HERALD, 29. XII., ROSENFELD

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE Ž2=29. XII. 1997. Ž3=Američko vodstvo zahtijeva popustljive partnere "Clintonova se vlada godine 1997. trudila odrediti svjetsku ulogu Amerike, kao odgovornog te na posljetku 'nezamjenjivog' vođe, no, njezin bi se trud katkada nagrađivao označavanjem Sjedinjenih Država kao arogantnog napasnika, ili 'hegemonije'", piše Stephen Rosenfeld. "Tu zamisao dobro istražuje Stanley R. Sloan iz Kongresne istraživačke službe. Bill Clinton proveo je nesiguran prvi mandat boreći se protiv međunarodnih strahova od američkog povratka politici okrenutoj prema unutra, nakon hladnog rata. On je kampanju za drugi mandat vodio tvrdnjom da međunarodni sustav zahtijeva aktivni angažman jedine svjetske 'nezamjenjive sile'. Javnost je bila u cijelosti uz njega, pod uvjetom da se međunarodni teret podijeli s drugim državama. No nijedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno. Za preuzimanje odgovornosti za mirovni proces u Bosni 1995., kao i za druge tvrdnje od globalnog interesa, Sjedinjene su Države u mozgovima mnogih saveznica i prijatelja izazvale brigu da namjeravaju ostati angažirane, ali da žele same odlučivati - 'unilateralizam', kao što se to zove. (...) Ti inozemni kritičari, koji su Americi prigovarali to što se previše pravi važnom, miješaju se s kritičarima koji joj zamjeraju što to ne čini dovoljno (...) - primjerice, zamjeraju joj što nije uzela Sadama Huseina u svoje ruke. Ipak, sad redovito stižu manje ili više otvorene aluzije na američke porive za vladanjem. Čujete ih od sada prijateljskih, no nestrpljivih Rusa i Kineza; od saveznika poput Francuske, koja slijedi Rusiju i Kinu u rabljenju riječi 'multipolarnost' kao pljuske američkoj moći; te od protivnika poput Kube i Iraka koji se slažu u međunarodnoj konverzaciji koja služi njihovim interesima. Stanley Sloan vjeruje da je Clintonova vlada većim dijelom slijedila aktivističku međunarodnu ulogu te se trudila izbjeći politiku koja se prepoznaje kao izolacionistička ili unilateralistička. No Kongres Predsjednika gura u smjeru gospodarskih sankcija, neplaćanja američkih pristojbi UN-u te nijekanja predsjedničkog ovlaštenja za međunarodne trgovinske pregovore. (...) Ipak, kaže g. Sloan, većina američkih saveznica radije bi radila s angažiranim Sjedinjenim Državama koje ponekad slome poneki komad porculana, nego sa Sjedinjenim Državama koje poriču svoje međunarodne obveze. On sugerira da 'europske reakcije na američko vodstvo možda do neke mjere odražavaju kulturalnu tjeskobu prema zemlji koja se odjednom čini nezrela, idealistična i nagla, iz perspektive iskusnih i nekad dominantnih sila 'starog svijeta.' G. Sloan primjećuje da sama riječ hegemonija nije prikladna. Stranci ju često rabe kao neutralni opisni termin, koji znači nadmoćan utjecaj jedne države nad drugom. No Amerikance ta riječ vrijeđa: ona je opisivala sovjetske navade, koje su Amerikanci za vrijeme hladnog rata osuđivali. Europljani bi trebali shvatiti njezin pejorativni prizvuk i ostaviti ju za vremena kad žele biti zlobni. Inače će se pretpostaviti da oni jednostavno izbjegavaju vlastitu odgovornost. (...) Ukratko, imamo posla s nečim važnim. (...) Od Sjedinjenih se Država zahtijeva ne da promijene politiku, već način rasuđivanja u radu s manje moćnim, no vrijednim partnerima - barem do točke gdje ona osjeća da njezini interesi isključuju daljnje savjetovanje i kompromis. To nije apstraktno razmišljanje. Sadam Husein, sa svojim antraks pripremama, možda vodi događaje upravo prema toj točci. Možda je pred nama definitivan test Clintonova međunarodnog vodstva." 300224 MET dec 97