FAZ - AMERIKA I BALTIK - 16. I.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 16. I. 1998. Američko-baltička povelja "Ako je vjerovati baltičkim političarima, o blagostanju njihove domovine ovisi svjetski mir. To bi moglo zvučati umišljeno, ali nije baš ni tako pretjerano. U svim odlukama poslije svršetka sukoba Istok-Zapad, 'baltičko pitanje' je stajalo i stoji u središtu i to ne jednostavno stoga što su Estonija, Letonija i Litva osobito sudjelovale, nego stoga što su na temelju svojeg geopolitičkog položaja i svoje povijesti mogle ispitati nosivost puta kojim su krenule. To vrijedi i za proširenje Europske unije, ali još više za proširenje NATO-a na Istok. Baltik je za njih glavna točka i bez da se računa na njihov pristup: Rusija povezuje suradnju sa Zapadom uvjetom da tri republike na Istočnom moru koje su ranije bile pod sovjetskom okupacijom, zauvijek ostanu izvan NATO-a. Najoštriji američki i zapadnoeuropski kritičari proširenja kažu: ako ne postoji jasan koncept kako bi NATO mogao uvući Baltik, zapravo ne postoji nikakav koncept za cjelokupno proširenje NATO- a. Kako tu pronaći izlaz? Ovog petka se u Washingtonu potpisuje 'baltičko-američka povelja' kojom bi se istodobno trebala postići tri cilja: trebala bi ublažiti baltička razoračaranja i strahove, umiriti kritičare NATO-a, Rusiju ne prekomjerno razdražiti, ne dosaditi joj s tom temom. Zamisao o povelji potječe iz 1995. godine kad se pokazalo da proširenje NATO-a zbog ruskih otpora neće najprije obuhvatiti tri baltičke države. Balti su najprije skeptično reagirali na američki prijedlog, nisu željeli nadomjestak iako je imao tako dobre namjere, nego jamstvo za članstvo a time i svoju sigurnost. Budući da su tada i drugi prioriteti baltičke vanjske politike bili daleko, tri su republike ipak pristale na prijedlog. Vrabac u ruci ipak je bio bolji nego golub na grani. Svečano potpisivanje u Bijeloj kući od strane predsjednika Clintona, Merija, Ulmanisa i Brazauskasa može se stoga promatrati s dvije strane: ako se ima u vidu konačno osiguranje baltičke nezavisnosti u trenutku neslućenih povijesnih mogućnosti, upada u oči sve što povelja ne sadrži: Amerika se ne upušta u nikakva jamstva ili pravno obvezujuća obećanja. No kad se vidi kako Baltik izlazi iz sjene ruskih kalkulacija, povelja se čita kao odlučno obvezivanje Amerike da baltičkim državama poravna put u NATO. Iz oba kuta gledanja jasno se vidi da je Rusija treći tihi čovjek te povelje. Dok je Baltik još uvijek više ogorčen zbog obzira spram Rusije nego što za to ima razumijevanja, Washington upravo u tome vidi korist povelje. Ona bi trebala Moksvi - i Baltima pokazati - da je baltički pristup NATO-u za Ameriku još samo pitanje vremena, u svakom slučaju vremena koje treba mjeriti i ruskim satovima. Dakle pristup koji se neće obaviti protiv Rusije nego u znaku zajedničkih interesa. Projekt blatičlko-američke povelje još je prije dvije godine bio uključen u 'baltički plan akcija' Washingtona, koji je izdvojen iz 'sjevernoeurospke inicijative' ministarstva vanjskih poslova. U oba se slučaja ne radi u prvom redu o sigurnosnopolitičkoj i Baltiku namijenjenoj namjeri, nego o skupu zamisli, mjera i prijedloga koji se odnose na suradnju u cjelokupnoj regiji Baltika i Barentsa, ponajprije na infrastrukturu, politiku okoliša i energije. U krugu mejaša na Istočnom moru američki je angažman pozdravljen utoliko što bi mogao donijeti u regiju dobrodošao kapital za projekte koji prelaze kapacitete EU-a. No prije toga, kako je dodano, Washington bi morao izboriti konkretizaciju svojih planova. Poticaj za to mogao bi dati sastanak Barentsovog vijeća početkom idućeg tjedna u švedskom gradu Lulea, na koji se najavio zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Talbott. To proširenje sjevernoameričke pozornosti za sjevernu Europu trebalo bi poglavito pokazati Rusiji da se na 'baltičko pitanje' ne može odgovoriti izolirano i bez okolice na istočnom moru. No istodobno niti Baltima niti Washingtonu nije stalo do 'regionalizacije' važnih sigurnosnih pitanja. Baltičko-američkoj povelji je stoga pripala neželjena uloga da se pojavi kao protuprojekt prijedlozima koje je Rusija u jesen prošle godine predočila Baltiku kao i Finskoj i Švedskoj i koje bi se moglo nazvati ruskim pandanom sjevernoeuropskoj inicijativi Amerikanaca. Premijer Černomirdin a malo kasnije i predsjednik Jeljcin, predložili su užu vojnu suradnju kao i 'regionalni sigurnosni pakt' koji bi zajamčio ono što mnogi Balti žele, ne samo od Rusije. Taj je dio inicijative ubrzo završio ispod stola, pa je promjena u ruskoj vanjskoj politici prema susjedima na Istočnom moru blagonaklono registrirana: ton više ne određuju odbijanja, blokade i sukobljavanja nego prvi korak prema aktivnoj suradnji. Baltičko-ruska povelja je za Balte isto tako nezamisliva kao i za Ruse baltičko članstvo u NATO-u. Estonija i Letonija još uvijek uzalud čekaju na potpisivanje graničnih sporazuma s Rusijom. Jeljcinova je inicijativa svojedobno servirana litvanskom predsjedniku Brazauskasu u Moskvi sa zahtjevom da odmah potpiše. Letoniji i Estoniji je ubrzo zatim naglašeno da će njihovo držanje spram ruske ponude odlučiti o budućnosti baltičko-ruskih odnosa. Ako Jeljcin, ministar vanjskih poslova Primakov i Černomirdin time žele zadobiti povjerenje, može se smatrati da je pokušaj približavanja propao. U Revalu, Rigi i Vilni osjećali su da su ih podsjetili na staro vino u novim posudama. Ne čudi što Baltima pored takvih običaja ruske vanjske politike povelja s Amerikom služi i kao demonstracija zapadno-političkih običaja. U skladu s tim bi mogle biti i ruske reakcije na washingtonske događaje.Ruski diplomati prijam Baltika u NATO drže i dalje nezamislivim. U Stockholmu je jedan predstavnik ruskog ministarstva vanjskih poslova koncem prošle godine na jednoj konferenciji američkog veleposlanstva, instituta Spiri kao i švedskog vanjskopolitičkog instituta, stavio primjedbu da je to članstvo nevjerojatno otprilike kao i kad bi bijeli slon po zimi hodao švedskim glavnim gradom. Ono što Rus nije znao a što bi i Baltima i Amerikancima moglo dati nade: u ljetu prošle godine u švedskim je šumama opažen klokan." - piše Jasper von Altenbockum. 190223 MET jan 98