NJEMAČKA/SZ - 5/6. I. BRZEZINSKI: GEOPOLITIKA KAO SUDBINA

Ž4=NJEMAČKA Ž1=SUEDDEUTSCHE ZEITUNG Ž2=5/6. I. 1998. Ž3=Vrlina našeg doba zove se suradnja List objavljuje osvrt na novu knjigu bivšeg savjetnika američkog predsjednika Cartera za sigurnost Zbigniewa Brzezinskog "Jedina svjetska sila: Američka strategija dominacije". Autor predgovora: Hans-Dietrich Genscher. "I ova je knjiga prevedena s 'američkog jezika', jezika koji ne postoji jer svi u Americi govore Engleski. U slučaju autora Brzezinskog ta je neiskorjenjiva njemačka ludost dvostruko glupa. Naime, autor, bivši savjetnik predsjednika Jimmyja Cartera za sigurnost, zapravo je Poljak a odrastao je u Kanadi gdje je u krajnju ruku mogao naučiti 'kanadski' - također nepostojeći jezik. Osim toga, Brzezinski zaista ne piše 'američki'. The Grand Chessboard, velika šahovska ploča (izvorni - primjereniji - naslov knjige) nadovezuje se na sasvim 'neameričku' vanjskopolitičku tradiciju. Nazovimo je 'geopolitika', koju je veliki Hans Morgenthau (ne onaj iz 'M.-plana' - to je bio Henry) proglasio 'pseudoznanošću'. Naime, 'ona apsolutizira čimbenik geografije koji navodno određuje moć - i sudbinu - država'. Geopolitika je bila europska specijalnost u prvoj polovini 20. stoljeća - Halforda Mackindera u Engleskoj, Karla Haushofera u Njemačkoj. Za američki identitet ona je prava grozota. Naime, mladoamerikanci su okrenuli leđa Europi kako bi izgradili 'novi Jeruzalem'. Odbili su bilo kakvu daljnju povezanost s realpolitikom i politikom sile; 'državnu politiku' i 'primat vanjske politike' smatrali su lažima kraljeva čiji je cilj bilo tlačenje slobode u njihovoj staroj domovini. Zaključak je nalikovao Kantovom: samo dobre države kreiraju dobru vanjsku politiku; samo liberalno-demokratski svijet može živjeti u istinskom miru. Ta se 'antimachiavellistička' tradicija pravocrtno provlači od Jeffersona preko Wilsona do Clintona koji je politiku ljudskih prava i demokratizacije stavio u središte svoje diplomacije. Brzezinski pokušava pisanjem pobiti upravu tu idealističku tradiciju koja vanjsku politiku poistovjećuje s unutarnjom. On želi objasniti svojim sunarodnjacima da ona ne pristaje 'posljednjoj supersili'; Amerika mora napokon naučiti razmišljati u strateškim i geografskim kategorijama. 'Država broj 1' mora, logično, imati sljedeći istaknuti cilj: zadržati taj status, spriječiti da se manje sile urote protiv SAD. Kako to ostvariti? 'Glavna geopolitička dobit Amerike jest Euroazija, šahovska ploča na kojoj se vodi borba za globalnu prevlast", postulira Brzezinski. 'Euroazija je Mackinderov 'svijet-otok'; svijet pripada onom tko je njezin gospodar. No, Brzezinski ne želi iznositi tako nezgrapne determinističke argumente. Njegove su formulacije miroljubivije i zamršenije: 'Euroazijska geostrategija znači za (Ameriku) taktički mudar i odlučan odnos prema geostrateški dinamičnim državama i oprezam odnos prema geopolitički katalitičkim državama'. Ta formulacija zahtijeva prijevod. Geostrateške su one države koje mogu i žele širiti svoj utjecaj preko svojih granica; one su 'sklone nepredvidivosti': Njemačka, Francuska, Rusija i Kina. Sorry, Engleska i Japan nisu uspjele ući u tu ligu. Katalitičke su države one kojima valja posvetiti posebnu pozornost zbog njihova strateškog položaja i ranjivosti: primjer su Ukrajina, Azerbejdžan, Južna Koreja, Turska i Iran. Bit te 'velike igre' ('great game') nije rat i osvajanje već 'upravljanje', američka uloga globalnog impresarija koji vuče sve konce. Europa je pritom 'prirodni saveznik' Amerike, 'geopolitički mostobran na euroazijskom kontinentu'. Amerika mora podupirati ujedinjenje Europe, tretirati Europu kao 'globalnog partnera' i suzbijati francuske ambicije. Zašto to činiti kada Francuska oduvijek želi izgraditi Europu koja će biti suparnik Amerike? Zato što bi razbijanje osovine Bonn-Pariz ponovno ojačalo nacionalni osjećaj Nijemaca, jače strane u paru; Francuska je pak po Brzezinskom europsko sidro Njemačke. Zasada nema prigovora. No, zašto Brzezinski zahtijeva istodobno i 'energičan, koncentriran i odlučan utjecaj Amerike na Nijemce' - osim ako njegov cilj pritom nije izazivanje razdora između Francuza i Nijemaca? Kako će takva politika poduprijeti 'ujedinjenje Europe' koje Brzezinski gotovo u istom dahu veliča? Upravo su takva proturječja problem u odnosu prema prividno tako jasnim pravilima geopolitike. Ona zapravo nije deterministička kao što je prigovarao Morgenthau već proizvoljna: pomoću geografije moguće je sve a time i ništa prikazati kao 'vitalan' interes. Geografija kao sudbina? Ovaj primjer pokazuje da to tumačenje u praksi prerasta u igru skrivača. Najzanimljivije poglavlje nosi naslov 'Euroazijski Balkan'. Bavi se novim državama koje su nakon raspada Sovjetskog Saveza nastale na potezu između Turske, Irana, Rusije i Kine a u svom nazivu uglavnom nose i nastavak '-stan'. Ta je regija labilan vakuum vlasti, rastrzan etničkim suparništvima, blagoslovljen ogromnim bogatstvom zemnog plina i nafte i stoga predmet požude svih velikih država - ukratko 'XXL-Balkan' iz druge polovine 19. stoljeća. Kakvu bi politiku na tom području vodio mudri geostrateg? Slijedi sintagma 's jedne strane', 's druge strane': 'Amerika je zemljopisno previše udaljena da bi u ovom djelu Euroazije igrala dominantu ulogu'. No: 'Previše je moćna da bi prekriženih ruku gledala što se tamo događa'. Dakle? Washington se mora 'pobrinuti da nijedna sila ne uspostavi nadzor nad tim područjem te da međunarodna zajednica ima nesmetan pristup'. Kako to ostvariti? Rusija ne smije monopolizirati pristup tom području. S druge strane, 'isključivanje Rusije iz te regije nije ni poželjno ni ostvarivo'. Kada bi 'Zbib' - kako ga u Americi zovu zbog neizgovorivog prezimena - iznio takvo tumačenje pred predsjednikom, bio bi uskoro nestrpljivo prekinut: 'A konkretno?' To nije jedini problem u njegovoj zadivljujućoj i 'poticajnoj' tour de force oko svijeta koja čitatelja podvrgava iscrpljujućoj intelektualnoj gimnastici. Na svakoj stranici čitatelja muči pitanje koliku dozu nove stvarnosti pokrivaju te kategorije iz 19. stoljeća. 'Unutrašnjost', 'svijet-otok', 'svjetska dominacija' - navedene metafore sve su neprikladnije u opisu aktualnih zbivanja u svjetskoj politici. Primjerene su samo na Bliskom a možda će jednog dana biti primjerene i na Dalekom Istoku ako Kina podlegne iskušenju hegemonizma. No, u ostalim dijelovima svijeta klasična 'igra nulama' ('želim ono što ti ne možeš imati') potisnuta je na rub pozornice. Kako spasiti Rusiju i Južnu Koreju od bankrota? Tko će krenuti u 'rat iz savjesti', kako bi prekinuo pokolje u Bosni i Ruandi? Kako spriječiti slom međunarodnog financijsko sustava? Protekcionizam, terorizam, nestašica vode, zločini bez granica, oružje za masovno ubijanje ključne su riječ koje dominiraju današnjom međunarodnom politikom. One se pretvaraju u 'negaciju igre nulama': ili će svi dobiti ili će svi izgubiti. Aktualni je motto 'tko ne surađuje, ispada'. Možda smo tek u dugotrajnom predahu između velikih ratova 20. i dolazećeg 21. stoljeća. U tom slučaju svi će žurno izvlačiti iz ormara knjige o Jedinoj svjetskoj sili, posežući i za Clausewitzom, Tukididom i Kissingerom. Zasada diplomati bolje putuju kada su oboružani Wall Street Journalom i intenzivnim tečajem iz svjetske privrede", zaključuje na kraju prikaza Josef Joffe. 070432 MET jan 98