ZAGREB, 6. siječnja (Hina) - Koje će zemlje ili savezi zemalja biti velike sile prve polovice 21. stoljeća? - na to je pitanje pokušao odgovoriti list The Economist u prvom ovogodišnjem izdanju 'testirajući' zemlje-pretendente na
četiri kriterija koja bi svaka super sila morala ispuniti.
ZAGREB, 6. siječnja (Hina) - Koje će zemlje ili savezi zemalja biti
velike sile prve polovice 21. stoljeća? - na to je pitanje pokušao
odgovoriti list The Economist u prvom ovogodišnjem izdanju
'testirajući' zemlje-pretendente na četiri kriterija koja bi svaka
super sila morala ispuniti.#L#
Ostavivši po strani tvrdnje da se razvoj velikih sila ne može
unaprijed predvidjeti ili pak da se sadašnja post-hladnoratovska
sigurnost za Ameriku i Europu neće promijeniti, The Economist drži
da se može uvjerljivo pogoditi kako će se redistribuirati moć
država te da SAD ne moraju ostati jedina super-sila u sljedećih 30
godina.
Prema The Economistu, kriteriji koji mogu pokazati koje će zemlje
postati stvarne velike sile su: dalekosežna vojna moć države,
djelotvorna vanjska politika, potpora građana aktivnoj vanjskoj
politici i materijalni interesi u inozemstvu. Geopolitika je,
uostalom, pitanje 'tko komu u svijetu što radi i zašto', domeće
autor teksta.
Kao prvo, piše britanski list, globalna vojna sila mora imati
nuklearno oružje interkontinentalnog dometa ali istodobno i snažnu
i pokretnu kopnenu vojsku.
Drugo, djelotvorna vanjska politika podrazumijeva da vlada može
jasno odlučiti što želi i osigurati za to novac. Autoritarne vlade u
tome su brže, napominje The Economist, jer ne traže podršku svojih
građana, no podrška naroda dodatan je adut jer velika sila mora
imati vojnike motivirane da ratuju, pa ako treba i poginu, u nekoj
drugoj zemlji.
Materijalni razlozi za osiguravanje utjecaja u inozemstvu
proizlaze iz ovisnosti nekog gospodarstva o izvorima u inozemstvu -
nafti, plinu, hrani, prohodnosti prometnica.
Testirajući kroz ta četiri kriterija različite države svijeta, The
Economist je isključio mogućnost da ih u sljedećih 30-40 godina
ispune afričke zemlje južno od Sahare ili zemlje Latinske Amerike.
Indija, premda mnogoljudna i potencijalno bogata, ima krhak
nacionalni identitet i geografski je izolirana između oceana i
Himalaja, napominje list.
Prvi među stvarnim kandidatima, napominje list, jesu islamske
zemlje. No, premda su neke od njih bogate i spremne vrhunski se
naoružati, one nemaju središnju organizaciju koja bi ih ujedinila u
zajedničkom cilju. Krhkost i nestabilnost islamskog svijeta veća
su prijetnja od nastanka neke 'islamske super-sile', drži autor.
Sljedeći kandidat, Japan, premda tehnološki i vojno dobro
organiziran, neutraliziran je u osjetljivu geografskom položaju u
zoni interesa dviju 'krupnijih' pacifičkih sila - Kine i SAD-a.
Kina je jedan od najizglednijih kandidata za veliku silu u
dolazećim desetljećima, napominje list dodajući da će ona i uz
manji gospodarski rast od dosadašnjeg moći razviti respektabilnu
mornaricu, zrakoplovstvo i nuklearno naoružanje. Demokratizacija
Kine odvijat će se dovoljno sporo, ocjenjuje The Economist, da ne
omete vođenje vanjske politike 'čvrstom rukom', a uz to su Kinezi
etnički homogeni i željni političkog dokazivanja nakon velikih
poniženja od stranih osvajača u bližoj prošosti. K tomu, uz
gospodarski i demografski rast potrebe Kine za naftom i plinom samo
će rasti.
Rusija će vjerojatno održati pristojnu vojnu moć a ima i
materijalne razloge za širenje utjecaja, no "nije izvjesno hoće li
i kada središnja vlada u Moskvi imati autoritet da ujedini
Vladivostok, St. Petersburg i Rostov na Donu u jedinstvenoj
vanjskoj politici." K tomu, obični Rusi su neočekivano malo
zainteresirani za vanjski svijet i opiru se osvetničkom
nacionalizmu koji su mnogi u inozemstvu očekivali vidjeti nakon
raspada SSSR-a, dodaje list.
Glavno pitanje na kraju 1990-ih, zaključuje The Economist, jest
hoće li SAD i Europa ostati vanjskopolitički parneri ili će
ignorirati pouke iz 20. stoljeća. Ako ostanu 'zajedno', napominje
list, one će biti glavni čimbenik u 21. stoljeću.
U Perzijskom zaljevu i BiH pokazalo se da euro-američki savez ima i
dalekosežni vojni domet. Kao posljedica demokratizacije društva,
slanje vojnika u strane zemlje postalo je složeno pitanje, no
tijekom ovog stoljeća - dva svjetska rata, Hladni rat, Zaljevski
rat, misija u BiH - pokazalo se da su SAD i Europa spremne to učiniti
kad im je važno načelo ili interes u pitanju, piše list.
No, ako se SAD i Europa 'razdvoje', Amerikanci će i dalje imati
sredstava i ideološku motivaciju da djeluju, no smanjit će im se
materijalni interes za 'vanjski' svijet a ojačati stare sklonosti k
izolacionizmu, upozorava autor.
Europljani, pak, koji su puno ovisniji o azijskoj nafti i
geografski bliži nestabilnom islamskom svijetu, nemaju niti vojne
opreme niti organizacijsko jedinstvo da čuvaju svoje interese,
upozorava The Economist.
Očuvanje euroatlantskog saveza i NATO-a bit će važno i stoga što će
se Rusija imati komu okrenuti na zapadu kad se zabrine zbog rastućeg
utjecaja Kine, ocjenjuje list. U protivnom, Europljani će ponovno
gledati neprivlačnu sliku Rusije koja se naoružava.
Utjecaj i snaga NATO-a, Rusije i Kine ogledat će se posebno u odnosu
prema naftom bogatom i politički eksplozivnom području između
Saudijske Arabije i Kazahstana. Europa sama nema dovoljno
globalnog autoriteta da se nametne kao jedna od vanjskih sila koja
će čuvati svoje interese u tom području i treba joj američka
financijska i diplomatska potpora.
Premda postoje brojne geopolitičke neizvjesnosti, primjerice oko
vrsta oružja, načina ratovanja i toga kakav bi uopće bio 'moderni'
rat, ovdje iznesene konture buduće ravnoteže snaga do 1990-ih
godina postale su vidljive, piše The Economist.
(Hina) vb sv
070609 MET jan 98