VJESNIK-AMERIČKO-RUSKO SUPARNIŠTVO-STRöHM-20-1

VJESNIK 20. I. 1998. Američko-rusko suparništvo: Od Boke do Baltika "Dva događaja, koja su ovih dana zanimala svjetsku javnost, na prvi pogled nisu bila povezana. U Washingtonu su predsjednici baltičkih država Estonije, Latvije i Litve potpisali s predsjednikom Clintonom ugovor o sigurnosnoj suradnji sa Sjedinjenim Državama. Američka vlada time je obećala baltičkim narodima, koji se trenutačno nalaze u sigurnosnom vakuumu, da im put u NATO nije zatvoren. Gotovo istoga dana u Crnoj Gori bio je ustoličen novi predsjednik Milo Đukanović, koji je već kao premijer svoje male zemlje, za razliku od Beograda, uspostavio dobre, dapače, i srdačne odnose s Amerikom i više puta je boravio u Washingtonu. Boka kotorska i Finski zaljev nalaze se na suprotnim stranama europskoga zemljovida, ali očito su Amerikanci (točnije, washingtonska administracija) shvatili da u oba slučaja američka politika ima isti cilj: spriječiti ponovni ruski prodor prema Jadranu i Sredozemlju na jugu te prema Finskom zaljevu i baltičkim zemljama na sjeveru. Premda se Amerikancima često (ponekad i ne bez osnova) predbacuje da vode samo kratkoročnu politiku, u slučaju Baltika i Crne Gore Amerikanci su očito shvatili dalekosežne strateške implikacije. Današnja Rusija je slaba, vojska je u rasulu (premda su Rusi nedavno opet počeli graditi opasne međukontinentalne rakete), ali nitko ne zna na kakav će se način Rusija u budućnosti oporaviti", piše Carl Gustaf Ströhm. Analizirajući rusku poziciju "u slučaju baltičkih država", Ströhm piše: "Boris Jeljcin je - tada još kao suparnik i protivnik Gorbačova - 1991. godine, nakon moskovskog 'puča', prvi u ime Ruske Federacije priznao nezavisnost baltičkih država koje su se tada odcijepile od raspadajućeg Sovjetskog Saveza. U tom nesigurnom trenutku Jeljcinu je pomoć baltičkih naroda bila prijeko potrebna. Ali, već malo poslije, promijenio se odnos Jeljcina i njegovih ljudi prema Estoncima, Latvijcima i Litvancima". Izdvaja tu, uz podatak da Rusija ne želi vratiti Estoniji "službeni lanac koji predsjednici Estonije nose oko vrata", i činjenicu "da današnja Ruska Federacija, doduše, priznaje suverenost baltičkih država, ali nikako ne želi priznati kontinuitet tih država od 1918. godine", odnosno "smatra da svi ugovori i pravni dokumenti tadašnjih baltičkih zemalja nemaju nikakva značenja. (...) To znači da Rusija na tom području ima posebne interese i da baltičke zemlje spadaju u rusku 'interesnu sferu'", napominje Ströhm. Upozorava pritom kako su zapadnoeuropske zemlje, "barem neslužbeno, prihvatile neku vrstu ruske hegemonije na baltičkom prostoru" i potkrijepljuje to njihovim hladnim i suzdržanim ponašanjem "kad su baltičke vlade počele tražiti pristup atlantskom obrambenom savezu... Jedan visoki britanski dužnosnik je dapače i rekao da baltičke države nikada ne mogu ući u NATO jer su 'indefendible', što znači da je njihov zemljopisni položaj (prema Rusiji) tako delikatan da ih u slučaju ruskog napada nitko nije u stanju braniti", navodi Ströhm. "Amerikanci su, nasuprot tome, prilično kasno shvatili stratešku važnost baltičkog područja. Na neki način u ovom se trenutku pokazuju i strateško suparništvo i proturječnoti između Zapadne Europe u Amerikanaca. Amerikanci su pažljivo pratili, npr., planove za jednu kombinaciju između Bonna i Moskve, o kojoj je kancelar Kohl za svoga zadnjeg boravka u Moskvi razgovarao s Jeljcinom.Već uskoro susrest će se francuski predsjednik Chirac, njemački kancelar i ruski predsjednik Jeljcin. Na horizontu se, još daleko, ali već prepoznatljivom pojavila 'transkontinentalna' kombinacija na području Europe i Azije, koja na dugi rok mora zabrinuti Amerikance. Washington je sebi sada stvorio potencijalne 'baze' u Finskom zaljevu i na jugoistoku, u Bosni, ali i u Crnoj Gori. Đukanović je američki čovjek -a Biljana Plavšić sada je 'američka dama'", objašnjava Ströhm i zaključuje: "Američki je interes spriječiti 'veliku Srbiju' - ne toliko ili ne samo zbog ljudskih i manjinskih prava, nego zbog povezanosti velikosrpskih i nekih velikoruskih ideja. Amerikanci će, ako njihova politika bude uspješna, blokirati ruski prodor, mogući 'napad s boka' - iz sjeveroistočnog i jugoistočnog pravca. Naravno, ne smijemo pojmove kao 'napad' i 'bok' shvatiti kao u doba Drugoga svjetskog rata. Strateške borbe u 21. stoljeću treba voditi drukčije nego u doba Drugoga svjetskog rata. Ali, borbi će svakako biti. I predstojeće stoljeće neće biti idilično i beskonfliktno. Nažalost". 200208 MET jan 98