US -IHT 25/26. VII WILSON.

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 25./26. VII. 1998. Amerika i stanje načela samoodređenja danas "Ovo ljeto bi za Woodrowa Wilsona vjerojatno bilo ljeto nezadovoljstva. Nacionalno samoodređenje, jedna od najsnažnijih ideja ovoga stoljeća po kojoj se 28. predsjednik Sjedinjenih Država i danas prepoznaje, u ime realizma prolazi kroz fazu akutnog opadanja. Američka vanjska politika možda više nikad neće biti ista, piše novinar Washington Posta Stephen S. Rosenfeld, čiji tekst prenosi 'The International Herald Tribune'. Istina je, čak i za Wilsona - predsjedavajućeg na mirovnoj konferenciji u Versaillesu nakon završetka Prvoga svjetskog rata, da je načelo samoodređenja više bilo poštivano riječima nego djelom. Međutim, raspad imperija sila osovine (Njemačke, Italije i Japana) i kasnije, nakon Drugoga svjetskog rata, raspad savezničkih imperija (Europe i Sjedinjenih Država, koje su se odrekle Filipina), rezultirao je novim valom nacija u procesu samoodređenja. Samoodređenje se nedavno, raspadom Sovjetskog Saveza i završetkom hladnoga rata, proširilo i na druge skupine zemalja. Ali danas? Tri slučaja obilježavaju obrise načela samoodređenja u poslijehladnoratovskoj američkoj politici. - Samoodređenje Palestinaca je u glavama većine ljudi, koji su o tome dobro razmislili, uključujući i nekoliko najtvrdokornijih izraelskih desničara, središnje pitanje za olakšanje bliskoistočnih nesuglasica. Međutim, 50 godina nakon što su Sjedinjene Države prihvatile izraelsko samoodređenje, istovjetna želja Palestinaca ne nalazi na razumijevanje američke diplomacije. Govori se da taj status Palestinci još nisu zaslužili ili kako se to pitanje nalazi u razmatranju koje će vjerojatno biti dovršeno u nekoj još nejasnijoj diplomatskoj križaljci", piše novinar. "Prijetnja Jasera Arafata da će slijediti izraelski primjer i jednostrano proglasiti neovisnost, u State Departmentu je primljena više kao skandal nego kao prigoda za palestinsko samoodređenje. - Samoodređenje je za Tajvan počelo biti moguće kada su Tajvanci, ohrabreni iz Washingtona, počeli biti demokratičniji. To naravno nije značilo da su Sjedinjene Države time postale obvezne aktivno podupirati tajvansku neovisnost, ali je zato značilo da nisu obvezne aktivno se tome protiviti. Amerikanci ne bi trebali podupirati ili odbacivati bilo kakav ishod na Tajvanu: Oni bi trebali raditi na otvorenom i mirnom procesu donošenja bilo kakve odluke. To je razlika koju je Bill Clinton zaobišao tijekom nedavnog posjeta Kini. Umjesto da jednostavno izbjegne komentar ili obvezu, Clinton je izričito prihvatio nove tri točke američke politike - nema potpore jednom Tajvanu i jednoj Kini, nema potpore tajvanskoj neovisnosti ili tajvanskom članstvu u organizaciji suverenih država. Woodrow Wilson bi ostao bez teksta. - Kosovo je posebna priča. Represija koju tamo prakticira Srbija trebala bi, prema klasičnim Wilsonowim načelima, biti dovoljna za samoodređenje 90 posto etničkih Alabanca koji ondje žive. Ali postoji opća bojazan da bi takvo rješenje lokalnim pokretima dalo maha za stvaranje "velike Albanije", što bi pak dovelo do novog nasilnog prekrajanja balkanskih granica. Kosovski Albanci nisu sretni međunarodno prihvaćenim rješenjem koje bi im umjesto željene neovisnosti dalo autonomiju u okviru Srbije ili, najviše, status jednak Srbiji u okviru današnje Jugoslavije. Američki diplomati su militantne kosovske Albance pozvali za pregovarački stol, iako zasad tamošnji Albanci ne prihvaćaju umjerene ciljeve kakve američka diplomacija na Kosovu želi postići. Između idealizma koji sa sobom nosi samoodređenje i pragmatizma koje obuhvaća svakodnevno rješavanje problema postoji neizbježna napetost. Ako mjesta koja nisu nacionalna postanu demokratičnija i usredotočenija na ljudska prava, vjerojatno će prije stići do samoodređenja od onih nacionalnih. Ali s propašću svih vrsta starih imperija, nema mnogo političkog prostora za nove nacije. Može li pojedina nacija postići svoj cilj samo na temelju zajedništva, teritorija, ljudi i ponosa? Pitajte Kurde. Postojeće nacije u mnogo slučajeva obrazlažu svoj legitimitet na osnovi vlastite vojske i izvora za obranu vlastitog teritorija. Je li to dovoljno? Pitajte Čečene. Terorizam je često oružje kojeg izabiru nezadovoljne etničke skupine. Odvija se sve više strašnih, krvavih sukoba. Nužnu političku domišljatost za prevladavanje sukoba i gospodarski rast za saniranje posljedica nije lako postići. Pitajte o tome Irce." 270229 MET jul 98