one su svojim izborom načinile od Balkana glavni ulog državne sigurnosti, iako tamo nema ni nafte, ni velikih tržišta. (...) Jesu li SAD u stanju da ispune preuzete obveze i sporazume kojima su jamci? Sukob između izvršne i zakonodavne vlasti je paralizirajući: predsjednik Clinton u Bijeloj kući protivi se g. Newtonu Gingrichu i republičkoj većini u Kongresu. NATO je dakle pod nesigurnim nadzorom i nema jedinstvene doktrine. Britanci su to shvatili: g. Antony Blair, premijer, zauzeo je 9. VI. neobično odlučan stav protiv srbijanskih operacija na Kosovu. Ponudio je čak prijedlog rezolucije kojom bi se UN-u odobrila uporaba sile. Tako su novi laburisti pristali uz Clintonovu struju u američko- američkoj raspravi dok je g. Blair pokušavao ubrzati Clintonov skok, kao što je gđa Margaret Thatcher u kolovozu 1990. 'oživila' predsjednika Busha glede Iraka. No 1998. NATO se više ne može pokrenuti bez djelovanja kontaktne skupine o bivšoj Jugoslaviji (Francuska, Njemačka, Italija, Rusija, SAD i Velika Britanija), a napose bez nove skupine drugorazrednih saveznica, članica Partnerstva za mir i Rusije s kojima je vezana Temeljnim dokumentom Rusija - NATO. Tako se američka prevlast širi na veliko područje. (...) G. Javier Solana, glavni tajnik NATO-a rekao je 9. IV. da je zadaća Saveza da 'pridonese stabilnosti i sigurnosti' na čitavom 'euroatlantskom području'. 'Uspjesi iz 1997.' koje navodi su: osnutak Vijeća za euroatlantsko partnerstvo, Stalnog vijeća NATO- Rusija i Povjerenstva NATO-Ukrajina te uspostava u sjedištu NATO-a 'dijela (sic) stožera Partnerstva za mir koje zavisi od međunarodnog stožera Saveza.' Tako napreduje transatlantski i transazijski 'globalizam': partner postaje puno važniji od saveznika. On premašuje sposobnosti članica Partnerstva za mir u istočnoj Europi. S europskog gledišta, prevlast konsenzusa nije pogodna za rješavanje kriza. Na sastanku održanom na Rodosu 11. i 12. V., vijeće ministara Zapadnoeuropske unije (ZEU) raspravljalo je o proširenju operativne uloge ZEU-a i organizaciji odsjeka za planiranje. No glede Kosova, gledišta su ujednačena prema NATO-ovu stavu protiv upletanja. Ona 'osuđuje' 'pretjeranu uporabu sile' kao i 'svaki teroristički čin'; ona podupire 'teritorijalnu cjelovitost Savezne Republike Jugoslavije' (ne Srbije) držeći da je status quo na Kosovu neprihvatljiv; u slučaju boljeg vladanja ona obećava 'povratak Jugoslavije u međunarodnu zajednicu'. Prema grčkom ministru obrane Apostolosu Tsohatzopoulosu, 'nitko neće poduprijeti upletanje, osim ako to ne žele druge organizacije.' (...) Ako želimo da Europa bude suverena na globalnoj razini što će joj omogućiti da istodobno štiti svoju sigurnost od nemoći globalističkog konsenzusa za koji se zauzima predsjednik Clinton i od krvavog jedinstva koje je prihvatila američka desnica, Kosovo je zadnje upozorenje. SAD svugdje žele različite sustave zapovijedanja i odgovornosti ugurati u jednu pragmatičnu mrežu koje će oni biti jedini vođe i koja će djelovati više svojim utjecajem nego političkim odlučivanjem. To je nesiguran i opasan obrazac. Europa mora ponovno steći svoju autonomiju i uspostaviti diplomatski i vojni sustav preventivne sigurnosti utemeljen na političkom dogovoru", piše Alain Joxe. 192219 MET aug 98